I.Welsh/H.Gibson
TRAINSPOTTING
redatelj:
IVAN LEO LEMO
dramaturg: ANA TONKOVIĆ
scenograf: IVAN LEO LEMO
kostimografkinja: IVONA STANIĆ
skladatelj: ZVONIMIR DUSPER
Igraju:
ECIJA OJDANIĆ
NATALIJA ĐORĐEVIĆ
NINA VIOLIĆ
LEON LUČEV
GORAN MALUS
TVRTKO JURIĆ
Kazališne adaptacije istoimenog romana o životu skupine heroinskih ovisnika kojim se pisac Irwine Welsh svrstao u sam vrh britanske suvremene književnosti, a kultni redatelj Danny Boyle 1996. godine prema njemu snimio i hit film, prihvatio se mladi splitski redatelj Ivan Leo Lemo. "Trainspotting" je jedna od prvih predstava na našim područjima koja se otvoreno bavi problemom ovisnosti. Izvorni tekst je bio samo polazna smjernica kretanja kroz sadržaj i temu, a predstava je nastala kao niz improvizacija svakog glumca. Osnovna razlika između filma i predstave je u nastojanju smještavanja lica u određeni kontekst, karakterizacija likova u konkretnom prostoru, tako da jedan od njih govori splitskim dijalektom, a dobro znamo da je u Splitu narkomanija golemi problem. Grupa mladih ljudi povezana je prijateljstvom, ljubavlju, netrpeljivošću i ljubomorom. Oni imaju svoje depresije, talente, ambicije, umor, strah i potrebu za realizacijom. Želja za definiranjem sebe i svijeta s nekim drugim predznakom vodi ih u ralje mraka gdje nema savjesti - carstvo droge. Taj neumorni sijač smrti što kosi živote mladih, može se dogoditi bilo kome. Predstava ne optužuje, ali niti ne opravdava narkomane, nego jednostavno želi pokazati stvari onakvima kakve jesu: zastrašujuće
Trainspotting nije predstava o drogi niti ima namjeru afirmirati ili negirati sam problem. Uska tematska odrednica kao što je droga ne definira sadržaj, već kontekst temeljen na tankom sloju društvene stvarnosti između građanskog licemjerja i autentičnih ljudskih modela. Predstavom Trainspotting odabrali smo specifične situacije iz svima prepoznatljivih kronika urbanog življenja čija posebnost proizlazi iz karaktera koji te situacije definiraju. Sam odabir lica svojevrstan je presjek kroz taj društveni getto koji ne tvore samo marginalci i rođeni gubitnici već i mogući besprijekorni građani ili neprimjetni prolaznici čije raznolike životne polazišne pozicije relativiziraju problem droge kao zamke imena ili podrijetla. Proces rada na predstavi velikim dijelom obuhvaća preciznu karakterizaciju temeljenu na prethodno zadanim biografijama koje tvore opći model ponašanja svojstven tako odabranom socijalnom agregatu. Model o kojem govorimo prisutan je u svako društvu bez obzira na njegove vanjske zakonitosti. Narkomanija kao kontekst ishodišna je točka u promatranju međuljudskih odnosa koje psihoaktivne supstance i način života koji takvo okružje diktira, pojačavaju do situacija (kao što u preglasnoj glazbi prepoznajemo samo šumove) kada svaka jednoznačnost postaje paradoksalna, svaka isključivost apsurdna. Nijanse u ponašanju demistificiraju narkomana kao frazu iz upozoravajućih letaka, dok ih u kontrastu kazališne pretjeranosti definiraju upravo kao takve. Konflikt unutar svakog pojedinca ujedno je i konflikt između tog istog pojedinca i nametnute zbilje, tako da ovisnost kao životna činjenica može na isti način funkcionirati kao bilo koji drugi entitet sličnih zadanosti u nekom drugom semantičkom sustavu. Povišena stanja i sklonost autodestrukciji, što je zajednička crta svim likovima, idealna su podloga za promatranje elementarnih oblika ljudskih odnosa i ponašanja koji u tako konstruiranom mikro svijetu reduciraju neka opširna pitanja o ljubavi, prijateljstvu ili gubitku na ogoljele činjenice koje ne podliježu daljnjoj umjetničkoj ili bilo kakvoj drugoj stilizaciji. Umjetnički medij kakav je teatar koristimo da preoblikujemo petoredne članke iz crne kronike i klišeje iz pedagoške retorike u cjelinu definiranu autentičnim iskustvom čime izjednačavamo svakog pojedinačnog gledatelja s maketom života koja se na sceni stvara. Iza svakog općeg mjesta u objektivnoj stvarnosti nalaze se subjektivne interpretacije ljudi.