Dr. Robert Tore, ugledni zagrebački psihijatar, stručnjak je za probleme ovisnosti, osobito za narkomaniju i
alkoholizam. Zaposlen je u bolnici "Sestre milosrdnice", klinici za psihijatriju, alkoholizam i
druge ovisnosti u Zagrebu, na odjelu za alkoholizam, dok je donedavna radio s narkomanima.
Na jesen će izaći knjiga o drogama, koju je već napisao, a za Globus smo razgovarali o
predstojećim promjenama zakonskih propisa koji se bave uživanjem i prodajom lakih i
teških droga, kao i o društvenom tretmanu marihuane, za koju neke društvene
grupe traže legalizaciju.
Naime ovih se dana raspravlja o mini reformi Kaznenog zakona, točnije članka
173. koji regulira zloupotrebu opojnih droga. Pitanje droga nije regulirano niti jednim
postojećim zakonom. Zakon o drogama u pripremi je cetiri godine, ali nije donesen, pa se to pitanje
rješava na temelju nekoliko zakona i na nekoliko mjesta. To su Kazneni zakon,
Zakon o kaznenom postupku i Zakon o sudovima za mladež.
Ne, zakoni koji se primjenjuju ne razlikuju lake od teskih droga, ili vise štetne od manje štetnih droga. Ta diferencijacija nije predviđena niti predstojećim mini reformama. Zakon o drogama napravit će diferencijaciju droga, ali neće ići u dekriminalizaciju ili legalizaciju lakših droga. Takav je i svjetski trend. Ide se, naprotiv, ka kriminalizaciji lakih droga, alkohola i cigareta, da se ograniči i pušenje i pijenje.
djelo?
Da, tako je. Može biti tretirano prekršajno ili krivično. Policija je dužna odraditi svoj posao, zaplijeniti drogu, privesti konzumenta i proslijediti slučaj sudu. Nije određeno kolika je manja količina droge, koliko veća, tako da sudovi to sami određuju. Iz naše prakse vidljivo je da su sudovi liberalni i ne iživljavaju se na mladeži zatečenoj s manjom količinom marihuane.
Eksperimentalni ili rekreativni pušači marihuane koje je, dok su pušili drogu, zatekla policija, a koji su dotad svoju naviku
držali bezazlenom i bezopasnom, odjednom shvate koliko to za njih može biti
životno problematično. Ne samo da od tog trenutka imaju problema s roditeljima, nego odjednom, prvi put u
životu, imaju posla s policijskim i sudskim aparatom.
Naime posjedovanje marihuane, pa i u najmanjim količinama, jest krivično djelo. Posjedovanje manje količine kažnjava se uvjetnom kaznom zatvora ili, u boljem slučaju, mjerom obaveznog psihijatrijskog liječenja.
Nakon sto istutnje godine mladosti-ludosti, mlada osoba sazrijeva i vise joj ne pada na pamet pušenje marihuane zabave radi, ali u kaznenoj evidenciji sve i dalje stoji zapisano. Ta neizbrisiva mrlja iz prošlosti prati osobu i može je životno diskreditirati. Isto tako, kod zapošljavanja u državnim službama zahtjeva se potvrda o (ne)kažnjavanju iz koje je vidljivo da je nekoć bilo počinjeno krivično djelo.
Činjenica da dosad, unatoč brojnim istraživanjima, nije dokazana značajna štetnost marihuane, nikome ne daje za pravo da tvrdi da bi njezinu uporabu valjalo ozakoniti. Odnosno, nikome ne daje za pravo da dokazuje da zato sto ne šteti da istom koristi, da je marihuana nekakvo "zdravo" sredstvo ovisnosti. Nadalje, zakonodavac nema takvo blagonaklono mišljenje o marihuani koji se njome bave, niti puno mari za akademsko-salonsko debatiranje o potrebi njezine eventualne legalizacije, nego njezinu preprodaju i posjedovanje prekršajno odnosno krivično kažnjava.
Od svih ilegalnih droga marihuana se svakako daleko najviše upotrebljava. Ona je zaista blaga i najmanje štetna od svih dosad poznatih sredstava ovisnosti. Neusporedivo je, po svakoj osi, manje pogubna od alkohola, a, isto tako, manje je štetna za tjelesno zdravlje od pušenja običnih cigareta. Kada bi se svi problemi oko droga i drogiranja sveli samo na štetu koju izaziva pušenje marihuane, onda praktički problema u nekom značajnijem vidu ne bi ni bilo.
Gotovo svi ovisnici, bilo o "teškim", "rekreativnim", ili "lakim" drogama, kao i jedan dio mladih koji ne
uživaju droge, marihuanu uopće ne smatraju drogom. Iako se ne možemo složiti
s tako radikalno zaoštrenim, na kraju krajeva pogrešnim stavom, ne možemo mu ni osporiti djelomičnu
ispranost.
Marihuani se tendenciozno već nekoliko desetljeća pokušava "utjerati štetnost, no zasad su ti napori ostali bez značajnijih rezultata, čak i kod skupine višegodišnjih kroničnih pušača, a kamoli da bi ikoja teza o štetnosti marihuane bila znanstveno održiva kod njezinih eksperimentalnih i rekreativnih konzumenata.
Jedino je nedvojbeno dokazan štetan učinak dugotrajne upotrebe marihuane na pluća. Naime, dim marihuane
sadržava iste kancerogene tvari kao i duhan, i to u nešto većim količinama. Doda li se tome
činjenica da se marihuana "duva", a ne pusi, sto znaci da se uvlaci dublje i zadržava
dulje u plućima, upotreba marihuane nosi rizik za razvoj karcinoma pluća.
S druge strane marihuana se pusi rijetko, čak i okorjeli pušaći ne puse vise od 2 do 3 cigarete marihuane dnevno, sto je neusporedivo
manje od rutinske dnevne doze pušača duhana. U svjetlu te činjenice
možemo kazati da je rizik za obolijevanje od karcinoma pluca cak i kod kroničnih
pušača marihuane deset puta manji nego kod pušača cigareta. Kod sporadičnih
pušača marihuane taj se rizik ne da izračunati,
zanemarivo je malen.
Kada bi eskalacijska teorija prema kojoj tzv. lake droge poput marihuane i hašiša vode prema daljnjoj zloupotrebi ostalih, "teških" droga poput heroina, bila točna, dovoljno bi bilo da se borba protiv sredstava ovisnosti fokusira na kanabinoide i time bi problem droga bio riješen.
Nažalost, to naprosto nije tako, nego svako sredstvo ovisnosti ima svoj osebujni magnetizam, svoj stupanj štetnosti, svoj obrazac uzimanja i svako sredstvo ovisnika sebi privlači svoju grupaciju ovisnika. Stoga je zdravorazumski prirodno da snage i sredstva za suzbijanje problema ovisnosti rasporedimo sukladno štetnosti pojedinih sredstava ovisnosti.
Štoviše, stvari o pitanju društvene štetnosti droga stoje čak tako da preveliko rasipanje snaga na sprečavanje zloupotrebe tzv. lakih (hašiš i marihuana) i tzv. rekreativnih droga (speed - ecstasy - LSD) ne bi imalo bitnijeg utjecaja na problem droga u užem i ozbiljnom smislu te rijeci. Dok obratno bas i ne vrijedi, jer kada bi se sve postojeće snage utrošile na suzbijanje zloupotrebe tzv. teških droga (heroina i kokaina) odnosno samo heroina u slučaju Hrvatske, problem droga bio bi zahvaćen u svojoj biti.
Naime, oko toga da su štetne samo "teške" droge, droge u užem i ozbiljnom smislu te rijeci, slažu se ne samo svi meritorniji stručnjaci na tom polju nego i sami ovisnici. Daleko od zagovora za ikakvu legalizaciju, ali valja kazati da su po stupnju zdravstvene, psihološke i društvene štetnosti sve droge osim kokaina i heroina neusporedivo manje štetne od, u našoj sredini legalnih droga: cigareta i alkohola.
Marihuana, ma koliko bila jaka u djelovanju, ne zamagljuje svijest niti umanjuje opću ubrojivost. Zauzimanjem aktivnog stava može je se poništiti u učincima i vratiti se u stanje pune pribranosti. Kombinacija alkohola i marihuane pogubna je jer alkohol potencira ono lose u marihuani, i obratno, marihuana potencira ono najgore u alkoholu. Njihovo istodobno uzimanje nerijetko dovodi do stanja mučnine, obamrlosti i tupila.
Marihuana smiruje unutarnju napetost i popravlja raspoloženje jer smanjuje agresivni potencijal napušene osobe. Pušaći marihuane nisu skloni agresiji i agresivnim ispadima.
Pitanje legalizacije marihuane u našoj zemlji je apsolutno deplasirano. Ipak, svejedno smo
dužni navesti razloge zbog kojih bi od legalizacije marihuane bilo daleko veće
društvene štete nego koristi.
Marihuanu ne treba legalizirati jer ionako je već dovoljno dostupna daje puse svi koji je zaista
žele pušiti. Nema razloga učiniti je dostupnom i onom dijelu pučanstva koji nema narkofilski interes, a
probao bi je iz puke radoznalosti.
Preneseno iz Globus #495