Inicijative za dekriminalizaciju lakih droga, Millenium Marijuana March i tekuća javna rasprava označavaju trenutak u kojem je problem s drogama, nakon dugog potiskivanja na društvenu marginu, dosao u središte pažnje javnosti. Na žalost, tragikomična razina javnog dijaloga - u kojem oni koji se zalažu za pravu stvar ne nalaze prave argumente dok oni koji nas vuku prema dolje demonstriraju za naše prilike uobičajenu bahatost - navode me na ovaj pokusaj analize.
Stručnost i znanje ne dolaze do glasa već najveću medijsku snagu imaju njihovi antipodi. Kao ilustraciju ovim tvrdnjama navodim informaciju koju je Internet Monitor prenio iz Vjesnika (06.02.) pod naslovom "Najmlađi Zagrepčanin koji se skida s heroina ima 10 godina!". Tu se navodi mišljenje 'stručnjaka' kako nema lakih i teških droga već da je svaka droga jednako opasna za mladi život. (sic) (Pa što onda nisu našli desetogodisnjaka koji se skida s trave?)
Cilj ovog teksta je što jasnije i sažetije izraziti gdje u stvari nastaje problem s drogama i zašto taj problem eskalira umjesto da se rješava.
1) Osnovni problem je MEDICINSKI. Konzumacija heroina (koji je teška droga) stvara bolesno stanje organizma. Konzument postaje fiziološki ovisan. Smrtni slučajevi su uobičajeni. Nasuprot ovome konzumacija marihuane (laka droga) ne stvara bolesno stanje organizma niti uzrokuje ovisnost. Kaže se da marihuana može stvoriti psihološku ovisnost koju je, medutim, neusporedivo lakše odbaciti od ovisnosti o heroinu. Njene zdravstvene posljedice su praktično nikakve kao i njene sociološke posljedice (ovisnik o heroinu koji krade ili se prostituira da bi osigurao sljedeću dozu opće je mjesto; isto takav ovisnik o marihuani ne postoji) s izuzetkom veze između konzumacije marihuane i heroina (što je posebna priča na koju ću uskoro doći). Od marihuane se ne može umrijeti; smrtni slučaj izazvan overdozom marihuane spada u kategoriju 'Vjerovali ili ne?' sa svim pikantnim detaljima kako je do toga moglo doći.
Ove se tvrdnje daju vrlo lako potkrijepiti brojkama. Budući da mi stvarne brojke nisu poznate ja cu dati hipotetične; vjerujem da se relacije na koje želim ukazati neće bitno razlikovati od relacija između stvarnih brojki. Pretpostavimo da u Hrvatskoj ovisnika o heroinu ima deset tisuća. Pretpostavimo da ih je tisuću hospitalizirano. Konzumenata marihuane tada vjerojatno ima sto tisuća, a hospitaliziran nije nijedan. Meni ova razlika između lakih i teških droga djeluje radikalno, ali očito je da ne nedostaje 'stručnjaka' kojima se ta razlika ne čini toliko bitnom.
2) Drugi problem koji se meni čini krucijalnim dok u javnosti nije prepoznat jest INFORMATIVNI problem. Javnost je sustavno dezinformirana počevši od propagandnih kampanja (koje ne zaslužuju da se nazovu odgojnim ili obrazovnim) upućenih na populaciju osnovnih i srednjih škola, a s ciničnim, apsurdnim i orwellovskim vrhuncem u sloganu od prije nekoliko godina 'Znanjem protiv droga'. Za ove tvrdnje dovoljan je argument nerazlikovanje lakih i teških droga (miješanje zdravih jabuka i trulih krušaka) koje je utvrđeno u prostoru javnog dijaloga, a tragično kulminira u zakonskoj regulativi.
3) Treći problem tiče se LJUDSKIH PRAVA I GRAĐANSKIH SLOBODA. Konkretno, radi se o slobodi. Sloboda je ljudska i civilizacijska vrijednost koja se izrijekom uzdiže i brani i u hrvatskom ustavu. Zakoni koji zabranjuju konzumaciju i s tim povezanu proizvodnju, prodaju, itd. ograničavaju slobodu. Drustveno je prihvatljivo da se sloboda jednog pojedinca ograniči ukoliko ona ograničava slobodu drugog pojedinca, stoga se zakonski ograničava sloboda da se, npr., nekoga ubije. Argument za zabranu konzumacije heroina može biti taj da rezultirajući troškovi liječenja i antisocijalno ponašanje ovisnika čine društvenu štetu koja je dovoljan razlog za uskraćivanje te slobode. Nema medutim osnovanog razloga za uskraćivanje slobode konzumiranja marihuane. Stoga su zakoni koji se tiču marihuane nelegitimni i nemaju potporu tamo gdje je moraju imati - u individualnom i javnom moralu. Uživatelj marihuane može biti (i najčešće jest) moralna osoba koja ne smatra (s pravom) da time što puši travu čini nešto loše.
Pretpostavimo ponovno da u Hrvatskoj ima sto tisuća uživatelja marihuane. Moze li itko ozbiljan i dobronamjeran reći da je to sto tisuća kriminalaca (što oni prema važecim zakonima jesu)? U stvari se radi o liniji građanskog neposluha o opravdanosti kojeg najbolje svjedoče njegova širina, vremensko ustrajavanje, i konačno, internacionalnost. Negativna posljedica kriminalizacije nekriminalaca je erozija legitimiteta svih zakona, cjelokupnog zakonskog sustava odnosno pravne drzave. Ovo već spada u domenu sljedeceg problema.
4) SOCIOLOŠKI problem. Moze se podijeliti na inherentan -
onaj koji proizlazi iz same konzumacije droga - i proizveden -
onaj koji nastaje kontraproduktivnim javnim i zakonskim
tretmanom droga.
a) Inherentan sociološki problem vezan je
uz konzumaciju heroina. Konzument obolijeva pri čemu strada ne
samo on već i njegova neposredna okolina, društvena šteta
dodatno nastaje u vidu troškova liječenja te eventualno kroz
pridružene kriminalne djelatnosti.
Konzumacija marihuane ne sadrži inherentan sociološki problem. Troškova liječenja nema (jer nema bolesti), nema ovisnosti koja bi konzumenta tjerala u kriminal, a i samo djelovanje marihuane je (čak u usporedbi s, npr., legalnim alkoholom) socijalno benigno.
Ovdje moram razmotriti argument koji bi se mogao podvesti pod medicinsku ili inherentno-sociološku problematičnost marihuane kada bi bio zasnovan, naime argument da konzumacija lakih droga vodi u konzumaciju teških droga. Ovakva eventualna uzročno-posljedična veza mogla bi biti uvjetovana medicinskim ili sociološkim razlozima. U prvom slučaju radilo bi se o nekakvom fiziološko-psihološkom procesu koji konzumenta marihuane neodoljivo navodi na konzumaciju heroina. Takav proces ne postoji jer da postoji onda bi svi konzumenti marihuane postali ovisnici o heroinu.
Brojke međutim govore da su to dvije jasno odijeljene grupacije koje se umjetno povezuju. Psihologija konzumenta marihuane i ovisnika o heroinu razlikuje se barem isto toliko koliko i psihologija zdravog i bolesnog čovjeka. Kemizam marihuane nema nikakve veze s kemizmom heroina. Raznolike supstance podvedene pod termin (zabranjenih) droga nisu sve srodne već se u tolikoj mjeri razlikuju da je praktično glavna (ako ne i jedina) njihova veza ta da se službeno tretiraju na isti način. Jasno je da iz te zbrke ne proizlazi ništa dobro.
b) Postoje sociološki razlozi koji konzumenta marihuane upućuju na teške droge, medutim, ovi su razlozi umjetno proizvedeni službenim tretmanom droga. Drustvo koje javnim mnijenjem i zakonskom regulativom na isti nacin tretira pušenje trave i fiksanje heroinom upućuje poruku da je to dvoje ista stvar. Veza izmedu konzumacije lakih i teških droga u najvećoj je mjeri društveno stvorena i to je jedan od proizvedenih socioloških problema vezan uz problematiku droga. Drugi umjetno proizveden sociološki problem s drogama je kriminalizacija ovisnika o teškim drogama koji su prije svega bolesnici. Zasto uz to moraju biti i kriminalci i kakvu korist od toga ima društvo, trebalo bi pitati odgovorne osobe. Treći proizveden sociološki problem je kriminalizirana populacija konzumenata marihuane. Kakvu korist ima društvo time što putem policije i sudstva maltretira ove ljude? Nikakve.
A lepeza šteta uključuje i medicinske što je najbolje ilustrirao Slavko Sakoman kada je u predgovoru knjige 'Marihuana zabranjeni lijek' kao primjer onih 'kojima je konzumiranje marihuane i te kako u zivotu naškodilo' naveo Jadranka 'koji je radi nešto trave u posjedu odsjedio godinu i pol dana u zatvoru Lepoglava' (sic!!!). To ocito nisu riječi jednog liječnika vec ciničnog političara koji svoju fotelju godinama uspješno zadržava usprkos izostanku rezultata. Kao razlog izostanka rezultata obično se navodi nedostatak političke volje odnosno novaca, a kao rješenje ovog u prvom redu medicinskog problema predlaže se učinkovitija represija. Netko je očito zabunom umjesto Hipokratove dao Hipokritovu zakletvu.
Daljnji proizvedeni sociološki problemi su stvaranje crnog tržista, odustajanje od kontrole i transparentnosti, veliki ekonomski gubitak (poznato je da se radi o ogromnim svotama) i snažan poticaj kriminalu kojem se ovaj segment društvenog života predaje umjesto da se na smislen način regulira.
ZAKLJUČAK: Društveni stav prema drogama i njihov službeni tretman u Hrvatskoj (i šire) u drugoj polovici dvadesetog stoljeća bio je suprotstavljen znanstvenim činjenicama i saznanjima, društvenoj dobrobiti i zdravom razumu. U kojoj mjeri je to uzrokovano čistom glupošću, a u kojoj skrivenim interesima preostaje da se utvrdi. Iako je problem s drogama u osnovi medicinski, svojim najvećim dijelom on je društveno stvoren i održavan. Stoga se važeća politika prema drogama -'suzbijanje zloupotrebe droga' - najbolje moze usporediti s piromanom koji prvo potpaljuje, a potom zove vatrogasce.
Jasno je zašto takva politika prema drogama, kako u Hrvatskoj tako i u svijetu, ne donosi (dobre) rezultate niti će ih donijeti bez obzira na količinu političke volje odnosno utrošenog novca. Nakaradnost ovog stanja prije ili kasnije ce doći do svijesti javnosti i tada će doći do promjena. Da li će tada biti prekasno da se zatraži odgovornost 'stručnjaka', političara i sudaca koji su probleme stvarali umjesto da ih rješavaju?
HINA 03/06/00
Preneseno sa www.klik.hr