Droga među mladima
Tri tisuće učenika zagrebačkih osnovnih škola probalo je heroin
Osnovci: U osnovnim školama u Hrvatskoj drogu je probalo 1,3 posto 12 godišnjaka, 4,7 posto 13-godišnjaka i 8,8 posto 14-godišnjaka
Srednjoškolci: Drogu je probalo 38,2 posto 15-godišnjaka, 15,7 posto 16-godišnjaka, 13,5 posto 17-godišnjaka i 17,8 posto 18-godišnjaka
Dileri na Internetu: Sve vrste droge mogu se nabaviti i preko Interneta. Kupac pokraj svog pseudonima jednostavno utipka: "Trebam dilera."
Globus otkriva: U Hrvatskoj se 90-ih godina formiralo golemo i dobro organizirano podzemno tržište narkotika na kojem su sve moćniji narkobosovi i njihovi dileri agresivnim rasparčavanjem velikih količina marihuane, ecstasyja, heroina, kokaina i drugih opijata stvorili vojsku ovisnika, kojih samo u Zagrebu ima 40 tisuća!
No, najviše zabrinjava to što se već i među osmoškolcima teški narkomani broje u tisućama, a do droge mogu doći jednostavnije nego ikad: preko Interneta!
Piše Dražen Stjepandić
Snimio Darko Tomaš
Pakao: Tinejdžeri koji s marihuane prijeđu na mnogo jači i opasniji heroin ubrzo postaju teški ovisnici. Smo za gram te droge treba im 200 kuna.
"Napušeni" sedmaši: Osmoškolcima drogu prodaju stariji tinejđeri, obično učenici 3. ili 4. razreda srednje škole, preko svojih dilera regrutiranih među sedmašima i osmašima
Sjećanje na ovisnost: "Počeo sam se fiksati sa 13 godina i roditelji su posljednji doznali da sam narkoman", kaže Igor Boltek, 34-godišnji bivši ovisnik, sad vlasnik "Ovisnostfona".
Smrt 17-godišnjaka: Pokojni Dubravko Anić i njegova tri prijatelja, kobne su noći progutali oko trideset tableta ecstasyja te ušmrkali tri grama kokaina i dva grama heroina
Nesretna obitelj: "Kad sam kćer upozoravao na opasnost, odgovorila mi je: "Tata, budi bez brige", kaže Mirko Kramarić, otac djevojke koja je izvršila samoubojstvo
Samoubojstvo: Marija Kramarić ubila se pošto joj je momak Dubravko Anić umro od predoziranja. Bilo joj je 16 godina.
Terapija: Skupinu osmoškolaca koji puše marihuanu roditelji su prisilili da idu na terapiju u Centar za prevenciju ovisnosti
"Kad djeca nakon 5-6 ecstasyja ujutro dođu kući, još su u transu. Da se smire, uzmu crtu heroina. No, i to im je sad premalo", kaže otac dvojice ovisnika
"Mama se nije toliko ljutila kad je otkrila da pušim travu, ali kad mi je našla dva grama speeda, naprosto je pobjesnila", kaže jedan 16-godišnjak
"Osoba koja je pokojnom Dubravku Aniću dala drogu zadržana je na policiji vrlo kratko. Nevjerojatno!" kaže Mirko Kramarić.
U proteklih deset godina uobičajilo se Zagreb zvati metropolom. Mnogi taj naziv smatraju pretjeranim i nisu ga prihvatili, jer, premda je riječ o glavnom i najvećem gradu Hrvatske, drže da on nema sva obilježja tipičnoga velegrada koja se vežu uz pojam metropole. Ali, po nečem Zagreb, sigurno, jest metropola i sasvim nalik na velike svjetske gradove: ima organizirano podzemno tržište narkotika, na kojem narkobosovi, preko mreže krupnih i sitnih dilera, opskrbljuju drogom oko 40 tisuća ovisnika. Građanima Zagreba, 90-ih naviklih na sve oblike kriminala - od velikih gospodarskih krađa preko krijumčarenja i trgovine oružja do lihvarenja i organizirane prostitucije - to i nije novost. Ali, ima nešto što će i najravnodušnije uznemiriti: narkomanija među školskom djecom. Naime, među učenicima završnih razreda osnovne i početnih razreda srednje škole iz dana u dan je sve više ovisnika o drogi.
Način je rasparčavanja ovakav: mladi dileri iz srednje škole, najčešće učenici viših razreda, preko djevojčica iz osnovne škole, obično tjelesno zrelijih sedmašica i osmašica, koje prvo zavedu, dolaze do njihovih školskih drugova. Kako bi stekle povjerenje i simpatije starijih momaka, one nagovaraju svoje vršnjake da počnu uzimati drogu, isprva laku, tako što im obećavaju ljubavnu vezu. I kad, prethodno podučene, insceniraju neuspješan intimniji kontakt, onda vršnjaku objasne da će sljedeći put biti bolje ako iskoristi afrodizijačka svojstva, primjerice, marihuane. Po dogovoru, nabavu preuzimaju na sebe. I dok je većini odraslih teško povjerovati da je to istina, neka djeca baš tako kako smo opisali još prije petnaeste počinju kuhati svoje, nerijetko i ovisničke, "šutove".
"Dan kad sam se prvi put nafiksao nikad neću zaboraviti. Moja generacija, klinci između 12 i 13 godina, u slastičarnici su jeli kolače i pili coca-colu, a ja sam došao nafiksan. Smatrao sam se daleko višim i boljim od njih", rekao nam je Igor Boltek, 34-godišnji bivši ovisnik, sad vlasnik "Ovisnostfona" i glasnogovornik Udruge roditelja za pomoć pri ovisnosti. Razgovarali smo u slastičarnici u Utrini, mjestu značajnom za povijest zagrebačke narkoscene. Osamdesetih, kad su u Zagrebu bile zamjetljive tek njezine naznake, novozagrebačka naselja Utrina i Zapruđe bila su prva izvan središta grada s lokalima koji su se po količini droge što je kolala u njima mogli mjeriti s Kazališnom kavanom, popularnim Kavkazom, te obližnjim Zvečevom, od milja zvanim Zvečka, Blatom ili Studentskim centrom, danas zaboravljenim centralama, sabirnim mjestima tadašnje narkomanske scene.
"Idoli su mi bili dugokosi dečki s motorima", nastavio se Igor prisjećati svog ulaska u ono što danas obično zovu paklom droge. "Imam osjećaj da i današnji klinci, kad nakon malo trave probaju heroin, imaju isti osjećaj. Razlika je samo u tome što ste nekoć pred policajcem mogli pušiti joint a da on ne sazna što je to. Kad sam doživio prvu krizu, bio sam kod tete i mislio sam da je to zbog promjene klime. Nije se znalo mnogo o drogi, danas se zna neusporedivo više", dodao je bivši teški ovisnik o heroinu. Kao i mnogi ovisnici, da bi došao do droge, Igor svojedobno nije samo prodavao stvari iz kuće nego je, naposljetku, prodao stan. To je učinio pošto je, nakon duge apstinencije, ponovno počeo uzimati narkotike. Tada je već bio dobrostojeći vlasnik poduzeća kojem su dileri za kupljenu robu jednom na mjesec dolazili na obračun.
"Moji su roditelji posljednji doznali za moje probleme s drogom, i Ovisnostfon sam pokrenuo upravo zato što želim više informirati roditelje. Ako vide da im se dijete čudno ponaša kad oko ponoći dođe kući, neka nazovu O60 515 555 i doznaju što su droge i kako ih mogu prepoznati. Slobodno mogu reći da je malo onih koji ih nisu probali", tvrdi Boltek, vlasnik jedinog zagrebačkog privatnog programa protiv droge, za koji mora plaćati koncesiju kao da nudi usluge
seksifona.
Iz više relevantnih i pouzdanih izvora doznali smo da je situacija alarmantna. Nedvojbeno je da se danas drogira mnogo više maloljetnika nego prije 22 godine, kad je Igor Boltek prvi put uštrcao sebi u žile injekciju heroina. Teško je reći je li tada Boltek bio jedini, ali je, sigurno, bio jedan od rijetkih dječaka koji je s nepunih 13 godina postao ovisnik o horsu. Po službenim policijskim podacima, te, 1978., godine na zagrebačkom je području bilo evidentirano oko 700 osoba koje uzimaju kanabis, LSD i nešto opijata morfijskog tipa. Od 1979. svake ih je godine bilo oko 150 više, a od 1990. ukupan broj evidentiranih zbog uzimanja droge raste za više od 100 posto. Sad je u policijskim kartotekama evidentirano oko 22.000 ljudi. No, kad se tomu pribroje oni koji se, povremeno ili redovito, drogiraju a nisu evidentirani, onda se može reći da narkomana u Zagrebu ima dvostruko više. U hrvatskim razmjerima to je jedan solidan grad u kojem su svi potrošači, dileri i proizvođači. Pretpostavka je, na osnovi omjera 1:700, da sad u tom naraslom narkomanskom gradu živi oko tri tisuće djece koja su između dvanaeste i trinaeste godine probala izrazito opasan opijat heroin.
Obilazeći neke ustanove kojima su hodnici puni ljudi što imaju veće ili manje probleme s narkoticima, doznao sam da se podacima o broju narkomana strahovito manipulira. Droga je velik biznis, uz prodaju oružja i energetiku najunosniji na svijetu, pa je velik biznis i borba protiv nje, uključujući i liječenje ovisnika. Iz raznih izvora čuo sam da navodni reprezentativni podaci ne daju pravu sliku stanja. Uostalom, zašto bi trebalo očekivati da adolescenti iskreno odgovaraju na pitanja u anketama. Dr. Marija Cahunec-Žunec, liječnica s dvadesetogodišnjim iskustvom u radu na Odjelu za ovisnosti Bolnice Sestara milosrdnica u Vinogradskoj, rekla nam je da su vrlo lukavi i da dobro skrivaju svoje koketiranje s narkoticima, te da za tu svrhu imaju pet pripremljenih priča: jednu za školu, drugu za roditelje, treću za policiju, četvrtu za liječnike i petu za svoje društvo. Uvelike se razlikuju od nekadašnjih hašomana, koji su svojim odijevanjem i ponašanjem sugerirali da se drogiraju čak i ako drogu nikad nisu ni omirisali.
U Centru za prevenciju ovisnosti na Jarunu kažu nam da je "epidemija pravi izraz". Na zgradi u kojoj je sjedište te ustanove pod patronatom Bolnice Vrapče nacrtan je veliki crveni križ. Mnogima koji u nju dolaze na tretman taj simbol najpoznatije humanitame organizacije u svijetu sigurno je asocijacija na ono kroz što sad prolaze. Medu njima je i skupina osmoškolaca, navodno još samo "travaša" (pušača marihuane). Doveli su ih roditelji. Nažalost, ti su roditelji odbili razgovor za Globus, a nisu nam dopustili ni da razgovaramo s njihovom djecom.
Ipak uspjeli smo razgovarati s nekim drugim "brijačima", kako je sebe i sebi slične nazvao jedan učenik drugog razreda srednje škole. Taj "brijač" u Centar za prevenciju ovisnosti dolazi jer mu je policija pronašla u džepovima dva grama marihuane. "Kad me policija prijavila mami, onda mi je ona doma pronašla još dva grama speeda. Moja je mama nekoć pušila travu, i to što je i ja pušim nije ju toliko razljutilo, ali kad je našla prah, naprosto je pobjesnila", potužio nam se dječak u spitfajerici nakon jednog terapeutskog tretmana, kad je, zajedno sa svojom grupom, pristao anonimno za "Globus" iznijeti svoju priču o ovisnosti.
"Ljetos smo pokraj vrtića slavili rođendan. Donijeli smo sanduk piva, a trava je bila zakopana tri metra dalje, ali je došla policija i prekopala sve, te je pronašla", pripovijeda srednjoškolac, koji je marihuanu prvi put probao u osmom razredu. Prikrpao se starijoj ekipi i oni su mu za 50 kuna prodali pis, kako se u narkožargonu naziva komad stafa, odnosno droge, dovoljan najmanje za jednokratno omamljivanje. Uz travu, probao je ecstasy, ISD i speed. Od "brijača" smo čuli i ovo: "Trava je, sigurno, bolja od alkohola, od kojeg u Hrvatskoj umiru tisuće i tisuće ljudi, a od trave nitko."
Kad je riječ o štetnosti THC-a, odnosno tetrahidrokanabinola, najvažnijeg omamljivača u marihuani (Cannabis sativa), mišljenja se znanstvenika razilaze. No, većina smatra da za zdravlje nije izrazito štetan, a neki čak tvrde da je i ljekovit. U nekadašnjoj KraIjevini Jugoslaviji, primjerice, legalno se prodavao u ljekarama kao sredstvo za bolji tek, za ublažavanje probavnih smetnja, za menstmalne tegobe, očni čak i neke bolesti živaca. Vrhovni sud u SAD-u nedavno je Creightonu Frostu iz San Ramona u Kalifomiji izdao dozvolu za slobodnu nabavu marihuane jer je na suđenju dokazano da je, pušeći marihuanu, izliječio rak grla. Na osnovi medicinske dokumentacije, Vrhovni sud oborio je presudu Federalnog suda.
Rastafarijanci kanabis smatraju svetom biljkom i svoje vjerske obrede održavaju omamljeni udisanjem njezina dima, a svakom se vjerniku radi mentalnog i općeg zdravlja preporučuje pušenje kanabisa.
Ipak, točno je i to da je većina narkomana počela s travom, a završila s heroinom, odnosno nekom mnogo jačom i opasnijom drogom. Put do teške ovisnosti, međutim, danas je kraći nego što je bio do prije deset-petnaest godina, i za to već postoje epidemiološke naznake: brzi lift za gubilište zove se ecstasy. Taj se preparat, poznat od 1914., nekoć koristio kao terapijsko sredstvo za "otklon ljutnji u provedbi bračne terapije". Od sredine osamdesetih ta se droga u Velikoj Britaniji u nudi na zatvorenim acid house music partyjima. Devedesetih postaje popularna techno i rave supkulturi, odakle se proširila na sve supkultume pokrete i skupine, i s pravom se može nazvati drogom devedesetih. Ecstasy, odnosno "bomboni", kako ih zovu u žargonu, distribuira se u tabletama i mnogo je praktičniji za upotrebu od većine drugih droga. Ne treba praviti smotke, lajne, prokuhavati ga i spremati za injekciju, a kako nema jakog mirisa, idealan je za upotrebu na javnim mjestima. Sve su to razlozi današnje velike popularnosti "bombona".
Zbog djelovanja, koje je kombinacija ISD-a i amfetamina, kvalificira se kao halucinogeni amfetamin. Kemijski mu je naziv MDMA. Ne stvara tjelesnu ovisnost, ali organizam vrlo brzo razvija toleranciju prema njemu. U raznim vrstama tableta obilježenim znakovima Playboya, Renaulta, Mitsubishija, goluba... često je manje supstancije MDMA, a više LSD-a i PCP-a.
"Kad djeca nakon pet-šest ecstasyja ujutro dođu kući, još su u transu. Da bi se malo smirili, uzmu crtu heroina. Poslije ta crta više nije dovoljna, treba im sve više, a kroz iglu dobivaju najviše", čuli smo od jednog roditelja, oca dvojice ovisnika. S njim smo porazgovarali u Udruzi za pomoć obitelji ovisnika (UPO), u Zvonimirovoj, gdje se roditelji djece koja imaju probleme s drogom sastaju svakog utorka od 18 do 21 sat. Želio je ostati anoniman, ali je bio jedan od rijetkih roditelja koji nisu bježali od razgovora. Ostali su se opravdavali na razne načine. Jedna majka joj je maloljetni sin nađen mrtav u liftu s iglom u veni rekla nam je da su joj dileri prijetili ako išta kaže, i ne želi imati komplikacija.
U jednom pismu što ga je na adresu Odjela za liječenje od ovisnosti Bolnice u Vinogradskoj poslala skupina četrnaestogodišnjaka stoji: "Iako treba poštovati roditelje, a tako piše i u deset zapovijedi Božjih, mi četrnaestogodišnjaci baš smo, eto, zbog roditelja nesretni. Moj otac nemilosrdno tuče majku, maltretira i mene, pa se pitam je li mi on otac. I moj prijatelj ima oca zbog kojeg više spava vani nego u toplom domu. Pomišljao sam na bijeg, ali opet bi me vratili ocu, a onda je bolje i da sam narkoman nego da dođem njemu u šake."
Ali, i u sretnijim obiteljima djeca se mogu osjećati nesretna. "Svoju sam djecu gurao u sport, trudio sam se da, kad narastu, vrijeme ne provode u kafićima. Vidjeli su da smo žena i ja cijeli život radili da bi njima bilo bolje. No, počeli su odlaziti na tehno partyje, a ondje je malo onih koji ne uzimaju 'bombone'. U proteklu godinu dana situacija se još i pogoršala zbog pada cijene heroinu, koji se sad može nabaviti u svakom haustoru", kaže otac kojem su obojica sinova teški ovisnici.
Na otvaranju prostorija UPO-a pojavio se i Mirko Kramarić, vlasnik najvećeg zagrebačkog diskokluba "The Best". Njegova šesnaestogodišnja kći Marija 26. listopada 2000. objesila se u obiteljskoj kući na Jabukovcu. Nekoliko dana prije toga njezin prijatelj sedamnaestogodišnji Dubravko Anić, nećak vlasnika "Anić-holdinga", nađen je mrtav u unajmljenu stanu. Umro je od prejakog "koktela" narkotika sastavljenog od heroina, kokaina i ecstasyja. Ta je tragedija tako potresla javnost da su je mediji ubrzo prozvali pričom o zagrebačkom Romeu i Juliji s kraja tisućljeća.
"Na mladićima iz bogatih obitelji posebno se radi. Budući da dugo vodim diskoteku, dobro ~ poznajem situaciju i svoju sam pokojnu kćer često " upozoravao", kaže Mirko Kramarić, koji nas je primio u svom uredu smještenom u sklopu kompleksa Sportskog centra "Mladost" na Savi, gdje je i njegova diskoteka, što je sada nastoji prodati. · 600 DEM ZA SMRT Mladići iz imućnijih obitelji imaju veći džeparac i mnogo su bolje mušterije od onih iz prosječnih i siromašnih obitelji. Njih pri kupnji više "časte" drogom, jer, kad se naviknu, najbolji su i najredovitiji kupci. Pokojni Dubravko i njegova tri prijatelja, od kojih je jedan jedva spašen u KBC Dubrava, te su kobne noći - po riječima devetnaestogodišnjeg Gorana Mavrine, koji je nabavio drogu - progutali oko trideset tableta ecstasyja te ušmrkali tri grama kokaina i dva grama heroina. Na ilegalnom zagrebačkom tržištu cijena je kokaina oko 150 maraka, heroina 50, a jedne tablete ecstasyja oko 15 maraka, što znači da su samo u jednoj noći pokojni Dubravko i njegovo društvo na drogu potrošili potrošili više od 600 maraka.
"Moja je kći na drogu nailazila još u osnovnoj školi, ali kad sam je upozoravao na opasnost, odgovarala mi je: "Tata, budi bez brige." Osoba koja je pokojnom Dubravku dala otrov na policiji je bila vrlo kratko. Nevjerojatno! Netko oduzme dva mlada života i ne odgovara. U policiji radi mnogo ljudi iz susjedne države, a nekima od njih ova je država teren za grabljenje love i ništa drugo. I ja bih, kad bi me stavili za policajca u Maleziji, možda prodavao drogu. Mesić, Račan i Lučin u ovoj državi nemaju stvarnu vlast, i nama pravim Hrvatima ostaje samo pozvati policajce iz Europske unije. U protivnome, onaj tko otruje djecu slobodno će se i dalje šetati gradom", ogorčeno govori Mirko Kramarić.
Možda zvuči čudno, ali je istina da dilera koji je prodao drogu što je nekoga izravno odvela u smrt u narkomiljeu neće izbjegavati; naprotiv, on postaje još traženiji, pogotovu ako je žrtva mlad i neiskusan ovisnik, koji je smrtno stradao zbog veće čistoće opijata.
Tolerancija organizma prema drogama neprestano raste i teško je pouzdano odrediti gdje je smrtonosna granica. U usporedbi s alkoholom, prema kojem tolerancija raste do određenog stupnja i nakon toga slijedi pad, pri uzimanju halucinogenih i stimulativnih narkotika organizam se neprestano prilagođava sve većim i većim dozama organizma, pa neiskusniji ovisnici, ako im se na vrijeme ne pruži prva pomoć, padaju u komu i umiru. Neki se namjerno predoziraju, tj. uzmu tzv. zlatni šut, ali to se događa mnogo rjeđe. Većina fiksera kad čuje za smrt mladog junkieja pomisli da nije znao izići na kraj s pravom "robom".
Svaki diler ima svoju metodu izbjegavanja policije. Neki su od njih samo opskrbljivači, ali su većina i potrošači, a dilanjem nastoje namaknuti novac da mogu podmiriti vlastite potrebe. Pravi dileri obično imaju "štekove", mjesta, samo njima znana, gdje skrivaju svoju robu. Drogu obično ukopaju i nakon toga raspačavanje je put od šteka do kupca. Osim policije, štekove vrebaju i potrošači: narkoman u krizi često prati dilera, i ako vidi da je štek u nekom parku, nije mu teško cijeli dan pretraživati.
Teško je odrediti karakter prosječnog hrvatskog dilera, jer se doista u mnogočemu razlikuju, ali većina njih ne preza ni od čega u svojoj trgovini smrću.
"Narkomanima smeta glasna glazba, njima trebaju rupe, pa se više kreću po kafićima. U Zagrebu ima nekoliko diskoteka i tisuće kafića koji rade poslije 23 sata, ali ipak svi tvrde da su diskoteke leglo droge, što nema veze sa stvarnošću. U "Bestu" već deset godina imamo najjače osiguranje, kod nas nije nađena ni jedna igla. Jakih droga ovdje nema, a protiv tableta ne možemo ništa", kaže vlasnik "Besta" Mirko Kramarič.
U Zagrebu postoje razni programi za prevenciju i odvikavanje od droge, ali neki ne samo da nisu djelotvorni nego im je jedini cilj da je na antidrugs-porukama izvuku što više novca.
U Gradskom uredu za zaštitu zdravlja primio nas je magistar medicinskih znanosti Zdravko Čokić, zamjenik šefa ureda. Iz proračuna za 2001. godinu tri milijuna kuna izdvojit će se za programe prevencije rizičnog ponašanja djece i mladeži. Po Čokićevu mišljenju, problem je rješiv, ali pod uvjetom da zajednica ne odbaci narkomana kojem treba pomoć. Zato treba promijeniti način komuniciranja s učenicima.
"Dobrodošli su svi koji svojim programima mogu pomoći u tome da mladež svoje slobodno vrijeme ispunjava korisnim sadržajima. Usmjereni smo prema netalentiranoj djeci, jer se oni sposobni snađu i neće potpasti pod utjecaj droge. Važan faktor koji djecu odvodi u drogu jest frustriranost, što obiteljskom situacijom, što vlastitom nesposobnošću. Neka djeca ne mogu postizati veliki broj koševa ili golova S tim psihološkim faktorom prisiljeni su ili uvijek hodati oko igrališta ili ostati na ulici prepušteni sami sebi." Zamjeniku šefa Gradskog ureda za zaštitu zdravlja jasno je da nisu sva djeca za sport, a upravo se on najviše nudi kao alternativa sadašnjoj situaciji. Stoga će pojačati program Narodne tehnike, a u osnovnim školama dvaput na tjedan održavat će se i programi plesa.
Kad je pak riječ o sposobnostima , liječenih narkomana da se vrate u normalan život, dr. Marija Cahunec-Žunec s Odjela za ovisnosti Bolnice Sestara milosrdnica u Vinogradskoj, stručnjakinja s dvadesetogodišnjim iskustvom u liječenju teških ovisnika, upozorava: "Svaka droga, uključujući i marihuanu, oštećuje najfinije moždane stanice. Ovisnik se može izliječiti i izvesti na pravi put, ali kad poželi biti koristan član zajednice, pitanje je hoće li to moći, jer mu 'kompjuter' više ne radi."
Globus No. 526 p. 54-59