RAZGOVOR SA SESTROM BERNARDICOM JURETIC, NAJPOZNATIJOM AKTIVISTICOM BORBE PROTIV DROGE U HRVATSKOJ I VODITELJICOM TERAPIJSKIH ZAJEDNICA ZA OVISNIKE

Bitno je mlade odgajati za smisao

Razgovarala: Natasa Besirevic

Svakodnevno u novinskim clancima citamo, na televiziji gledamo i slusamo price slicne ovima: "Najmladji registrirani narkoman u Zagrebu ima svega 10 godina", "Djeca od 13 godina uzimaju hasis i tablete", "Nova droga - benzin i plin butan", "U sedam dana troje umrlo od droge"... Takve su price sve vise dio nasih svakodnevnih zivota, potresne drame koje se dogadjaju oko nas. Problematika ovisnosti je, na zalost, uvijek aktualna, stoga je i razgovor s nasom sugovornicom sestrom Bernardicom Juretic uvijek zanimljiv, jer rijec je o osobi koja se svaki dan suocava sa tragedijom droge koja je postala svakodnevno zlo necijeg zivota. Upravo je ona pravi sugovornik za temu o problemu droge, kao jedna od prvih koja se sustavno pocela baviti drogom i koja je inicijator terapijskih zajednica u kojima ovisnici pokusavaju naci drugu zivotnu priliku.
"Za vrijeme studija u Rimu imala sam kontakte s ovisnicima, terapijskim zajednicama i oboljelima o AIDS-u. Kad sam se vratila, 1990. u Split, vec se promijenila vlast, pa se i moglo govoriti o problemu ovisnosti gdje se formirala opcinska komisija za suzbijanje droge koju je uputio moj provincijal, buduci sam imala iskustva u radu s ovisnicima, da se ukljucim u rad. Ta komisija nikad nije profunkcionirala, ali su ovisnici sami culi da ima casna sestra koja radi s ovisnicima i poceli su dolaziti na nasa vrata u samostan.", prica sestra Bernardica Juretic o pocetcima bavljenja ovisnicima u Hrvatskoj. "Tako sam u svega nekoliko dana imala nekoliko ovisnika koji su htjeli na lijecenje, ali nisam imala gdje s njima. Zato sam pitala svecenika u Italiji s kojim sam suradjivala da ih primi. U medjuvremenu, shvatila sam da se i mi sami u Hrvatskoj trebamo potruditi da nesto napravimo. Kad sam postala svjesna problema, shvatila sam da treba pomoci, znajuci i to da svoje znanje iz Italije ipak trebam prenijeti dalje."

Sto mislite, koliko je koristenje droge rasprostranjeno u Hrvatskoj?

-Naravno, puno vise nego sto bi trebalo biti. Naime, kad gledamo postotak stanovnika u Hrvatskoj i postotak ovisnika onda je to jako puno. Kad se govori o konzumentima tzv. lake, teske i sinteticke droge, to je previse. Neki podatci govore o 50 000 ovisnika, no ankete po srednjim skolama pokazuju da je mnogi uzimaju povremeno. Cak smo i po svjetskim listama ovisnosti pri vrhu, u rangu smo s "centrom droge" - Milanom.

Komuna je obitelj kao i svaka druga

Na koji nacin pristupate ovisnicima da oni pristanu na lijecenje?

-To je najtezi dio u rad sa ovisnicima; uvjeriti ih da im je pomoc potrebna. Svaki ovisnik tvrdi: ja to mogu sam. A onda, nazalost, i velik prisustvo Hheptanona tj. Metadona kojeg mogu dobiti djeluje takodjer demotivirajuce, jer dobiju zamjenu za heroin, sto je jedan motiv vise da ne idu u terapijsku zajednicu. Ovisnike je prilicno tesko uvjeriti, tu slijede nagovori, razgovari. Mi ih cak niti ne nagovaramo na lijecenje, nego preporucamo: podji u komunu pa ces vidjeti. Kad dodje u zajednicu, motivira ga se da ostane, jer mnogi imaju i predrasude o terapijskoj zajednici jer misle da dolaze u zatvor. Ali, ipak, kad dodju u zajednicu vide da je to obitelj kao i svaka druga, sto je prijelomno za ovisnike.

Za nas koji to ne znamo, mozete li reci na kojem principu funkcionira komuna?

-Nasa je komuna struktuirana u tri faze. Prvi je psihoterapijski sektor, koji je dosta zastupljen, drugi je radni sektor, a treci sektor pokriva slobodne aktivnosti. Nas je dan podijeljen u tri dijela: dnevne aktivnosti podijeljene prema aktivnostima samih sticenika i njihovom zdravstvenom stanju, imaju grupne i individualni razgovori koji su najjace sredstvo u terapijskom smislu i slobodno vrijeme, sto je mnogima od njih bio problem, jer ga nisu znali organizirati. Zato mi u zajednici dajemo dosta slobodnog vremena kojeg moraju sami organizirati. Ne mogu samo sjesti pred TV i tako provesti cijelo popodne, nego moraju kreativno organizirati slobodno vrijeme.

Kojim se metodama koristite u fazi odvikavanja od droge?

-Ako netko dodje kod nas, a da nije prosao apstinencijsku krizu, on je kod nas prolazi "na suho", znaci bez ikakvih supstituta, prima dovoljno tekucine i nece mu se dopustiti da bude u krevetu, osim ako ima visoku temperaturu. Stalno je netko uz njega i to traje par dana. Neki od njih to ne izdrze, pa podju kuci, neki se vrate, neki ne...Nakon toga ide normalnim tokom. Nakon 10-ak dana oni su drugi ljudi, nema vise krize, mozda neki imaju nesanice. Psihicke krize postoje, ali kad ovisnik nema vise fizicku potrebu za uzimanjem droge, onda je s njime lakse. Onda se s njim radi, razgovara se, pomazu a tu su i "stariji" momci i cure koji svjedoce svojim primjerom da se sve moze izdrzati i da ce biti bolje. Ta metoda razgovora tih starijih sticenika je najbolja. Vaznu ulogu imaju i terapeuti sa svojim savjetima.

Po cemu se odvikavanje u zajednici razlikuje od onog sto radi dr. Sakoman?

-Temeljna razlika je sto mi nismo zdravstvena ustanova, to je terapijska zajednica koja ne koristi nikakve lijekove. U bolnici sticenik dobije supstituciju ili analgetike - sedative. Ali bolnica je uvijek bolnica u jednom zatvorenom ambijentu s ogranicenim brojem ljudi gdje nemaju nikakve fizicke aktivnosti. Tu ovisnici ostaju oko dva mjeseca tijekom kojih ne mogu zavrsiti kompletnu terapiju, jer mnogima ni dvije godine nisu dovoljne. Za ovisnike je bitno da shvate sto je to sto ih je dovelo do uzimanja droge, trebaju nauciti zivjeti sami sa sobom i svojom okolinom kao i to da im droga ne predstavlja problem. Jer problemi su u njima, a droga je posljedica, nikada uzrok. Ako se ovisnike nauci da prepoznaju probleme, situacije koje mogu biti za njih kriticne i izazovne, onda vise nema problema za njih. Za to je potreban duzi period. Bolnica moze idealno pripremiti sticenika tijekom apstinencijske krize gdje se stabilizira. Sljedeci najbolji korak je terapijska zajednica. Mi samo nadogradjujemo.

Metadon je druga droga!

Sto mislite metadonskom nacinu odvikavanja od droge?

-Ja sam apsolutno protiv toga, jer je to samo droga. Ako nije heroin, onda je Heptanon. To je vrlo demotivirajuce za ovisnike, posebno za one od 20, 25 godina. Takvima dati Metadon da ga uzimaju 5 - 6 godina, to je apsolutno kontraproduktivno. Tek onda dobivamo osobe koje vise nisu ni fizicki ni psihicki sposobne za rad u zajednici i samostalan zivot. Imamo dosta ovisnika koji su bili na heptanonskom programu i veci su nam problemi s njima, nego oni koji nam dodju direktno.

Sto uopce tjera mlade ljude da se odluce za uzimanje droge, koji su to razlozi?

-Uvijek je razlog u njima. Problem svakako je i prisustvo droge na trzistu, ali glavni problem je u samoj osobi. Veliki dio njih uzima drogu zbog vlastitog nezadovoljstva, besmisla, frustracija, kompleksa, nerijesenih problema. U pocetku to budu mali problemi, ali sto problemi postaju veci, to je i potreba za tezim drogama veca, jer lako droge vise ne mogu zadovoljiti rjesavanje tih problema, zapravo ne rjesavanje nego potiskivanje problema i zavaravanje. Onda treba ili jaca droga primjerice heroin od kojeg se postaje i fizicki ovisan, a onda se tu udje u jedan zacarani krug iz kojeg osoba kad bi i htjela izaci ne moze.

Mnogi mladi misle da "trava", tj. marihuna nije opasna. Vase misljenje o tome?

-To je jedna psiholoska igra da "trava" nije toliko opasna u jednom farmakoloskom smislu. Ali, ako pitate ovisnika koja je droga za njega bila najgora i najopasnija oni ce vam reci da je to bila marihuana, jer velik broj mladih nema hrabrosti poceti s heroinom. Ne mozemo ignorirati da marihuana nije opojno sredstvo i da nema odredjena djelovanja na mozak covjeka. Mnogi mladi su probali marihuanu i na tome su stali, sto znaci da im je instinkt radoznalosti zadovoljen. Ali, tko moze garantirati da instinkt znatizelje tu prestaje? Oni koji su nastavili osjetili su efekte: dekoncetracija, lagana euforija, paranoja. Ali u svakom slucaju oni nisu vise koncetrirani na probleme npr. Skole, zaljubljenosti, konflikta u obitelji - tih manjih problema. Ali ta osoba moze naici na tezi problem ili na kompleks neprihvacanja sebe s kojim se moze suociti, sto pokusava prikriti s odredjenim supstancama. A za to nije vise dovoljna marihuana i onda se uzimaju teze droge od kojih se teze "skida", jer ce postati fizicki ovisnik. To postane zacarani krug. Kad mladi shvate do cega su dosli, mozda bi se i htjeli ocistiti, ali je vec kasno.

Koliko je uopce moguce te zagrizene ovisnike izvesti na pravi put?

-Po mojim dosadasnjim spoznajama i po iskustvu ljudi koji puno vise rade s ovisnicima nema neizlijecivog ovisnika sto se tice same supstance. No, pitanje je koliko ta osoba ima ostecen mozak, ima li koju psihicku bolest. Svaka osoba koja zeli uci u terapijsku zajednicu, ako je uspjesno zavrsi, moze se reci da je izlijecena osoba. Oni koji misle da je terapijska zajednica dvogodisnji zatvor ne mogu zavrsiti program. Ako osoba u zajedici kroz nekoliko mjeseci stagnira, ako se "parkirala", kako mi to zovemo, onda tu nema pomoci. Takve saljemo iz zajednice, jer u zajednici se mora ici naprijed. Ukoliko to netko ne zeli, to znaci da nije osjetio sve negativne strane droge ili jednostavno ima osoba koje zele umrijeti kao narkomani. To nije njihovo pravo, ali im postane stil zivota.

Koliko po prilici ima ljudi u komunama?

-Po komunama ima oko 200-tinjak mladih ljudi. Mi imamo oko 60-ak mladih u dvije komune u Slavoniji i jedoj u blizini Splita. Uspjesnost lijecenja ovisi o programima, ali nasi su programi pokazali veliku uspjesnost. Primjerice, od 15 momaka koji su prosli citav program samo je jedan napravio recidiv. U Italiji, otkud smo mi i preuzeli program, imaju oko 85 do 90 posto uspjesnosti lijecenja, pri cemu se recidivom smatra i droga i alkohol.

Pomaze li Vam tko u naporu oko brige za narkomane?

-Ove godine smo po prvi put dobili sredstva. Osnovan je Vladin ured koji je raspisao natjecaj za takve programe, tako da smo sad sufinancirani. Imamo dva programa prevencije - jedan u hrvatskoj, a jedan u inozemstvu, jer na zalost ni djeca nasih iseljenika nisu lisena problema ovisnosti. Zatim postoji program za mlade od 12 do 20 godina koji su na lakim, sintetickim drogama, pri cemu dobro suradjujemo s drzavnim odvjetnistvom. To je sufinancirano samo na razini grada Splita, jer za ostale gradove nemamo sredstva, ni kadrova. U taj su program ukljucena i djeca s problematicnim ponasanjem. Imamo i program za osobe na metadonskoj terapiji koje dobivaju u ordinacijama, a vecinom se radi o osobama koje su nezaposlene i ne idu u skolu i ne znaju sto ce sa sobom. Za njih organiziramo radne grupe od 9 ujutro do 5 popodne s ciljem aktiviranja i motivacije za lijecenje. Posljednji, ujedno i najskuplji program jesu terapijske zajednice.

Je li Vlada RH pokazala razumijevanje za Vas rad?

-Koliko sam u osobnim kontaktima osjetila, Vlada nas podrzava. Cinjenica da je i sam premijer Matesa prisustvovao otvorenju zajednice za zene u Ciovu (poslije prebacenu u Cistu Veliku) unatoc tadasnjem negodovanju lokalnih vlasti pokazuje pozitivan stav i podrsku. Zasto ta podrska nema i vise novaca - to je stvar gospodarske situacije.

Koje je najbolja prevencija protiv droga?

-Ono sto nastojimo je najkrace receno: odgajanje za smisao, u bilo cemu. Nisam za to da se ide sa kampanjom kako drogi reci ne, nego kako zivotu reci da. Ako mlade naucimo da njihov izbor bude zivot, normalno je da ce oni za posljedicu reci ne svemu onome sto ugrozava njihov zivot. Mislim da odatle treba poceti, ali ne u 7. ili 8. razredu osnovne skole, jer je onda vec kasno, vec od malih nogu. Prevencija pocinje od stavova roditelja, na stvaranju zdrave sredine za prihvat novorodjenceta, na zdravom okruzju. Ako dijete raste u zdravoj sredini povjerenja i ljubavi to dijete nece biti iskompleksirano, imat ce izgradjene stavove. U suprotnom, bit ce neodraslo, posebno ako je uzrok nezadovoljstva roditelja nezeljeno dijete. Takvo dijete moze biti podlozno negativnim utjecajima.

Sto roditelji mogu napraviti ako primijete da im se dijete drogira?

-Mi roditeljima savjetujemo da prvo doznaju je li sigurno droga u pitanju, a to se prvo primijetiti po promjeni u ponasanju. Ali to izaziva i pubertet. Zato roditelji trebaju potraziti savjet strucnjaka kojem ce reci koje je simptome primijetio kod svoga djeteta iz cega strucnjak moze reci o cemu se radi i o nacinu na koji razgovarati sa svojim djetetom, bez prethodnog osudjivanja zasto uzima drogu, s kim se druzi i slicno. Ne smije se odmah na osnovi nekih fizickih znakova osudjivati dijete, jer ce se stvoriti jedna barikada, nepremostivi zid, pri cemu ce u situaciji kad doznaju da im dijete uzima drogu biti nesposobni pomoci svom djetetu. Vrlo je bitno promatrati te cudne znakove na djetetu, no ne dati mu do znanja da ga se promatra, a u medjuvremenu potraziti pomoc. To je najbolji put da se ne napravi krivi potez.

Je li istina da ce se ovisnici odluciti na lijecenje tek ako dodju do dna?

-Na zalost, u najvecem broju slucajeva to je tako. Na pocetku ovisnik jos ne osjeca ucinke droge; kradje, provale, hepatitis, ostecenja jetre, mozga ili smrt. U pocetnoj fazi ovisnik osjeca euforiju i ne misli na problem, ali cim prestane djelovanje droge ovisnik dolazi u krizu i mora doci do novca. Zato ce se malo ovisnika u pocetku odluciti za lijecenje. Tek kad dodje do potrebe za vecim kolicinama droge i novca, nestajat ce stvari iz kuce, uhvatit ce ga policija. Ako roditelji zauzmu stav da izbace dijete iz kuce - tek ce se onda ovisnik odluciti za lijecenje. Ako ne uspiju drugi dogovori, nagovori, uvjeti...sve treba pokusati, ali ako doista nista drugo ne pomogne, zadnja alternativa je izbacivanje. Ali ima slucajeva da ni to ne pomaze, da se ovisnik jednostavno odluci zavrsiti na ulici. U velikom broju slucajeva gdje nije uspjela ni jedna druga metoda, ova je uspjela.

Je li moguce da se ljudi od 30 godina s obitelji pocnu drogirati?

-Na zalost, to je moguce. Prije su iskljucivo bili mladi, a sada ima slucajeva da i situirani, obiteljski ljudi s poslom i funkcionalnim obiteljima pocnu s drogom. Razlog za to su nerijeseni unutrasnji konflikti, netko zagrize veci zalogaj nego sto moze progutati, npr. u poslu. Tako imamo primjer momka koji je imao milijune maraka u Njemackoj, prokockao ih je i sada je dosao na prosjacki stap.

Osim prevencije, postoji i suzbijanje "dilanja" droga. Sto napraviti po tom pitanju?

-Represija je svjetski problem. Ne moze jedna drzava sama rjesavati problem. Mi bi i mogli uhvatiti dilere, jer smo mala zemlja i puno toga se zna, ali dokle god to ne bude svjetska politika; hvatati dilere koji financiraju heroin, koji nikada nece ni vidjeti, tu nema puno uspjeha. Ako znamo da je industrija drogom druga po prihodima u svijetu, moramo biti svjesni da je to tesko prekinuti. Velika trzista se nece moci tako lako prekinuti.

Koja je Vasa poruka onima koji su na putu da uzimaju drogu.

-Ne uzimajte drogu - za njih je prazna formula. Bitno je suocavati se sa svojim problemima. Ako i imas problem - nemoj se napiti, natabletirati, napusiti. Pokusaj razgovarati s nekim za koga ces biti siguran da ce shvatiti. To ne mora biti roditelj, nastavnik, svecenik, doktor, vec netko tko ce shvatiti barem dio problema i s kim ces ga moci podijeliti. Probleme treba rjesavati jedan za drugim, ne dopustiti da se nagomilaju, ne misliti da svojim problemima druge gnjavimo, da ih opterecujemo, da nas nece shvatiti, jer jednog dana moze se napraviti glupost koju ljudi zaista nece moci shvatiti. Bitno je uvijek suocavati se sa svojim problemima, ne prihvacati zivot stihijski. Ne mozemo na svako zasto naci odgovor, ali treba za svaki dan pokusati naci smisao. Primjerice, danas cu raditi to - zbog toga i toga. Ovu odluku cu donijeti zato i zato, ne zato jer i drugi to rade, nego zato jer ja to zelim. Za mlade je bitno da nadju smisla onomu sto rade i uvijek se suocavati s problemima.

Dom i svijet, br. 276-77 27. prosinca 1999.