Moja Dijagnoza: Narkoman - Pobijedio sam heroin

Zagrepčanin Igor Boltek dva je puta bio u paklu droge i izliječio se. Danas vodi telefon za pomoć roditeljima i aktivan je u Udruzi za borbu protiv ovisnosti

Telefon za pomoć roditeljima i ovisnicima: 060/515-555.

Udruga za borbu protiv ovisnosti, 
10000 Zagreb, Sveti Duh br. 26, 
tel. 01/370-36-15.
Predsjednica Udruge: Marija Kovačević.

U crnim kronikama tijekom posljednjih mjeseci neprekidno možemo čitati o smrtima narkomana. Najčešće onih starih dvadesetak godina, pronađenih u parkovima, podrumima zgrada, u stanovima... Crnu sliku narko-scene upotpunjuju podaci o 1500 novih ovisnika o heroinu svake godine te ukupan broj od 13.000 ovisnika u Hrvatskoj.

Zagrepčanin Igor Boltek (34) i sam je nekoliko godina proveo u paklu droge. Danas pokušava pomoći drugima i pokazati im da se iz tog svijeta može izići.

   Dečki iz kvarta

Cijeli život živim u naselju Utrina. Moja priča s drogom počela je prije dvadesetak godina i slična je mnogim takvim pričama, ali i drugačija. Kao klinac, 13-godišnjak, ušao sam u starije društvo. Bili su to redam dečki iz kvarta. Bio sam ponosan što sam u takvom društvu, imponiralo mi je njihovo prihvaćanje. Vozali su motore, imali dugu kosu, bili su face.

Vrlo brzo zapalio sam i prvi joint, ali zanos marihuanom kod mene nije dugo trajao. Ubrzo sam prešao na teške droge, u prvom redu heroin. Gotovo tri godine uspješno sam skrivao od roditelja da se drogiram. I dok sam to skrivao, postao sam ovisnik.

Tada je to možda bilo i lakše "skriti". Vremena su bila drugačija, bilo je mnogo manje narkomana, a droga manje dostupna. I ponuda je bila znatno manja. Danas droge u svim oblicima ima posvuda; a ponajviše je tome pridonio rat.

Nakon nekoliko gogina moje se eksperimentiranje pretvorilo u pravu, tešku ovisnost. I tada se dogodio preokret. Imao sam 16 godina, zaljubio sam se i odlučio otići na liječenje. Tako sam upoznao i prof. dr. Slavka Sakomana koji je meni, kao i mnogima prije i poslije mene pomogao, vadio me iz tog mraka na sve moguće načine. Danas mogu sa sigurnošću reći - dok čovjek sam ne "prelomi", sam ne odluči prestati i ostati čvrst, teško će se pomaknuti.

Kada se čovjek jednom skine, pa onda nakon jedne ili deset godina ponovo uzme drogu i javi mu se misao da će se moći kontrolirati, u zabludi je. Samo je pitanje vremena kada će ponovo otići u ovisnost. To se i meni dogodilo

I liječenje je tada bilo drugačije nego što je danas - manje se ljudi bavilo problemima narkomanije. No, ono što se nije promijenilo u tih 20 godina od mojeg liječenja kod prof. Sakomana, broj je kreveta na Odjelu za liječenje ovisnosti u Vinogradskoj (KB "Sestre milosrdnice" u Zagrebu). Nitko me ne može uvjeriti da je danas taj broj dovoljan.

   Privid normalnosti

Izliječio sam se i živio sam s djevojkom 10 godina. Družio sam se i dalje s istim ljudima u Utrinama (zagrebačko naselje), ali u tih 10 godina niti jednom nisam uzeo ništa, nisam na drogu niti pomišljao. I sreća je da je bilo tako. Ljudi koji su ostali na drogi danas su ili mrtvi ili naprosto ne funkcioniraju već životare na nekoj heptanonskoj terapiji.

Nakon liječenja živio sam normalnim životom. Radio sam i dobro zarađivao. Eto,1990. godine vodio sam 20 ljudi na doček Nove godine u Singapur, o svojem trošku. Na trošak svoje firme, koja se bavila telefonskim uslugama.

I onda je moja desetogodišnja veza pukla. To mi je doista teško palo. Ne govorim to da opravdam moj povratak drogi. To je naprosto tako.

Želio sam se na neki način iskupiti. Rekao sam: Uspio sam, pa idem sada napraviti nešto da barem jedan mladi čovjek ne prođe ono što sam ja

Pomoć roditeljima

Kako spriječiti ovisnost …

Nema roditelja koji nije zabrinut za svoje dijete. Ima samo onih koji se povremeno izgube u svakodnevnim problemima, poslovnim brigama, kućanskim obavezama, nedostatku novca… pa s vremenom "zaborave" na dijete. Izgube s njim kontakt. Prestanu razgovarati…

• Svakodnevni razgovor s djetetom važan je za sprječavanje ovisnosti.

• Budite strpljiv sugovornik. Pokažite djetetu da ste mu prijatelj, a ne strogi sudac.

• Poduzmite sve da stekne povjerenje u vas.

• Pokažite zabrinutost, ali i uvjerenost da se svaki problem s kojim se susreće može riješiti.

• Budite spremni da do rješenja njegovog problema dođete zajedničkim snagama.

• Pripremite se za razgovor. Postavljajte ciljana pitanja. Pažljivo slušajte što će dijete reći i ne prekidajte ga dok govori.

• Ne dopuštajte da ljutnja prekine razgovor.

… a kako ju prepoznati…

• Po promjenama u ponašanju. Sklonosti laganju, napuštanju starih prijatelja, čestoj i bezrazložnoj ljutnji, smanjenoj motivaciji, slabijim školskim ocjenama.

• Znakovima tjelesnog propadanja. Nezdrav izgled, gubitak tjelesne težine, zakrvavljene oči, izrazito proširene ili sužene zjenice, teškoće u pamćenju i koncentraciji.

… i kako ju liječiti

• Ako dijete drogu uzima samo povremeno, u većini će slučajeva pomoći razgovor o opasnostima koje ona nosi. 

• Kada drogu uzima redovito ili je dijete postalo ovisno tada obavezno potražite savjet i pomoć stručnih osoba.

• Javite se liječniku opće prakse ili školske medicine, psihijatru ili stručnjaku koji se bavi problemima ovisnosti.

Važno: Ne stidite se. Tražite pomoć. Uporno. Koliko god to puta bilo potrebno. Borite se za vaše dijete. 

Iskreno, razumijem ljude koji se vraćaju drogi. Problem je s njom baš kao i s alkoholom, ljudi koji je uzimaju misle kako drogu mogu kontrolirati. Misle da je mogu uzeti kada žele i prestati kada to požele, da ona ne vlada njima i njihovim životima. Nije tako. Kada se čovjek jednom skine, pa onda nakon godinu, pet ili deset ponovo uzme drogu, javi mu se misao da će to moći kontrolirati. To je zabluda - samo je pitanje kada će ponovo otići u ovisnost. To se i meni dogodilo. Trajalo je nekoliko godina. No, tada više nisam bio na marihuani nego sam odmah počeo uzimati heroin i druge teške droge. I, naravno, nisam se mogao kontrolirati. To nitko ne može.

Neko sam vrijeme uspio održati privid normalnog života. Iako sam bio ovisnik držao sam do sebe. Nikada nisam bio neobrijan, neuredan, družio sam se s ljudima. Jesu li znali da se drogiram, to ne mogu reći sa sigurnošću. Znam samo da sam osjetio da me neki ljudi drugačije, gledaju nakon što sam prvi put javno u novinama rekao: "Da, imao sam problema, bio sam ovisnik".

Drogirao sam se i radio. S vremenom mi je postajalo sve teže i teže, Nakon nekog vremena počeo sam zapošljavati ljude da vode posao umjesto mene, a ja sam se pojavljivao samo kada je trebalo podići novac, kada je trebalo uplatiti plaće. Nekako sam gurao, ili sam barem tako mislio.

Zavaravao sam se da mi je dobro. Za razliku od prvog puta kada nisam mogao lako doći do droge, sada sam imao dilere koji su mi dolazili kući, jer imao sam novca. Netko bi rekao da sam živio u "narkomanskom raju", na nekakvoj višoj razini - u kući je uvijek bila zaliha droge, nisam morao misliti kako ću ju nabaviti i čime je platiti. Ne treba previše razmišljati da se shvati kako je sve to lažnjak - učinak droge je potpuno jednak kupio je ti na cesti ili ti je dostavljena doma.

   Novca je uskoro nestalo

Kako sam dublje tonuo u ovisnost, posao je sve više trpio i sav novac koji sam imao odlazio je na drogu: Dogodilo se i neizbježno - bankrotirao sam, firma je propala... Novca je uskoro nestalo, a nastali su problemi. Tek tada sam shvatio kamo to vodi. Rekao sam: moram stati. Kada to kažem, ljudi me pomalo čudno gledaju. No, ja sam odlučio sam riješiti svoj problem. Doživljavao sam to ovako sam sam se doveo u to stanje, sam ću i izići iz toga. S obzirom da sam već jednom prošao krizu, znao sam što me čeka. Istina, bilo mi je teže nego kada sam imao 14 godina, ali nije bilo nemoguće. I opet mi je pomogao prof. Sakoman. Ovaj put nisam bio kod njega na Odjelu, nego sam bio s njim u stalnom kontaktu, čuli smo se svakodnevno. I uspio sam!

   Iskupljenje

Nakon svega želio sam se na neki način iskupiti. Rekao sam: " Uspio sam, pa idem sada napraviti nešto da barem jedan mladi čovjek ne prođe ono što sam ja". A kako sam imao iskustva s telefonskim uslugama i znao sam kako to treba raditi, odlučio sam pokrenuti telefon za pomoć u borbi protiv ovisnosti. 

Mnogi ljudi kažu: Kada jednom uđeš u to, kada se jednom počneš drogirati, nema više izlaska, nema šanse da se izvučeš. Svaki put kada čujem te riječi vratim se u vrijeme kada sam bio klinac i drogirao se. Da je meni tada netko rekao da nema povratka, možda bi sve bilo drugačije, možda se taj prvi put ne bih uspio izvući. 

I današnjim mladim ljudima koji slušaju slično netko mora doći i reći: "Gle, možeš se izvaditi iz toga. Nije lako, ali nije nemoguće". Sasvim je pogrešno mišljenje - jednom ovisnik, stalno ovisnik. Treba raditi svim snagama da se ta predrasuda razbije. Ljudi moraju shvatiti da je narkomanija bolest koja se može izliječiti. 

Upravo to što sam tri godine uspio skrivati od roditelja svoju ovisnost potaklo me je da pokrenem telefon. Na njemu od 0 do 24 sata svaki roditelj koji posumnja da mu dijete uzima drogu, može anonimno doznati što ga zanima. 

Volontiram i u Udruzi za borbu protiv ovisnosti, koja djeluje u Zagrebu na Svetom Duhu, jer mislim da mogu pomoći svojim iskustvom. Dobar je znak što u Udruzi namjeravaju napraviti "kuću na pola puta". Kuća bi trebala biti mjesto gdje će nakon liječenja, još uvijek nestabilna osoba, provesti nekoliko mjeseci uz stručnu pomoć. I tako se oduprijeti iskušenju. Nadam se da će taj projekt uspjeti. Slušajući u Udruzi neke od roditelja vidim da se i dan-danas gotovo ništa nije promijenilo. Dogodi se da policija uhiti njihovu djecu, pronađe drogu, a roditelji i dalje ne vjeruju kako njihovo dijete ima problem, da je narkoman. Mnogi od njih sasvim pogrešno misle da je droga dostupna djeci iz obitelji koje imaju mnogo novca, da je to neka bogataška "zabava". Ja ih ne krivim. Živimo u svijetu s tisuću problema i roditelji se mnogo puta ne stignu i ne znaju baviti svojom djecom. Ali treba znati da se drogiraju djeca iz onih obitelji u kojima nema komunikacije. Tu leži prava opasnost.

   Poziv od 0 do 24

Kada sam pokrenuo telefon želio sam da roditelji mogu nazvati u svako doba dana i noći. Čim posumnjaju, jer ponekad su i sumnje vrlo opasne, pogotovo kada se mladi čovjek skine s droge. Na telefonu se mogu čuti odgovori na najvažnija pitanja, u osam grupa - od toga što su droge, što je ovisnost, kako se odnositi prema čovjeku koji se liječio i tako dalje … Tu su i svi brojevi telefona onih koji se bave liječenjem - od udruga i komuna do različitih institucija. Prema iskustvu u ovih godinu dana koliko telefon radi, roditelje najviše zanima kako spriječiti da dijete uopće počne sa uzimanjem droga , što je i bit čitavoga projekta… No, dosta ih se javlja i s pitanjem kako se odnositi prema djeci koja su već imala problema.

I tu mi je pomogao svojom stručnošću i znanjem prof. dr Sakoman. Telefon je komercijalan, a novac služi za financiranje troškova telefona. U početku sam tražio sponzore, ali ubrzo mi je postalo jasno da nitko neće dati novac za taj projekt.

   Nemam ništa, a zadovoljan sam

Želja mi je da mladim ljudima koji imaju problema s drogom jasno pokažem da se mogu izliječiti. Mnogo je manje energije potrebno za odbacivanje droge od količine energije koja se troši na njezino traženje. Kupovina droge podrazumijeva mnogo novca koje naprosto moraš "stvoriti", ukrasti, baviti se preprodajom… To je zao, zatvoreni krug. Krug koji se može i mora prekinuti. 

Rad na telefonu i u Udruzi pomaže i meni, ispunjava me. Uopće ne razmišljam o zaradi, o novcu. Kada sam imao puno novca bio sam bolestan. Sada nemam gotovo ništa, ali imam neko unutarnje zadovoljstvo i osjećam se ispunjenim.

Drago mi je kada čujem: "Ako može Igor, mogu i ja". Veselim se kada mogu pomoći. Svi se moramo potruditi da drogu učinimo što nedostupnijom. Treba se boriti za svakog mladog čovjeka, korak po korak, dan po dan…

Doktor u Kući 36/2001 str 90-91