MON, 25 DEC 1995 21:30:29 GMT
AIM, ZAGREB, 25.12.1995. Barem u pogledu trgovine i potrosnje droge, Hrvatska ide u korak sa svijetom. Ono sto se do jucer cinilo dalekim i stranim, sve vise poprima nacionalne boje. Paranoje prisutne u ovdasnjem drustvu kada je rijec o porastu uzimanja lakih i teskih droga, polemike o nacinu kako sve to dovesti u red, ono je u cemu se ne ide u korak. O tome nitko, osim strucnjaka (kojih ima desetak) nema racionalan pristup - problem se uzdize do opasnih visina nacionalne fantazije. Vrijeme koje je potrebno da se stvari dovedu na svoje mjesto, bas kao s duhanom u Americi, ovdje malo tko vidi kao mogucnost. Problem droge zeli se rijesiti pritiscima i odgojnim mjerama, bez mnogo cekanja. Edukacija i priprema postizanja cilja preskupa je da bi se vlast tome posvetila, pa se ide navodno laksim putem - represijom.
Kako je u Hrvatskoj odavno zazivjela moda da se sve sto se moze rijesiti silom ne mora milom, tako se i pitanje rasirene potrosnje droge ubraja medju oziljke sa strane, na inace zdravom nacionalnom organizmu, koje treba samo zarezati na pravom mjestu, ali s mnogo senzacionalizma i misticnih uzleta da izgleda kao da je drustvo veoma zabrinuto. Uglavnom malo tko zeli kao razlog tome vidjeti masakriranu privredu, unisteno drustvo, korupciju u zdravstvu, bezakonje, nesigurnost, niti cinjenicu da je za oruzje od pocetka rata potroseno oko 6,5 milijardi americkih dolara, sto je oko trecine nacionalnog prihoda. Ali je zato iz krugova vlasti u zamahu snebivanje zalutalom omladinom koju treba vratiti na put starih provjerenih vrijednosti obitelji, crkve i ostalih domovinskih droga. Pojava je inace poznata - forsiranje briznosti zbog alibija, da bi s druge strane dio drzavne vlasti mogao raditi suprotno. Recepti koji se preporucuju za suzbijanje ovisnosti nalikuju na komediju.
U tome se najbolje snalazi Antun Vrdoljak, pocasni mentor vlasti za probleme droge u Hrvatskoj, koji je u TV emisiji posvecenoj tom pitanju bez po muke izjavio da se 60% svih mladih u Hrvatskoj drogira (marihuana ili heroin, za Vrdoljaka je svejedno). To nije sve, po Vrdoljaku najmanje 40% mladih nece docekati slijedeci Bozic (1995.). Ako prihvatimo da mladih izmedju 18 i 30 godina ima oko 350.000 sa zivotom se moze oprostiti oko 140.000 mladih ljudi, a 4.700.000 gradjana Hrvatske izumrijet ce po toj racunici za samo 40 godina i nekoliko dana.
Kako to sprijeciti? Po Vrdoljaku postoji samo jedan nacin - sport. "Treba tjerati mlade ljude da trce, da se umore" - kaze nas kongresmen. Postoji po njemu jos jedan nacin, a to je zatvaranje svih kafica, barova i disko klubova. Istom pogledu na stvar pridruzila se i ministrica prosvjete Ljilja Vokic, koja ponavlja pricu o posljedicama i predlaze zatvaranje javnih birtijskih prostora, kao da zelja za heroinom pada s neba, kao da se ne radja u drustvu, najcesce iz konflikta koji se ne priznaje.
Medjutim, nitko od njih ne spominje socijalne i moralne uzroke pojave od najmanje 6.000 ovisnika o heroinu i jos barem toliko onih koji trose ostale teze droge (kokain i halucinogene sintetike). Oko 20 tisuca ljudi svakodnevno uzima lake droge marihuanu i hasis, dok 120 tisuca mladih to cini povremeno (jednom tjedno, na primjer). Gotovo 5% djece do 16 godina u stalnom je dodiru s nekom drogom, najcesce su to canabisi, koji se mogu dobaviti i u skoli (osnovnoj i srednjoj) po cijeni od 5 do 15 maraka za gram. Udio onih koji se povremeno ili cesce slagiraju medju mladima od 16 do 25 godina porastao je sa 5% 1990. godine na 20% 1995. godine.
Drzava je evidentirala oko 10 tisuca uzivaoca i dealera narkoticima, dok je taj broj po nesluzbenoj procjeni (od samih dealera i ovosnika) barem dva puta veci. Prije 6 godina taj je broj bio vise nego upola manji. Ako je tako kako jest, a jest, onda Hrvatska po broju stanovnika ima vise ovisnika o heroinu i ostalim teskim drogama nego jedna Nizozemska (20 tisuca ovisnika na 15 milijuna stanovnika), u kojoj je odnos prema drogama mnogo opusteniji i racionalniji.
Godisnje u Hrvatskoj umire zbog "over dosea" izmedju 40 i 60 ljudi (1995. godine 59) dok je prije pet godina statistika govorila o 5 do 10 umrlih, uglavnom veoma mladih ljudi. Najgore je u Splitu u kojem se ove godine ugasilo 20 zivota, dok je u Rijeci taj broj manji - sest umrlih junkeya za godinu dana. U Zagrebu je taj broj 14, a prije tri godine bio je devet.
Oko dvije tisuce ovisnika heroinom nalazi se na ambulantnoj njezi, od toga oko tisucu na zamjenskoj kuri metadonima, najvise u Splitu - 600, sto je 20 puta vise nego u Rijeci. Dodatan je problem i primarna zdravstvena zastita. Na primjer, Bolnica Sestara Milosrdnica iz Zagreba, koja za ovaj problem jedina ima specijaliziran program, ulazi u 1996. godinu sa svega deset kreveta, sto govori samo za sebe, kao uostalom i socijalni status onih koji se sutaju heroinom (vecinski gosti specijaliziranih klinika) i kokainom (sporadicni posjetitelji).
Kao u americkim suvremenim romanima, gdje sinovi i kceri tesko steceni novac i cast svojih bogatih roditelja trajbaju na "few white lines a day", slicno se ponavlja i ovdje, s malo manje sjaja i trublji. Razlika je u tome sto se o prvima pisu romani, o drugima tek policijski izvjestaji. Ako su roditelji javniji, isto je i sa njihovom djecom. Za to se u Hrvatskoj brine bulevarska stampa. Kcerka spomenutog g. Vrdoljaka takodjer je jednog dana prosle godine osvanula na stranicama jedne zute novine. Saznalo se da to nije prvi put da je tatino dijete zateceno in flagranti sa ne malom kolicinom heroina. Kako je g. Vrdoljak ugledni clan vladajuce stranke, nista se posebno nije dogodilo.
Roditelji ovisnika dobrog su imovinskog i drustvenog polozaja. Najmanje 50% ima zavrsen fakultet, a svega je 1% ovisnika koji zive na ulici, koji nemaju nista i nikoga. Kada se prelista statistika, ona nam kaze da je barem 50% ljudi koji su zakacili heroin ili slicnu zestinu u djetinjstvu i ranoj mladosti zivjeli bez jednog roditelja. U 30% jedan ili oba roditelja nisu imali sve klikere u glavi. A oko 30% obitelji nije bilo cjelovito jer se roditelji nisu vise voljeli, dok je 20% onih koji su zivjeli s jednim roditeljem zato sto je drugi umro.
Gotovo dvotrecinska vecina ovisnika zivi s roditeljima, svega je mozda 20% zaposleno. Oko 15% ima visoku naobrazbu, a srednju skolu je zavrsilo 80%. Vise od 10% u vremenu je skolovanja, a najmanje 90% ovisnika dolazi do novaca za drogu drustveno neprihvatljivim nacinom. Od narkomanske populacije koja je registirana u policiji, dakle oko 10 tisuca ljudi, kaznjavano je 75%, od cega je oko 20% zavrsilo u zatvoru ili nekoj odgojnoj ustanovi. Virusom AIDS-a zarazeno je manje od 1% prijavljenih ovisnika, sto i nije strasno ako je poznato da manje od 15% koristi zastitna sredstva u seksualnim odnosima.
Ovdasnji uzivatelji mnogo vole iglu, kaze statistika. Na taj nacin sebi zadovoljstvo pribavlja 85% heroinskih ovisnika. Ostatak to voli smrkanjem ili pusenjem. Gutanje je rijetka pojava. No, samo kod prijavljenih narkomana.
Zadnjih cetiri godine u ovdasnjim je medijima veliki prostor posvecen exstazyu (E), kao dopingu koji ubija polako, ali sigurno, mada u Hrvatskoj nije bilo ni jednog slucaja umiranja zbog toga. Povracanja da, ali ne umiranja. Svakakve su price napisane o tim tableticama i kapsulama (smrt nastupa pet godina od uzimanja prve tablete, bubrezi se pretvaraju u spuzvu, mozak se smanjuje i slicna pretjerivanja) o kojima pisu oni cija djeca svake subote plesu s extazyem u glavi desetak sati. Nedavno je primjerice odrzan u Zagrebu drugi tehno&house "Futur shock party", na kojem se zabavljalo 8 tisuca mladih "plesaca", godina jedva iznad 18.
U medijima se naime ovaj put moglo osjetiti pomanjkanje paranoje, sto se moze objasniti i cinjenicom da je ovaj posao unosan posao (tableta MDM-a prosjecno kosta 40 maraka) i da je bolje ponekad ne forsirati. U svakom slucaju, exstazy se guta i od njega se ne umire tako lako, sto znaju potrosaci koji godisnje progutaju i do 500 tisuca tabletica, sto iznosi blizu 15 milijuna dolara. Ako je racunati po tome, cijela policija moze slobodno dati ostavku sa svojih 3 do 4 tisuce zaplijenjenih E-eva godisnje.
Kada su ljeti 1965. godine u Kaliforniji Jafferson Airplane pozivali na ljubav sa LSD-em u Hrvatskoj su jedine droge bile gemist i konjak. Tek je s pocetka 70-tih malo zapuhalo i u nase krajeve, uglavnom preko rock and rollsa & child of flowers. Kako je kasnilo to, kasnila je i drustvena svijest o tome. Danas Bill Clinton moze reci da je zarolao koji joint u mladosti, prije 20 godina to nije bilo moguce. U Hrvatskoj je jos uvijek to zabranjena tema, sa izuzetkom nekih luckastih ljevicara. Veliki utjecaj u tome ima i crkva.
Katolicka crkva u Hrvatskoj slicnih je pozicija kao i drzava kada je rijec o pitanju opijata. Kardinal i zagrebacki nadbiskup Franjo Kuharic u tome vidi specijalni rat svega i svacega protiv hrvatskog naroda, a don Anto Bakovic trazi promjenu Ustava - uvodjenje smrtne kazne za trgovce drogom. Kao i drzavna vlast, i crkva ne zeli racionalno porazgovarati zasto je to s drogom danas tako kako jest, vec u tome vidi teoriju zavjere protiv naroda. No, vlast se moze i razumijeti, ali Kristova crkva malo teze.
Pristup koji je neophodan da bi se umanjio rast potrosaca raznovrsnih droga, posebno heroina i kokaina, u Hrvatskoj za sada ne postoji iz vise razloga - zbog radikalnog osiromasenja pojedinaca i drustva, divljeg kapitalizma koji oko sebe ostavlja samo golo prezivljavanje, rata koji je upio sve ostale interese osim sebe samog, umijesanosti policije i vojske, dakle drzave, u posao koji u Hrvatskoj donosi i do 200 milijuna dolara godisnje, zbog korupcije i opceg drustvenog stava koji na sve to gleda s prezirom, jer to se uvije dogadja nekom drugom.
Tek je naime 1995. godine zamisljena ideja da se napravi nacionalni program za suzbijanje ovisnosti o drogama, po ideji dr. Slavka Sakomana, koji za cilj ima smanjenje potrosnje droge lijecenjem ovisnika i stvaranje nacina smanjenja istoga koji se ne bi temeljio na represiji. Jedan od uzora je i nacionalni program SAD-a za 1994/95 godinu koji svoje prioritete smjesta na otkrivanje i lijecenje teskih ovisnika.
S druge strane, ni u jednom novinskom zapisu koji se tice trgovine drogom u Hrvatskoj od 1990. na ovamo nema niti jedne informacije, niti jednog pitanja o tome ima li ova vlast svoje prste u tome da droga i dalje s lakocom putuje Hrvatskom prema zapadnim drzavama. Ono sto se nudi jest odgovor - nema. Sluzbenih podataka takodjer nema, ali zato ima nesluzbenih. Heroin u Hrvatsku dolazi preko Turske (najcesce u Split), u koju opet dolazi iz zemalja Zlatnog polumjeseca (Afganistan, Iran, Pakistan), svjetskih centara proizvodnje heroina. Iz Turske dolazi u Makedoniju, zatim hoda preko Kosova i Crne Gore, da bi dalmatinskom obalom stigao do Zagreba, iz kojeg opet odlazi u Madjarsku, koja je tek stanica za mnogo vece trziste u Njemackoj, Austriji, drzavama Beneluxa, cak i u Rusiju. Put od Turske do Zagreba i Madjarske naziva se "Balkanska veza" (linija, ruta).
Granicna policija svih drzava kroz koje prolazi narkolinija, na ovaj ili onaj nacin sudjeluje u tome - potplaceni da zazmire na jedno oko ili kao mali clanovi grupe. Kako je svugdje, tako je i u Hrvatskoj. Da bi roba bez zaustavljanja prosla dalmatinsku obalu, kroz sve gradove i policijske kontrole, potrebna je suradnja s policijom i vojskom. Javna je tajna da dio policije/vojske u Dubrovniku, Splitu, Zadru i Zagrebu otvoreno suradjuje sa inozemnom (najcesce talijanskom) i domacom narkomafijom, ili je pak dio te organizacije. U vremenu rata (1991. i 1992. godine) malo se s poslom zaostalo. Balkanska veza je posustala, ali sve se dovoljno brzo obnovilo, za vrijeme koje je potrebno da dolari zavrte necije glave. Ne zna se precizno koliko kroz Hrvatsku prolazi heroina, ali se zna da ostaje za domace platise godisnje barem 200 kilograma, od toga samo u Splitu cetvrtina (izmedju 45 i 50 kg). Otprilike toliko je i zaplijenjeno ove godine na putu iz Rijeke prema Zagrebu, sto su zlobnici protumacili da je u istom trenutku na drugom mjestu proslo dvije tone.
Sto se kokaina tice, on dolazi u Hrvatsku prekomorskim i zracnim putem iz Juzne Amerike, a u manjim kolicinama, ali zato cesce - iz Italije, Nizozemske, Njemacke. Sinteticke droge (extazy, LSD- u kristalu, tripovi i sl) uglavnom dolaze iz Ceske, Poljske i Nizozemske.
Prema podacima iz New Yorka Timesa iz 1994. godine, Zagreb je bio i jos uvijek je vazno raskrizje narko puteva, od kojih nasa drzava (i to je javna tajna) za slobodan prolaz ubire pristojnu zaradu, koju opet koristi za poslovanje sa oruzjem. Ali o tome se u Hrvatskoj ne govori.
Sluzbeni je stav medjutim da u Hrvatskoj nema narkomafije. To je prije nekoliko mjeseci izjavio Petar Martinovic, nacelnik Odjela organiziranog kriminala zagrebacke policije. Po g. Martinovicu je to tako zato sto je Hrvatska navodno malo trziste, a i malo je ljudi koji mogu izdvojiti 130 dolara za gram kokaina.
Usprkos lijepim zeljama, u Hrvatskoj postoji dobro organizirana narkomafija, koja se stopila s najvisim strukturama vlasti, koja se pak koristi privatizacijom sredstava za proizvodnju i pranjem novca, kupovanjem atraktivnih prostora u cijeloj Hrvatskoj, cesto u korist organiziranog kriminala. Narkomafija je obiljezila i svoj teritorij, koji je zbog ratne opasnosti (nema kontrole!) veoma povoljan - "Herceg-Bosnu". Konoplja koja se uzgaja u tom kraju dobre je kvalitete i predstavlja izniman trzisni deal. Godisnje se proda canabisa na domacem i zapadnom trzistu u vrijednosti izmedju 15 i 20 milijuna $. U ovom poslu, kao i u trgovini oruzja ne postoji pojam neprijatelj. Tko ima novaca, taj je prijatelj. Pa tako u ovom balkanskom slucaju Srbi i Muslimani, kojima se za svo vrijeme ovoga rata prodavala marihuana, hasis, cesto i heroin.
Velike plantaze indijske konoplje u zapadnoj Hercegovini cuvaju tenkovi HVO-a i bodljikava zica. Kako je HVO zapravo HV, a politika tzv. Herceg-Bosne politika Hrvatske, zakljucak se namece sam. Ponekad novine napisu, kao prije godinu dana, da je tamosnja policija zaplijenila na deset plantaza tisucu dvjesto stabljika (oko 500 tisuca $, zapravo kap u moru) konoplje i da je pritvoreno nekoliko vojnika, navodno krivih za sve to. I trgovina i potrosnja porasla je na tom prostoru u samo dvije godine 300%, u Hrvatskoj taj je broj 400%.
Od nedavno se u Hrvatskoj suzbijanjem narko kriminala bavi specijalni Odjel za suzbijanje opojnih droga koji je vec imao i svoje prve akcije. Najcesce je to hvatanje sitnih dealera i potrosaca heroina, marihuane i exstazy-a po kaficima i nocnim klubovima. Mediji se uzivljavaju u takve pojave, pa cesto znaju u pohode ici zajedno s policijom. U Zagrebu i Splitu racije su najcesce, koje za cilj imaju privesti zakonu svakog tko ima piz sita, trave ili komad-dva sintetike. Takve su racije zadnje tromjesecje 1995. godine bile sve cesce. Za malo trave dobije se samar ili mjesec dana zatvora, ovisno o tome tko je dezurni. Za dva exstazya dobije se dva mjeseca zatvora, za svaki komad po jedan mjesec.
U to ime dr. Slavko Sakoman, drzavni sef za lijecenje ovisnika, kaze da se namjerno stvara klima u kojoj male zrtve kriminala velikih dospijevaju u zatvore, dok mnoge velike gazde godinama neometano rade svoj posao. I tko zeli biti velika narko faca neka dodje u Hrvatsku - nista mu se nece dogoditi. Dr. Sakoman se jos cudi zasto se bas u ovoj godini (1995.) koja je najteza, u prijevremenu mirovinu salju profesionalci iz Ministarstva unutarnjih poslova koji jedini nesto mogu napraviti.
Ukupan broj zaplijena 1994. godine bio je 1669, od toga je dvije trecine canabisa. To je duplo vise nego dvije godine ranije, a skoro cetiri puta vise nego 1991. godine. Zaplijena trave je povecana u cetiri godine skoro onoliko koliko i njezina potrosnja - 600% (sa 250 zaplijena 1991. na 1400 1995.). Od pocetka 1995. godine do sredine listopada iste godine zaplijenjeno je 30 kilograma trave, oko 6 tisuca stabljika indijske konoplje, 5o kg heroina i 2 tisuce komada tableta extazy, te svega 250 kristalica LSD-a. Ovdasnja policija godisnje zaplijeni najvise do 2% kolicine koje prolaze ili ostaju u Hrvatskoj.
Sto se pitanja legalizacije tice, narkopolemika u Hrvatskoj postaje smijesna, zarobljena izmedju "rata i popustljivosti". Na jednoj strani postoji Transnacionalna radikalna stranka koja zeli legalizaciju lakih droga, a s druge strane vladajuca stranka HDZ (uz neokonzervativne satelite) kojoj nije draga takva ideja jer tako se nekim ljudima u vlasti smanjuje prihode. A razlog je i u samom shvacanju covjeka. Prvi ga zele vidjeti slobodnog, odgovornog prema svom zivotu, ovi mu drugi pak ne vjeruju, jer mniju da se ljudi u slobodi mogu lako zagubiti. Ovo drugo u Hrvatskoj nailazi na razumijevanje.
Kakvi su argumenti jedne i druge strane? Poklonici legalizacije govore da je borba protiv dealera izgubljena, kriminal dise bolje nego ikad, narkodolari zasipaju banke, a milijuni ljudi postaju kriminalcima u potrazi za malo zadovoljstva. Transnacionalci govore da bi legalizacija veoma brzo srezala profite narkomafije. Vlast takve ideje ne zeli saslusati, vec radi po svome - silom i batinom.
Spomenuti sef zagrebackog antinarko Odjela kaze da je zapravo najveci problem kokain, do cije se zaplijene tesko dolazi. Uzimaju ga i mnoge javne licnosti iz visokog drustva ili manje visokog drustva, pa tako - kaze g.Martinovic - brze i lakse dolaze do dopa. Najcesci uzivaoci kokaina su pjevaci, razni umjetnici, politicari, zatim sportasi (najcesce hokejasi, kosarkasi i tenisaci). u elitnim zagrebackim lokalima nije nerijetko da se naprave i privatne zabave s kokainom (dijeli se u zdjelicama svakom gostu) po uzoru na raskosne party's Fredi Merkurya i Elton Johna krajem osamdesetih u Londonu. Ako je ikada bude, istraga o kokainu, nesumnjivo ce dovesti do mnogih, za sada nedodirljivih mjesta i ljudi.
U Hrvatskoj vec cetiri godine postoji nekoliko karitativno- humanitarnih organizacija koje pomazu ovisnicima o heroinu. Samo je jedna financirana iz drzavnog budzeta, ostale se snalaze same - najcesce novac dobivaju iz Italije, Njemacke, Spanjolske i Amerike. Najcjenjenija od svih organizacija jest "Zajednica susret", koju vodi vec tri godine sestra Bernardica, magistrantica rimskog Sveucilista, i takodjer voditeljica Savjetovalista i terapijske zajednice u Splitu. U ovom trenutku 15 je muskih ovisnika na terapiji, koji tamo ostaju dvije do tri godine. Troskove zajednice pokriva Caritas Bresce, i iznose oko 70 tisuca $ godisnje. Sestra Bernardica je prva koja je upozorila da se droga manijakalno siri ratistem i da je najmanje 30% vojnika navuceno na opijate.
U Baskoj na otoku Krku osnovan je pastoralno-karitativni dom, po ideji svecenika Marinka Barbise. Nacin rada se temelji na zivljenju zajedno, komunikaciji i bliskosti terapeuta i ovisnika, razgovara se o svom slucaju lakse nego u klasicnom medicinskom tretmanu. Godisnje se izlijeci 80% onih koji posjete ovu organizaciju, u kojoj ima i stranaca, najcesce Talijana. U Splitu postoji podruznica "Retro centra" iz Spanjolske, koja besplatno nudi pomoc i rehabilitaciju ovisnicima o heroinu. Osnovali su je mladi ljudi koji su i sami bili zakacili na heroin. Kroz centar u Spanjolskoj (osnovan 1985. u gradu Santanderu) tokom nekoliko godina proslo je do 5 tisuca ovisnika, od cega je prestalo uzimati heroin 85% (ali onih koji su ostali u centru oko godinu dana). Manje vremena u centru, manji je postotak izlijecenja.
Mladi Templari iz Novog Brestja pored Zagreba organizacija je koja se bavi lijecenjem ovisnosti od alkoholizma (u Hrvatskoj postoji 200 tisuca alkoholicara) i droga. Postoje vec sest godina i razvili su suradnju sa drzavnim institucijama za proucavanje i suzbijanje ovisnosti. Metod resocijalizacije ovisnika temelji se na aktivnosti organiziranja tribina, lobistickih akcija ili rada sa ucenicima osnovnih skola. To je prakticni dio. S vremenom provode eksperimente simulacije drustvenih situacija, na primjer konflikta koji ispucavaju njihov socio-psiholoski problem i realna stanja, i sve to kroz igru.
U Rijeci postoji organizacija "Otvoreni krug" koju vodi psihijatar dr. Ivica Knezevic. Metoda je djelotvorna i temelji se na komunikaciji, sastaju se u jednom klubu i tamo pricaju. Resocijalizacija iznosi 80%. Dr. Knezevic kaze da su nacini "borbe" drzavnih i crkvenih institucija pogresni ili nedostatni i da mladim ljudima mogu priskrbiti jos vece traume. Dodaje i da je narkomanija "drustveni problem samo utoliko sto se kao 'cuvari drustva' javljaju politicari, policija i crkva". Inace, u sve programe koji postoje u Hrvatskoj, ukljucuje se manje od 1% navucenih ovisnika.
ALEN ANIC