|
Gotovo svatko tko proba psihoaktivne droge u početku
nije svjestan stigme ovisnosti, ili da se to može dogoditi baš njemu.
Gotovo svatko misli da može konzumiranje imati "pod nadzorom".
Osvješćivanje je težak proces pun psihološke traume.
I tada nastupa trenutak spoznaje, da drogu moraju uzimati, ne više da bi se
dobro osjećali, nego da se ne bi loše osjećali
Drogiranje, pijenje ili pušenje ne shvaća se samo kao bolest, duševna ili tjelesna, nego ima i značajnu socijalnu implikaciju. Problematika psihičkih bolesti i poremećaja tradicionalno je promatrana kao nešto društveno neprihvatljivo, te se često osobe s duševnim problemima promatraju kao osobe koje su "kažnjene" za svoje grijehe bolešću, te da se trebaju "pokajati" od grešnoga života.
Razvoj medicine je u velikoj mjeri djelovao na društvenu svijest na način da je postalo društveno prihvatljivo liječiti se primjerice od neuroza, pa i depresije - no što je s psihozama i posebice s bolestima ovisnosti?
Među mlađim ljudima konzumiranje sredstava ovisnosti može predstavljati "modu", te je zato u subkulturi mladih drogiranje promatrano često kao društveno prihvatljivo ponašanje. Tako u velikom dijelu zapadne civilizacije eksperimentiranje s cigaretama predstavlja "dokaz zrelosti" te postoji socijalni pritisak za time. društveno prihvatljivo je i "umjereno" pijenje alkoholnih pića. Po sličnim obrascima društvena sredina, ako se radi o vršnjacima, prihvaća i uzimanje tzv. "lakih droga", koje sredstva javnog priopćavanja, posebice tisak namijenjen mlađoj populaciji, ponekad nekritički glorificira kroz primjere idola mladih - estradnih zvijezda ili kroz navode o "ljekovitosti" pojedinih droga.
Druga strana je "roditeljska subkultura" koja nema "tradiciju" konzumiranja, te se zato koristi metodom "moralne panike" proglašavajući svako konzumiranje droga neprilagođenim ponašanjem i pokrećući "lov na vještice".
Ta ekstremna polariziranost u društvu dovodi mladog konzumenta psihoaktivnih droga u situaciju da se mora "boriti" s
društvenom dvoličnošću i moralnim dvojbama.
Gotovo svatko tko se upušta u konzumaciju psihoaktivnih droga u početku nije svjestan opasnosti ovisnosti i da se to
može dogoditi baš njemu. Gotovo svatko misli da može konzumiranje imati "pod nadzorom".
Osvješćenje je težak proces pun psihološke traume. I tada nastupa trenutak spoznaje, da drogu moraju uzimati, ne više da bi se dobro osjećali, nego da se ne bi loše osjećali.
Svjesni nelagode fizičke i psihičke apstinencijske krize, te žudnje za sredstvom, počinju se javljati društveno neprilagođena ponašanja koja u slučaju zabranjenih sredstava ovisnosti izručuju konzumenta izravno interesima narko-kriminala. Od ranijeg stajališta "ja imam pod nadzorom drogu" dolazi teška spoznaja "droga ima pod nadzorom mene". Tada doživljavaju tužnu činjenicu da ih ucjenjuju preprodavači (dileri) koji ih "prihvaćaju" dok ih društvo počinje odbacivati. Fizički ovisan ovisnik svjestan je nelagode te situacije - no zarobljen je svojim sredstvom.
Stigma "narkomana" javlja se tada u postupnom odbacivanju vršnjaka, pa čak i osoba koje su prije s njima konzumirale sredstva, ali (za sada) imaju sredstvo "pod nadzorom". U toj fazi obitelj još često nije upoznata s problemom. Nakon priznanja sebi, trebalo bi priznati svojim bližnjima, koji često nemaju izgrađena stajališta o sredstvima ovisnosti i često su "informirani" da je drogiranje "nerješivo zlo" kroz mehanizme "moralne panike". Budući da društvo ima dvostruke kriterije prema "legalnim" sredstvima, još je veća zbunjenost u stajalištima prema "ilegalnim".
Informiranje i opća, primarna prevencija usmjerena prema roditeljima zato može pomoći ranijem otkrivanju rizičnih ponašanja i odgovarajućeg pristupa konzumentima. No drogiranje može biti samo simptom nekog dubljeg duševnog poremećaja, zato je nužno osim postupaka usmjerenih k prekidu ponašanja vezanog za drogiranje provesti i detaljniju psihološku obradu.
Stigma ovisnosti ponekad može konzumentu biti prihvatljivija od stigme "duševno oboljelog" budući da u subkulturi ovisnika povremene "halucinacije i paranoje" mogu biti objašnjene s uzimanjem droga. Dapače, pojedine osobe na početku svog duševnog problema osjećaju početne simptome psihoze ili depresije, no vide i to da ako uzimaju drogu, te smetnje mogu "kontrolirati". Nadalje, često se kod osoba koje konzumiraju alkohol, sedativne droge ili narkotike javlja depresija kao komplikacija uzimanja tih sredstava. Tada dolazimo u situaciju da nije samo "kriza ustezanja" problem kojeg se plaše, nego u fazama spontanog "liječenja" od droge, doživljavaju neugodnosti i imaju osjećaj da "lude".
Stigma duševne bolesti često znači i društveno odbacivanje i marginaliziciju, a stigma ovisnika znači da su odbačeni od "moralne većine" no imaju svoj status u subkulturi ovisnika.
Pojedine osobe na početku svog duševnog problema osjećaju početne simptome psihoze ili depresije, no vide i to da ako uzimaju drogu, te smetnje mogu "kontrolirati"
U trenutku kada se bolesna osoba koja konzumira psihoaktivne droge odluči na liječenje, postavlja se pitanje od čega se u stvari liječi. Ovisno o stajalištima sredine, ali i o programima koji su joj dostupni, može kao glavni problem istaknuti "depresiju", "psihičku traumu" ili jednostavno samo konzumiranje psihoaktivnih droga.
Ako se počnu liječiti od same ovisnosti, moguće je da se "depresije i ludila" stavljaju u stranu, no to je svakako krivi pristup. Ipak, ako se radilo o ovisnosti o opijatima, sama činjenica da se liječe u zdravstvenoj ustanovi rješavat će i te, dodatne probleme. No, ako se pristupi "alternativnom" liječenju samo kroz "komune", ako ne dođu u "terapijsku zajednicu" koja ima educirano osoblje, može rezultirati nedostatnim tretmanom.
U suvremenim državnim zajednicama u zapadnoj Europi, pa i kod nas, nužna je medicinska evaluacija, kao čestih popratnih bolesti kod ovisnika, tako i zbog psihičkih komplikacija. Bolnice i komune nisu u "zavadi" nego su komplementarni sustavi u složenom procesu rehabilitacije ovisnika.
U sredinama gdje su programi za liječenje ovisnika "neatraktivni", moguće je da osoba s problemom prikaže sekundarni problem kao glavni. Liječenje sedativne apstinencijske krize, koja ide s povišenom temperaturom i drhtavicom, može se liječiti i kao da je riječ o "gripi", kriza nastala od psihostimulansa može se zamijeniti s "kriznim stanjem i reaktivnom depresijom" te se uz neku podršku stječe sigurnost da će fizičke smetnje biti medicinski pokrivene, no neće se priznati da postoji problem ovisnosti.
Dodatni problem može biti i nedostatna educiranost medicinskog osoblja koje zbog nedovoljne obaviještenosti o problematici, može biti sklono prihvaćanju društvene stigmatizacije. Tumačenje da je sve stvar "jake volje", ne pomaže ovisniku kao što ne bi pomoglo ni depresivnom bolesniku. To može samo dodatno učvrstiti osjećaj krivnje i biti opravdanje nastavku štetnog ponašanja.
Idealni cilj liječenja bolesti ovisnosti je trajni prestanak uzimanja psihoaktivne supstancije, te uspostava promijenjenog stila života, u kojem nema društveno štetnog ponašanja.
Ipak, taj cilj je često teško postići zbog mnogih razloga. Ovisna osoba često ne uspijeva odoljeti žudnji za drogom, te nastavlja konzumaciju unatoč saznanju o posljedicama. Ako ima podršku društvene sredine, obitelji, prijatelja i stručnjaka, veća je vjerojatnost uspješnog liječenja.
Često je lakše odustati nego priznati - strah od društvene stigme, boli koja bi se počinila bližnjima često su naizgled nepremostivi problemi. Reći da imaš problem, te zbog toga izgubiti posao, biti odbačen od obitelji ili šutjeti i trpjeti dalje? Potencijalna nelagoda priznanja može biti takva da ovisnik "mašta" o tome kako će se "jednom skinuti sa droge" no to iz dana u dan odgađa, do trenutka kad to postaje nepodnošljivo.
Konstantan društveni pritisak može biti koristan, ako ovisnik ima minimalno povjerenje da će mu pristupanje liječenju smanjiti životnu nelagodu. Uspješno liječeni ovisnici mogu biti dobar motiv, "zadnja nada".
Dobar glas nekog programa zato može izazvati učinak "snježne lavine". Prvo mjesto tako može biti neki program "smanjivanja štete" gdje se konzumentima daju savjeti kako da smanje vjerojatnost zdravstvenih komplikacija, te da unatoč svojem konzumiranju štetnih supstancija žive zdravijim stilovima života, koji su ujedno i društveno prihvatljiviji. Ipak, te programe može osuđivati "moralna većina" budući da ti stručnjaci podučavaju "kako se drogirati".
Činjenica je da programima smanjivanja štete (engleski "Harm Reduction") ne pristupaju osobe koje nisu nikada konzumirali sredstva ovisnosti, nego konzumenti ili osobe koje "samo što nisu" uzele sredstvo. Ne osuđujući ponašanje, uz zdravstvene savjete ti programi daju povjerenje. Kad nema stigme, moguće je promijeniti i stil ponašanja.
Druga "krajnost" mogu biti programi terapijskih zajednica koje "na cesti" prilaze ovisniku i daju mu savjete o tome da prekine sa sadašnjim načinom života. Postoji niz takvih zajednica, koje iz humanitarnih pobuda pristupaju beskućnicima, nerijetko ovisnicima i daju im hranu te nude kompletan život u komuni. Ponovno, ako ne osuđuju i nude promjenu života, mogu biti zanimljivi ovisnicima koji u nevolji nemaju podršku društva i obitelji.
U našoj sredini najčešći način ulaženja u program je putem centara za prevenciju i liječenje bolesti ovisnosti. Na žalost, ti programi nisu se u praksi pokazali previše atraktivnima za konzumente psihostimulativnih droga kao što su amfetamini i kokain. Uz reputaciju da se tamo "dijele tablete koje su zamjena za drogu" s jedne strane, a s druge strane da se tamo tretira "osobe uhvaćene sa sredstvom" nije obuhvaćena cijela populacija koja konzumira psihoaktivne droge.
Programi supstitucije opijata sa zamjenskim sredstvima postao je popularan oblik liječenja u zemljama koje su doživjele epidemiju sekundarnih bolesti kao što su HIV infekcija ili su uz programe bazirane na apstinenciji imale relativno veliku smrtnost zbog komplikacija predoziranja sa drogom
Idealni cilj prekida uzimanja sredstva nije realan za mnoge ovisnike, koji doživljavaju da nemaju dostatne snage suočiti se sa svojim problemom. Zato su često "realniji" manje zahtjevni ciljevi, kojima se problem smanjuje.
Programi supstitucije opijata sa zamjenskim sredstvima postao je popularan oblik liječenja u zemljama koje su doživjele epidemiju sekundarnih bolesti kao što su HIV infekcija ili su uz programe temeljene na apstinenciji imale relativno veliku smrtnost zbog komplikacija predoziranja s drogom.
Terapijske zajednice, vrlo popularan oblik tretmana, nije realan cilj za ovisnika koji želi "samo malo" promijeniti svoj stil života. Grupe pomoći i samopomoći vrlo su atraktivne ovisnicima koji su odmakli u "sazrijevanju", a uz tradiciju klubova liječenih alkoholičara, anonimnih alkoholičara i anonimnih narkomana vezane su pozitivne asocijacije, te ih se ne doživljava stigmatizirajuće. Upravo odnos povjerenja ističe spomenute programe kao uspješne.
Grupna terapija je vrlo popularna upravo zbog dostupnosti, te ju primjenjuju uz individualne i obiteljske savjetodavne metode i savjetovališta koje su pripremna faza pojedinih terapijskih zajednica - komuna. Odlika svakog uspješnog programa je uspostava povjerenja, uz minimalizaciju stigme koju korisnik ima.
Proces rehabilitacije ovisnika, koji su na društvenoj margini je dug i trnovit, te je najbolje da ne postoji konkurencija, nego suradnja svih navedenih programa i pristupa, te je uz suradnju programa smanjivanja štete, bolničkih programa, centara za prevenciju i liječenje i terapijskih zajednica koje koordiniraju svoj rad, moguće relativno veći broj ovisnika udaljiti od stigme društveno neprilagođenih osoba i pomoći će njihovoj resocijalizaciji i društvenoj rehabilitaciji.
Mr. sc. Davor Moravek,
dr. med. spec. psihijatar
© Ovisnosti.com, vol. 1 br. 1, ožujak 2004 ISSN 1334-6911
Moravek D. Stigma Ovisnosti. Ovisnosti, vol.1 br.1 str. 9-11
