|
Našoj ljudskosti u tzv. moderno-tehnološkom zapadnom društvu zbog raznih evolucija i revolucija u odnosu čovjeka sa stvarima oko sebe i samim sobom, otvorene su nove mogućnosti stvaranja pozitivnih znanstveno-tehničkih spoznaja (raznovrsno potrošačko obilje), koje će donijeti i donijela je takve pomake da čovjeku ostaje toliko prostora da se bavi svojim emocionalnim i duhovnim potencijalom u svrhu sprečavanja destruktivnih nagona prema sebi i zajednici.
U posljednjih deset do petnaest godina realno je bilo za očekivati da će se razina ulazaka u komunikaciju glede individue i cjelokupnoga društva, sa sredstvima koja izazivaju ili potiču ovisničke dimenzije osobnosti svesti na kontroliranu razinu, ako već ne smanjiti ispod očekivanog.
Trend rasta tehnološke kvantitete umanjit će gubitak duhovne kvalitete, mislio je Fromm drugom sredinom prošlog stoljeća, a apstinencija od kulturnih, religioznih i povijesnih dimenzija naše osobnosti će se smanjiti.
Na žalost, kao i uvijek kroz povijest ljudskih civilizacija i epoha, svoju stvaralačku snagu, pomak u odnosu na prijašnje, čovjek je znao okrenuti globalno protiv sebe u svrhu partikularnih i trenutačnih interesa kako bi priskrbio neregularnu prevagu, ili razorio drugačijeg od sebe, u cilju ostvarivanja bilo kakve moći, koristoljublja, stvarajući svijet po sebi za sobom.
Vremenom, svi odnosi kontrolirani i dozirani u svrhu jednog već rečenog cilja (dominacije, moći, legaliteta, legalnosti) kreću u proces raspadanja, te se i sam sustav, koji je bio pokretačka energija tog trenutačnog vremena vraća unatrag, noseći u sebi destruktivne elemente takozvanog kontroliranog i pozitivnog napretka globalnog društva.
U tehničko-civilizacijskom rastu u kojem običajnost, kulturne razlike i religijske komponente bivaju zagubljene ili zanemarivane, omogućuje se modernom čovjeku (osobi) da raste u nedostatku smisla ili volje za stvaranjem smisla, a povratna, negativna energija globalizacije čovjeka kroz neko tehničko sredstvo stavlja ga u nižu moć željenja za ostvarivanje svojeg vlastitog blaženstva, preko sredstva visoko dozirane subjektivne ugode u kojoj pojedinac, umjesto da zadrži količinu i tempo svoje ugode u vlastitim moralnim granicama, panično, nemoralno širi svoje upitno stajalište (maksimu) na drugu osobnost, ne bi li je doveo u stanje sebi sličnom ili protiv vlastitih načela i formalno pozitivnog zakona cijelog društva. Razbijanjem unutarnjih kočnica, kako pojedinca tako i cijele skupine, stvaraju se mogućnosti za podlijeganje prema ideji ili stajalištu koje ne donosi ono očekivano dobro, nego upravo suprotno; zlo (ropstvo u vlastitom tijelu).
Kao što se čovjek nije rađao kao rob, nego je rođenjem naslijedio svoj nesretni usud, ili gubeći dominantu ulogu u društvu nekom neočekivanom pogreškom, tako se i ovisnik ne rađa ovisnikom, ovisnikom se postaje nesvjesno, svojom voljom i voljom dominantne društveno - kulturne strukture kojoj i sam pripada.
Rob i ovisnik imaju vrlo sličnu vanjsku društvenu ulogu u nekom sustavu i jedan i drugi su ne-slobodni, i jedan i drugi su žrtve i tragičari društva, nitko ne želi doći u njihov položaj koji izgleda bezizlazno. No, rob u svojoj unutrašnjosti i subjektivitetu je mogao biti slobodan, iako je njegovo tijelo i društvena participacija osuđena na sužanjstvo samo zato što je netko u genetskom nizu prije njega egzistirao kao, nepostojeći tj. društveno priznati rob, za razliku od ovisnika koji je naizgled društveno slobodan i participira neko svoje društveno poslanje, a zapravo je u svojoj unutrašnjosti i subjektivitetu ne-slobodan.
Svu vanjsku dimenziju ukroćenog roba ovisnik usađuje u
unutarnje niti svoje osobnosti i živi s njom dok njegova svijest, koja je postala zatvorena za budućnost, jalova i jadna svakidašnjica ne shvati, da je bit njegove slobode u njemu samome i onom što je više i od njega samoga i sredstva koje ga je porobilo i zarobilo u besmislu ponavljanja istog.
Službeno ispadanje iz reda tzv. normalnosti, potvrđuje snagu sredstva i moć nad osobnošću koja je sredstvo komunicirala u duh uvjerenja ekstenzivne neprijeporne dominacije nad sobom, kreće kad se intenzivira cjelokupno pokazivanje slabosti individue koja je izabrala neslužbeni kulturni tijek iskazivanja slobode, ili ne-slobode i nedostatak smisla vlastitog postojanja, i besmisao više razine društva koje nije smoglo snage za prepoznavanje simptoma mogućeg gubitnika ili društvenog problema političko-zakonskoj i kulturološkoj eliti.
Biti ovisan znači ne biti slobodan u cjelokupnoj interpretaciji svojih unutarnjih odnosa sa samim sobom, te sa svojom okolinom u svakodnevnoj nužnoj komunikaciji zajednice, vremena, epohe u kojoj čovjek pokušava ostvariti svoj smisao.
Ovisnost bilo koje vrste vezuje se za slobodu, biti ne-slobodan znači biti ovisan, gdje osobnost bez neke vanjske ili unutarnje prisile nema utjecaja u odlučivanju.
Sloboda je bitak koji postoji u sebi i radi samoga sebe. Antropološki gledano sloboda bi značila mogućnost slobodnog odlučivanja i djelovanja u smislu donošenja odluka o izboru temeljem raznih ponuđenih mogućnosti neovisno o prisili ili nuždi.
Čovjekovu ovisnost kroz njegovo vremenovanje i ostvarivanje kompaktnosti u duhovnom, emocionalnom, pravnom i biološkom karakteru možemo podijeliti linijom kojom dijelimo ono što nam je dano i zadano ili urođeno, te se čovjek na razne načine pokušava iščupati iz te ne-izabrane zadanosti: rođenje, nacija, spol, izgled, boja kože i spoznaja.
S druge strane linije jest dimenzija kada čovjek sebe ostvaruje u kontekstu krivog ili upitnog izbora u smislu komunikacije s izvanjskim svijetom koji ga guta u vrtlog nemoći i ne usmjerava prema dobru.
Nemogućnost izbora, ili mogućnost izbora koji je duboko destruktivan, sadržajno sastavljen od zla, a oblikom privlačan i podložan nižoj moći željenja i jednostavnoj fiziološkoj ugodi (materijalnoj) dovodi osobnost u stanje bez smisla. U besmislu, bilo kakvim pomakom k dobru ili sebi, u čovjeku se rađa strah, odlazi iz svoje bitnosti, duh se zabetonira, emocije i psiha se razvodne, tijelo propada, čovjek postaje rob tamne strane ljudskosti.
On je slobodan ako je njegovo djelovanje usmjereno prema dobru koje je prvi bitak i posljednja svrha čovjeka, a ona se ostvaruje izborom dobra.
U modernom, tzv. tehnološki razvijenom dobu, čovjeku se nudi, ili sam sebi nudi različite dimenzije potvrđivanja prema unutra i prema vani. U svakom tom interaktivnom djelovanju rezultat odnosa je takav da je predmet uvijek podređen čovjeku.
Na predmetu je čovjek uvijek iskazivao svoju moć (fizičku, materijalnu, zakonsku, spoznajnu) i sve one druge moći koje si je čovjek kroz stoljeća priskrbio. Tako postaje gospodarom stvari dajući si lažne atribute predmeta (sredstva) gradeći položaj dominacije i vladara u zadanoj mu stvarnosti u kojoj provodi razgradnju svoje tjelesnosti (živi).
U takvoj pojavnosti i običajnosti čovjek je znao komunicirati, (sredstvo je uvijek bilo izvan njega samo refleksija predmeta ili njegova kognitivna spoznaja, to jest stečeno pravo ili prirodno pravo pokazivalo je stanje individue u toj interakciji) i uvijek bi nakon kratkog zla zavladala ideja dobra i istinskog smisla u komunikaciji s ovozemaljskim dobrima koja su mu zadana i onima koje je stvorio u izgradnji vlastitog svijeta kojeg želi kontrolirati i prenositi u budućnost kao jedino pravilo i put prema pozitivnom razvoju civilizacije.
Sva sredstva čovjek je stvorio u duhu ideje dobra, pa sama pojava destrukcije u tim odnosima nikad neće prevladati, te destruktivno ponašanje neće postati univerzalno pravilo po kojem se trebaju ravnati svi oni koji su nužno u tom egzistencijalnom kotaču po svojoj biti.
Čovjek je ipak stvarajuće biće i zato je "iznad" životinje i "kopija" Boga.
Luka Maršić
Adresa za
korespodenciju s autorom:
Dnevna bolnica ovisnosti
Klinika za Psihijatriju
Klinička Bolnica "Sestre Milosrdnice"
Vinogradska c. 29
10000 Zagreb HR
© Ovisnosti.com, vol. 1 br. 1, ožujak 2004 ISSN 1334-6911
Maršić L. Antropološka dimenzija ovisnosti. Ovisnosti, vol.1 br.1 str. 25
