|
Analiza stvarne štete za pojedinca i društvo, bez moralizacije i predrasuda, pokazuje da često veća šteta nastaje od politike prema drogama nego od same upotrebe pojedine droge
U odnosu društva prema drogama obično govorimo o trima važnim dimenzijama; ponudi droge, potražnji droge, i šteti koja za pojedinca ili društvo nastaje zbog različitih aspekata upotrebe droge.
Uz dimenziju štete nisu vezani samo oblici tretmana i pomoći u apstinenciji (bolnica, terapijska zajednica, ambulantno liječenje itd.), nego i niz projekata kojima je smanjivanje štete glavni cilj, bez obzira na apstinenciju. U većini Zapadnih zemalja već nekoliko desetljeća postoji dijalog među akterima u tom području. Također, jasno je da nitko ne može imati monopol i da je riječ o interdisciplinarnom pristupu jednom složenom fenomenu. Da bi se dijalog uopće uspostavio, moramo se riješiti zastarjelih i militarizmom nadahnutih predodžbi o "jednostavnosti" toga fenomena. Danas samo moralni križari, fundamentalisti "rata protiv droge" mogu tvrditi da je problem zapravo jednostavan, da se jasno vidi što je dobro a što zlo, i da se protiv tog zla treba boriti uvijek i svuda i svim sredstvima. Suprotno tome, analiza stvarne štete za pojedinca i društvo, bez moralizacije i predrasuda, pokazala bi kako je često veća šteta nastala od politike prema drogama nego od same uporabe pojedinih vrsta droge.
Ponuda droge, ako je legalna, regulira se tržišnim zakonima i propisima, recimo kad je riječ o alkoholu. No, u slučaju ilegalnih droga, sudionici smanjenja ponude nemaju dvojbe, pa redovito dobivamo izvještaje o zapljenama droge. Dakle, policija, sudstvo, carina, inspektorati i slični sudionici predstavljaju smanjenje ponude. Među njima najpoznatiji su oni koji govore o prevenciji, primarnoj i sekundarnoj, i koji informiranjem ljudi i promoviranjem "zdravih životnih stilova" smanjuju potražnju za drogama.
Za one koji su potražili pomoć zbog ovisnosti ili drugih problema uzrokovanih upotrebom droge, tu su dio tretmana, dakle psihijatri i drugi terapeuti, zatim u sklopu nevladinih organizacija, komuna itd.
Također, postoje oni koji se obraćaju korisnicima droge s namjerom da utječu na smanjivanje štete i rizika, u širokoj lepezi od aktera izmjene igala i pribora, do aktera koji informiranjem i educiranjem smanjuju štetu u području plesnih droga i srodne scene.
Dijalog i dogovor među tim sudionicima, bez obzira na teškoće, jedino su jamstvo cjelovite politike nekog društva prema drogama.
Osnovni problem nastaje kada nečiji pristup ugrožava postojanje drugog pristupa, kada postoji potpuna međusobna isključivost. Tako od aktera smanjenja ponude i smanjenja potražnje, a posebno od nekih aktera tretmana (primjerice onih koji se zasnivaju na iskustvu komune) možemo očekivati radikalni prohibicionizam, nediferenciranje droga, nepoštivanje ljudskog digniteta korisnika, napad na supstitucijske terapije (metadon), moraliziranje i osuđivanje korisnika itd.
S druge strane, kod jednog dijela pripadnika "harm reduction" pokreta postoji jasno izražen antiprohibicionizam, jasno razdvajanje farmakoloških svojstava i stvarnog utjecaja droge na organizam od moralističkih stajališta koji prevladavaju, također postoji svijest o medijskoj prezentaciji problema koja često poprima oblike moralne panike, te s tim u vezi želja za istinitom informacijom bez iskrivljavanja činjenica.
Razumijevanje korisnika, empatija, poštivanje ljudskih prava, ljudskog digniteta korisnika, poznavanje raznovrsnih oblika uporabe, priznavanje rekreativne uporabe i težnja k normalizaciji, sve su to obilježja koja, suprotstavljena obilježjima drugog tabora, mogu navijestiti nemogućnost dijaloga. Ipak, dijalog je moguć i potreban.
Ako svatko učini neki kompromis i ne ugrožava u potpunosti poziciju drugoga, moguće je pluralističkom politikom obuhvatiti cjelinu problema. S obzirom na povijest pristupa i s obzirom na postojeće konkretne sudionike u Hrvatskoj, smanjenje ponude i potražnje, te bolničko liječenje i ono u terapijskoj zajednici, i dalje čini većinu pristupa, predloženih mjera, i dakako, novca.
Harm reduction akteri su malobrojni, nemaju moć ni novac, ali na njihovoj strani je razumijevanje scene, simbolički i kulturni kapital, te svojevrsna budućnost, ako se uspoređujemo sa zemljama zapadne Europe.
Oni harm reduction aktivisti koji djeluju u našem društvu, već su po logici stvari, ili poštovanjem institucionalnog okvira, projekata, suradnje, evaluacije, prešli put od podzemlja i eventualnih radikalnih antiprohibicionističkih stajališta do položaja priznatih i potrebnih aktera društva.
Jedan veliki dio nije nikad ni zastupao radikalni antiprohibicionizam, nego su se uključili u projekte zbog konkretnih problema, prevencije AIDS-a i Hepatitisa C. S druge strane, među akterima smanjenja potražnje i ponude, i akterima tretmana, još nailazimo na diskurs moraliziranja i osuđivanja, pa je zbog položaja i utjecaja u društvu važnije da upravo takvi akteri izmijene svoj fundamentalizam, kako bi se približili dijalogu. Jedan od nužnih preduvjeta dijaloga jest napuštanje moralističke paradigme koja širi jednostavne istine o dobru i zlu, pa onda ne može objasniti mladima zašto se za laku drogu rezervira zatvor i društvena osuda, a za tešku pridjevi poput "osvjedočeni prijatelj sporta".
Kada napustimo moralizam (koji ionako nekome samo pomaže u zgrtanju novaca na roditeljskom strahu napumpanom dodatno medijima) moći ćemo zajedno, svatko u svom području, smanjivati stvarnu štetu koja za pojedinca ili za društvo može nastati zbog raznolike upotrebe droge.
dr. sci. Benjamin Perasović
© Ovisnosti.com, vol. 1 br. 1, ožujak 2004 ISSN 1334-6911
Perasović B. Društvena politika prema drogama: Nužnost dijaloga glavnih sudionika. Ovisnosti, vol.1 br.1 str.
4
