Hrvatska je već godinama u Evropi! Dilerima, za razliku od političara, nije trebalo mnogo da pronađu zajedničke interese s kolegama sa Zapada, a narkokarteli su ih prihvatili kao dragocjene partnere
Hrvatske luke sjevernog Jadrana danas su glavno odredište
kokainskih pošiljki latinskoameričkih narkokartela za evropsko
tržište. Naime, nakon velikih udaraca pretrpljenih u
zajedničkim akcijama talijanskih, američkih i španjolskih
policija, krijumčari su morali potražiti druga odredišta, pa
su još prije nekoliko godina snimili situaciju u hrvatskim
lukama, koje manjkom kvalitetne tehničke opreme, ali i
kadrovski, zaostaju za talijanskim i španjolskim. Dio tereta
uvijek ostaje na domaćem tržištu, ali je najveća količina ipak
namijenjena evropskom jet-setu, koji je, u pravilu, glavni
potrošač kokaina.
Američke i međunarodne agencije za borbu
protiv droge navrijeme su osjetile opasnost, pa je u
posljednjih nekoliko godina pojačana njihova aktivnost u
opremanju policije i carinskih službi sofisticiranom opremom
za otkrivanje droge. Sve češće u Hrvatsku dolaze i stručnjaci
koji hrvatske carinike i policajce obučavaju u efikasnom
otkrivanju pošiljaka droge. Zahvaljujući i toj suradnji, u
protekle tri godine, u razmaku od nekoliko desetaka
kilometara, na potezu od riječkog kontejnerskog terminala
Brajdica i pristaništa za plominsku termoelektranu, "dignuto"
je oko tonu i pol kokaina, a pretpostavlja se da je veći dio
pošiljaka ipak stigao na odredište.
Svi brodovi iz Južne
Amerike koji plove u Hrvatsku pod posebnom su paskom DEA-e,
najmoćnije svjetske vladine organizacije za borbu protiv
droge, koja djeluje u sustavu američkog Ministarstva pravosuđa
i sinonim je za globalnu borbu protiv krijumčara droge.
Specijalizirani kompjuterski sustav svaki brod "Croatia
linea", ili nekog drugog brodara koji krene, na primjer, iz
ekvadorske luke Guajaquil prema Hrvatskoj, stavlja na "crnu
listu" i prati ga od početka do kraja odredišta. Upravo
zahvaljujući DEA-inim dojavama uhvaćena je i posljednja u nizu
velikih pošiljki koka-ina, koja je izronjena iz podvodnih
komora talijanskog broda što je usidren čekao na istovar
ugljena za plominsku termoelektranu.
Skromna u globalnim
razmjerima i u usporedbi s drugim narkomafijama, koje su danas
kadre platiti najsuvremeniju špijunsku opremu kako bi doznale
što im spremaju policije, hrvatska je narkomafija u proteklih
deset godina uspjela obrnuti najmanje dvije milijarde maraka i
nametnuti se kao voditelj dilerskog posla na domaćem tržištu.
Više od brojke, zaprepašćuje spoznaja da je dio tog novca
trošen prema obrascu moćnih svjetskih narkomafijaških skupina:
na korupciju u policiji i pravosuđu.
Ljudi iz kriminalnog
miljea upleteni u trgovinu drogom, poput pokojnog Zlatka
Bagarića i Damira Džebe, istodobno su bili dio suradničke
mreže SZUP-a i SIS-a. Džeba to čak nije ni skrivao, a katkad
bi "našmrkan", kažu njegovi znanci, znao upaliti "rotacijsko
svjetlo", koje je bilo skriveno u pretincu zajedno s još nekim
iskaznicama tajnih službi. U tome ne bi bilo ništa neobično,
jer je poznata činjenica da se sve policije i tajne službe
koriste podzemljem za dolazak do ključnih informacija o
budućim aktivnostima. Ali, kad su kriminalci poslužili
političkim zagovornicima načela da "cilj opravdava sredstvo",
kriminal je ušao u zonu u kojoj je mogao nametati i štititi
svoje interese. To je bio razlog podozrivosti zapadnih
policija prema hrvatskoj.
Prvi i najznačajniji korak k
etabliranju hrvatskog narkolobija bilo je izbacivanje albanske
narkomafije kao glavnog voditelja poslova na hrvatskom tržištu
droge. Svedena na ulogu opskrbljivača, dakle na dno
narkopiramide, onemogućena joj je oplodnja kapitala, pa su se
najznačajniji "igrači" povukli s hrvatske scene i poslove
prebacili u neke druge tranzicijske metropole. Budimpešta,
Prag, Bratislava, na koju se gotovo naslanja višemilijunski
Beč, te gradovi u Njemačkoj, Italiji i Ćvicarskoj gdje je
snažna albanska emigracija danas su prijestolnice albanskih
narkobosova.
I dok se uvoz kokaina dogovara s
latinskoameričkim kartelima, krupni hrvatski igrači u
krijumčarenju heroina sve su češće na samom izvoru robe u
Turskoj. Najvećim dijelom droga se kupuje u Istanbulu, gdje se
kilogram heroina visoke čistoće plaća tek nešto više od
desetak tisuća maraka, i zatim, najčešće kopnom, prevozi do
Hrvatske. Znakovito je da u nekim značajnim pošiljkama turske
robe važnu ulogu igraju ljudi s platnog popisa MORH-a.
Prilikom akcije zapljene nešto više od četiri kilograma
heroina u varaždinskom Hotelu "Turist" uhićen je jedan od
autora famozne predstavke, Nikola Krišto, kojeg je potkraj
devedesetih u Vlaškoj ulici prostrijelio jedan član
zagrebačkog albanskog podzemlja. Vijest o velikoj zapljeni
obznanio je tadašnji ministar unutarnjih poslova Ivan Jarnjak
na promociji u Policijskoj akademiji. Njegovo istrčavanje
sukobilo ga je tada s moćnim ministrom obrane Gojkom Ćuškom,
pa je već drugi dan Krišto ispao iz "igre", a na tom je
slučaju Josip Manolić gradio svoje optužbe da su neki
istaknuti ljudi iz MORH-a umočeni u krijumčarenje droge, i da
su čak nositelji krijumčarskih kanala.
Tabu tema bila je i
spoznaja o ulozi dijela Vukovaraca u poslovima s drogom, o
čemu je MUP već tada imao konkretna saznanja. Bila je javna
tajna da su zagrebački ovisnici u potrazi za heroinom često
navraćali u "Lagunu" i "Internacional", ili okolne kafiće gdje
se ispod stola kupovao heroin. Da se u tim zagrebačkim
hotelima nešto neobično zbiva, dala su naslutiti nađena
beživotna tijela s iglom u veni. Ali, kad bi se novinari i
zatekli na tim mjestima, događaj bi ostao zabilježen na razini
vijesti, jer su bili izloženi prijetnjama, a nitko od
relevantnih sugovornika o tome nije htio govoriti ili se
pojava svodila na razinu incidenta. Za to su se znali
pobrinuti i ljudi iz institucija, nerijetko ucijenjeni
činjenicom da su među ovisnicima bila i djeca društvenih
uglednika.
U isto vrijeme estradna i sportska krema šmrkala
je koku na elitnim mjestima. U narkomiljeu još se prepričava
epizoda s gostovanja argentinske nogometne reprezentacije
predvođene slavnim Diegom Maradonom, koji je tada već bio
teški ovisnik o kokainu. Već pri dolasku u zagrebačku zračnu
luku, policijski labrador Pončo doslovce je podivljao kad je
kraj njega prošao mali Diego, koji je u zagrebačkom
"Interkontiju" priredio kokainski tulum na kojem su bile i
neke hrvatske nogometne zvijezde.
Svjetlo optimizma u
depresivnoj kliničkoj slici hrvatskog narkomiljea ulazi kroz
sve šira vrata evropskih institucija koje mogu i znaju
financijski poduprijeti kvalitetne programe za suzbijanje
narkomanije u svim područjima. Jaču konkretnu, a time i
financijsku podršku Hrvatska će moći ostvariti tek kad se
vlasnici blagajni uvjere da postoji jača politička volja,
praćena konkretnim uspjesima. Oštrijom kaznenom politikom
prema krupnim dilerima i njihovim efikasnijim procesuiranjem
Hrvatska tek mora dokazati da nije "raj za dilere".
Playboy, Hrvatsko izdanje, srpanj 2000