NOVINARKA "VEČERNJEG LISTA" BORAVILA JE S OVISNICIMA O HEROINU NA ODJELU KLINIČKE BOLNICE SESTARA MILOSRDNICA
Ne želim da pišete o meni. Predomislio sam se. Previše sam vam rekao. Dajte mi vaše bilješke, vratite mi ih. Neću da to iziđe u novinama - uzrujano nam je rekao Daniel (33), dugogodišnji ovisnik o heroinu, u dnevnom boravku Odjela za ovisnost u Kliničkoj bolnici Sestara milosrdnica.
Gledali smo ga u čudu, zatečeni njegovom burnom reakcijom. Samo nekoliko minuta prije toga bio je smireni, plavokosi momak koji nam je ležerno pričao o svojoj narkomanskoj prošlosti. Što se dogodilo? Otkud takva nagla promjena raspoloženja? Pred nama je stajala druga osoba. Živčana. Bijesna. Prvih nekoliko trenutaka svladala nas je novinarska taština. Kako on to misli?! Razgovarali smo više od sat i pol vremena i baš kad smo zatvorili bilježnicu zadovoljni završenim poslom, njemu je puhnulo u glavu da ne želi da to bude objavljeno! A dobrovoljno je pristao na razgovor. Nismo ga silili, čak ni nagovarali. Pristojno smo ga pokušali uvjeriti da promijeni odluku. Nije upalilo. Inzistirao je i da mu predamo bilješke o razgovoru. Taština nas je brzo prošla pri pogledu na njegovo uznemireno lice, koje je postajalo sve crvenije i crvenije. Od gnjeva, ljutnje, čega li?
"Sada znate što je ovisnost!"
- Zašto, u čemu je problem? - htjeli smo bar to znati.
- Dajte mi vaše zabilješke, dajte mi ih - ponavljao je Daniel.
U razgovor se umiješala prof.Galović. - Neće vam objasniti. U vašim je bilješkama njegov život. Dirnuli ste u
njegov svijet, ušli ste duboko u njegovu privatnost. On hoće svoj svijet
natrag. Sada znate što je ovisnost.
Nije više bilo smisla protiviti se.
Istrgnuli smo iz bilježnice sve listove napisane o njemu i pružili mu
hrpu papira.
- Jeste li mi dali sve? Sigurno niste nešto zadržali? - pitao nas je
nepovjerljivo.
Pokazali smo mu praznu bilježnicu. Zadovoljio se odgovorom, a
istrgnute je listove odmah pred
nama rastrgao u komadiae. Više
nije bio uzrujan, otišao je iz dnevnog boravka i povukao se u jednu
od prostorija na odjelu.
- Sada vidite kako je raditi s ovisnicima. Ne smijete biti nespremni na njihove promjene raspoloženja. Morate ih predvidjeti. S njihova gledišta mi im oduzimamo osnovni smisao njihova života - drogu. To vam je isto kao da čovjeku kojem kuća znači sve oduzmete kuću. Možete pretpostaviti kako se taj čovjek osjeća - objasnio nam je mladi profesor na Odjelu.
Slijedila je skupna terapija s 12 ovisnika u dnevnom boravku, koju je vodila prof.Galović. Pogledom smo preletjeli preko okupljenih lica. Najstarijem je ovisniku 36 godina, a ostali su uglavnom 20-godišnjaci. Pogled nam je zastao na Maji. Na Odjel je došla u ponedjeljak. Lice joj je blijedo, s velikim podočnjacima, štoviše žuto. Dok sjedi sklupčana na trosjedu držeći se rukama obuhvaćenim oko koljena, djeluje beživotno, bezvoljno, kao da je umorna od svega. Čini se da je u krizi.
Prof. Galovia pričala je ovisnicima o detoksifikaciji, čišćenju organizma od psihoaktivne tvari, droge, koja traje na odjelu četiri tjedna, objašnjavajući im da je ona tek uvodni korak u liječenju fizičke i psihičke ovisnosti. Zatim je kratko razgovarala sa svakim od njih poimence ih pitajući kakve je boje njihovo raspoloženje. Tamnosive, tamnosmeđe, crvene, tirkiznoplave, zelene, odgovaraju mladići i djevojke.
Skupini se pridružio i Daniel. Na isto pitanje odgovorio je "crveno-žuto-zelene". Dnevnim boravkom odjeknuo je smijeh.
- Znači u kaosu si - mirno je primijetila prof.Galović i nastavila s terapijom.
Kako ostaviti "škvadru"?
Na primjeru dviju šalica, koje svaka za sebe predstavljaju narkomanski dio i zdravi dio jednog ovisnika, objašnjavala im je borbu između ta dva dijela u njima i kako nadvladati ovisnost. Pričala im je da droga nije problem, problem je u tomu što je ispod droge, što je u pozadini, u nutrini svakoga od njih. Dosada, nemir, prazan emotivni život, proživljene traume ili nešto drugo. Primjećujemo da je večina ovisnika u skupini tijekom terapije zamišljena. Prof.Galović opet ih pita poimence za koju od svojih osobina misle da ju trebaju promijeniti. Čuli smo različite odgovore i čini se da su svi svjesni da bi nakon liječenja
- Teško mi je odreći se ljudi koje znam sedam, osam godina. Znam, kada odem odavde i sretnem ih, ponovno postoji opasnost da se vratim na stari put - priznaje Irena.
- Zamislite da ste pola godine u karanteni, sami, bez tih istih prijatelja. Možda bi jedno ili dvoje od njih nazvalo i pitalo što je s vama. Ništa vam se ne bi dogodilo bez njih. Nastavili biste dalje ići svojim putem. Protuprirodno je stalno htjeti voziti se u istom vlaku s istim ljudima, a da nitko ne iziđe na postaji i ne uđe - simbolično im je objasnila njihove dvojbe prof.Galović.
Terapija je završena. Premještamo se s ovisnicima u sobu za pušenje ...
Diana Palac (Večernji list od 14.03.2000.)