Zašto se pije alkohol?

Iz pera doc. dr. sc. Darko Breitenfelda (II. dio)

Zašto se pije alkohol?

Kao što smo rekli, alkohol pijemo radi smanjivanja briga, tjeskoba ili uveseljavanja, što je najčešći društveni razlog pijenja. Nastojimo ?popraviti? neko svoje, uglavnom normalno stanje.
Pije se tako od proslave rođenja, do žalovanja nakon smrti, za sve zgode i svetkovine. Gotovo bi se moglo reći da se svaka prilika iskorištava za pijenje.

Međutim, krivo se procjenjuje da u manjim količinama alkohol ne šteti organizmu, budući da uzimanjem više od 1-2 pića dnevno u prosjeku, nakon niza godina dolazi do oštećenja jetre i drugih organa. Znači, već 2 dl vina, pola litre piva ili 0,5 dl žestice po obroku, škodi čovjeku. Stoga alkohol, iako ima nešto kalorija, zbog tih nuspojava ne bi trebali smatrati prehrambenim proizvodom. Uostalom, uz pravilnu prehranu se bolje radi nego uz alkohol. Teški fizički radnici uz alkohol lakše rade jer su već ovisni o njemu i bez jutarnjeg prekidanja mamurluka od sinoćnjeg pijenja, ne mogu ni početi raditi. Oni bi bez alkoholnih oštećenja i uz pravilnu prehranu, bez alkohola, puno bolje radili.

Alkohol u pravilu ne pojačava ni stvaralačke sposobnosti, a i intelektualne sposobnosti najbolje se koriste u punoj trijeznosti i odmorenom stanju.
Alkohol, doduše, olakšava međuljudski kontakt, ali on zapravo samo uklanja početnu međuljudsku nelagodu kod susretanja polupoznatih ljudi, pa ga u uobičajenom poznatom društvu nema nikakvu razliku upotrebljavati.

Dapače, možemo reći da se dobro društvo, osobito kroz duže vrijeme, bolje zabavlja bez alkohola, nego s njim. U suprotnom se, nakon rođendana na kojem se uobičajeno popilo 3-5 pića, sjedalo za automobilski upravljač s koncentracijom alkohola u krvi preko 0,5 promila, što znači prometni prekršaj i oduzimanje vozačke dozvole. Čak i jedno piće uzeto naglo i natašte može dovesti do neposrednog povećanja koncentracije alkohola u krvi na više od 0,5 promila.
Mladi piju od puberteta, a neki i prije toga.

Čine to radi poistovjećivanja sa svojim vršnjacima, osobito onima koji su ranije odrasli, koji su iz obitelji u kojima se previše pije, te onima koji dolaze iz sredina u kojima nema dobrog odgoja i obrazovanja te drugih zanimljivih i korisnih dugoročnih ciljeva.

Osobito dolazi do pijenja i pušenja u osnovnoj školi, u vrlo ranoj dobi, ako nema uvjeta za upotpunjavanje slobodnog vremena, za korisnu razbibrigu, posebice šport (manjak dvorana i igrališta, te sredstava za njihovo jeftino korištenje).

Iako uzrok ranom pijenju može biti i stres od prilagodbe u školi, preveliki zahtjevi u školi, prejaka konkurencija u elitnim školama ili pred završne ili prijemne ispite, najveći uzrok pijenja su nepovoljne odgojne prilike kod kuće, nesređen obiteljski život, nesloga u kući, sklonost roditelja prema alkoholu, premalo zabrana za učenike (posebice prema kušanju i pijenju alkohola).

Uzrok je i premala kontrola vremena, kako ga učenici provode, često radi prezaposlenosti roditelja, koji popuštaju djeci i ispunjavaju im sve zahtjeve zbog osjećaja krivnje radi svoje nebrige ili ih previše zaštićuju, odvajajući ih od realnog svijeta.

Kada mladi osjete da im je djetinjstvo premalo sretno, imaju osjećaje manje vrijednosti, tjeskobe, depresije, boje se neuspjeha. Osjetivši da ih alkohol ohrabruje i oraspoložuje, skloni su ga piti radi dokazivanja u društvu, osobito pred djevojkama ili u međusobnom natjecanju, ne misleći o mogućim opasnostima te navike ili na neposredno brukanje ili sramoćenje radi postizanja slabijih spolnih rezultata u tim prilikama.

Svi se rezultati pod utjecajem alkohola umanjuju, a športske djelatnosti su posebno jasni pokazatelj, osobito gledano iz duže perspektive. Tome svjedoče primjeri uzornog života većine vrhunskih športaša, kao što su Šuker i Boban u nogometu, Mavrović u boksu, Batinić u atletici, Bukić u vaterpolu, Kostelić u skijanju, Primorac u stolnom tenisu i drugi.

O klubovima liječenih alkoholičara (2)

Članstvo u klubu i veličina kluba liječenih alkoholičara

Klub može uspješno obavljati svoju terapijsku ulogu samo ako se broj članova održava unutar određenih granica. Maksimalni broj članova je 12 alkoholičara, uz daljnjih 12-15 članova njihovih obitelji i u prosjeku, jednog do dva djelatnika, što sve zajedno čini 25-30 članova kluba. Taj broj članova klub ne bi smio premašiti.
Čim klub premaši predviđen broj članova, treba organizirati novi klub. Iznimno se na kraće vrijeme, može organizirati odvojena terapijska skupina kluba, koja će uskoro prerasti u novi klub.
Novi klub treba organizirati tako da se iz starog kluba u novi klub izdvoji jedan broj članova. Time se smanjuje broj članova u starom klubu. Tako će se i stari i novi obnavljati novim članovima i neće doći do pojave da svi članovi u klubu budu stari apstinenti, koji se tada izoliraju od normalne komunikacije s novim alkoholičarima i odvoje se od predviđenih terapijskih i rehabilitacijskih aktivnosti u klubu (sami su uvjereni u suprotno). Novi članovi se ne mogu uklopiti među same veterane i vrlo brzo napuštaju takav klub.
Kad alkoholičar jedanput stupi u klub, on ne može biti iz kluba izbačen, isključen ili brisan. O njemu klub treba voditi stalnu skrb, pogotovo ako pojedini član zapadne u poteškoće, osobito ako recidivira, oboli itd., jer tada mu je pomoć kluba najpotrebnija. Klub o članovima vodi evidenciju i vrijednost kluba se ne ocjenjuje po broju prisutnih članova koji apstiniraju, nego na temelju broja članova koji apstiniraju u odnosu na broj upisanih članova.
Razumljivo je da će manji klub lako pomagati svojim članovima, a da to u velikom klubu neće biti moguće. U malom klubu se može na svakom sastanku raspraviti o svim problemima, dogovoriti potrebne akcije, a u provođenje tih akcija mogu biti uključeni svi članovi, što u velikom klubu nije moguće. Također, u malom klubu će svi članovi biti aktivirani na pojedinim dužnostima, dok će u velikim klubovima broj aktivnih članova biti relativno malen, a ostali će pasivno sudjelovati u radu kluba.
Kad se jave poteškoće kod pojedinog člana kluba, treba prekinuti sve druge aktivnosti i sve snage mobilizirati na pomaganje članu koji ima problema. Ništa ne može biti važnije od pomoći članu u nevolji.

Kad alkoholičari ne bi recidivirali, kluba ne bi niti trebalo.

Priredila: prim. Vesna Golik-Gruber

Predstavljanje promjena u radu Hrvatskog saveza klubova liječenih alkoholičara

Dr. sc. Zoran Zoričić
Predsjednik HSKLA
Predstavljanje promjena u radu Hrvatskog saveza klubova liječenih alkoholičara

Štovani suradnici,


obraćam Vam se u nadi da ste tijekom ljeta odmorili dušu i tijelo, te da ste i dalje voljni punom snagom sudjelovati u radu našeg Saveza, a na korist cjelokupne obitelji ljudi s problemom ovisnosti o alkoholu.
Kao što i sami znate, obitelj klubova broji lijepih četrdesetak godina. Zamišljena i ostvarena od strane pokojnog prof. Hudolina, vođena od prof. Langa, doc. Breitenfelda, prim. Golik-Gruber, i uz podršku svih Vas, postala je temeljni subjekt rehabilitacije liječenih ovisnika o alkoholu, kako na području Lijepe naše, tako i u širem okružju. Uz mnogobrojna priznanja za dosadašnji rad, istaknute zasluge i lovorike, moramo se osvrnuti i na manjkavosti koje nas ograničavaju u uspješnom radu, te posljedično umanjuju rezultate postignute kroz mjere primarne i sekundarne prevencije. Jasno je da pogled moramo kritički osvrnuti unazad. Od samog početka osnivanja klubova u Republici Hrvatskoj šezdesetih godina prošlog stoljeća, a u kontekstu vremena i prostora (ateistička, socijalno ustrojena zajednica), prof. Hudolin je prepoznao potencijal u svijetu već provjerene i uspješne metode rada AA (udruge anonimnih alkoholičara) te je genijalno prilagodio postojećim društvenim prilikama. Pristavši na kompromis, potvrdio je genijalnost i podmetnuo kukavičje jaje doktrine rada klubova samopomoći i uzajamne pomoći u uvjete ateističkog, socijalističkog društva. Odrekavši se svjesno religijske doktrine u radu AA, potencirao je ideju bratstva i uzajamne odgovornosti svih članova KLA, te sukladno ideji tadašnje države o kolektivnoj odgovornosti društva za pojedinca, zakucao na "jasle" kontinuirane društvene podrške i pomoći šireg kruga društvenih djelatnika svih profila. Oduševljenje idejom i konačno uspješnim sredstvom u borbi protiv alkoholne ovisnosti, potaklo je čitavu vojsku liječnika opće prakse, specijalista psihijatara, medicinskih sestara, socijalnih radnika, defektologa te mnogih drugih na djelovanje u radu na ovom području. Upravo zbog zanosa uspješnošću metode, kao i njenom naizgled krajnjom jednostavnošću, vojska djelatnika pristajala je i na nesebičan volonterski rad na ovom području. Današnja Klinika za psihijatriju KB "Sestre milosrdnice", pod vodstvom prof. Hudolina i prof Langa, bila je zamašnjak i katalizator procesa edukacije stručnjaka, kontinuirane supervizije, znanstvene djelatnosti s područja alkohologije te međunarodne suradnje. Obitelj klubova kontinuirano se povećavala, dostižući pred rat i brojku od šestotinjak klubova u Republici Hrvatskoj.
Međutim, već sredinom osamdesetih godina, točnije od alkohološkog kongresa u Opatiji 1985. godine, prof. Hudolin modificira teoriju o alkoholizmu kao bolesti, prelazeći na alkoholizam kao stil života, te težište svog rada prebacuje na razvoj klubova u Italiji. Otvoreno govoreći, jasno je da je ovaj odmak pogodio klubove u Hrvatskoj jer je otišao čovjek koji ih je stvorio, i autoritativno vodio, ne trpeći previše prigovore. Na pitanje zašto je došlo do ovog razlaza, odgovor bi jednog dana trebali dati njegovi suvremenici, od kojih su neki i danas aktivni. Uglavnom, od tada je broj klubova sve do kraja Domovinskog rata u kontinuiranom padu.
Po prebacivanju težišta rada prof. Hudolina u Italiju, vodstvo klubova i hrvatske alkohologije preuzima pokojni prof. Lang, dajući osobni pečat radu klubova, prvenstveno kroz ljudsku toplinu u radu sa suradnicima i ovisnicima, te medijsku promociju problema alkoholizma u društvu. Nažalost, društvene prilike obilježene ratom te tranzicijom hrvatskog društva i gospodarstva, kataliziraju proces gašenja klubova, prvenstveno na ratom zahvaćenim područjima. U masi psihičkih problema boraca i ratom pogođenog stanovništva, problem alkoholizma pada u drugi plan, premda raste broj ljudi s problemom alkoholne ovisnosti.
Tranzicija društva s prijelazom s društvenog na privatno vlasništvo, pomak odgovornosti s kolektivne na osobnu, sve veće otuđenje građana, promjena sustava vrijednosti društva i pojedinca, ne pogoduju ponovnom oporavku dobrano načete obitelji KLA.
Uz veliki trud i odricanja doc. Breitenfelda, prim. Golik-Gruber te prim. Marinića, dolazi do postupnog oporavka broja klubova i kvalitete rada u njima. Na Klinici za psihijatriju KB "Sestre milosrdnice" trudom prof. Thallera i suradnika educiraju se grupe mlađih stručnih djelatnika za rad na području ovisnosti o alkoholu.
Ipak, onog zanosa i entuzijazma iz sredine šezdesetih godina nema, a to nije slučajno. U svjetlu današnjeg društva i sustava vrijednosti, gdje se puno toga cijeni isključivo kroz zaradu, volonterski rad je izuzetak, a ne pravilo. Šira društvena zajednica fokus pažnje s područja javno-zdravstvenog problema ovisnosti pomiče s alkoholizma na ilegalne droge, usmjeravajući stručnjake i velika sredstva na ovo područje, dok za borbu protiv alkoholizma izdvaja sasvim skromna sredstva.
S druge strane, pritisak javnosti i stručnjaka da se nešto više napravi na području ovisnosti o alkoholu te oživi "stara slava" Hudolinovog vremena usmjeren je na onaj uzak krug stručnjaka koji su podmetnuli leđa i zahvaljujući kojima su klubovi i preživjeli prošlo, turbulentno razdoblje. Ukratko, mnogi peru ruke i kritiziraju, a rijetki rade. Jedan radi, a trojica pametuju.
Osvrćući se kritički na rad same struke, moram reći nešto i o doprinosu samih članova klubova, liječenih alkoholičara. Vojska ljudi s problemom ovisnosti o alkoholu, sama zaliječena, dala je ogroman doprinos u radu klubova, i bez njihove pomoći ne bi bio moguć razvoj klubova. I dan danas, veći broj nekadašnjih ovisnika, a sada uzornih građana nesebično daje sve od sebe za kontinuitet uspješnog rada u Savezu. S druge strane, određeni broj bivših ovisnika, sada apstinenata, učestalo prigovara zbog svega i svačega, stvarajući otpore promjenama i prilagodbama u radu, a zapravo čuvajući sitne, parcijalne vlastite interese. Pametnome dovoljno.
I tako dolazimo do sadašnjeg trenutka u radu klubova. Početkom godine je odgovornost za rad HSKLA predana u moje ruke kroz funkciju predsjednika Saveza. U lipnju sam preuzeo i Zajednicu klubova liječenih alkoholičara grada Zagreba. Za početak je fokus pažnje usmjeren na djelovanje klubova izvan Zagreba, potičući kroz radne sastanke djelovanje klubova u Istri, Slavoniji, Splitu, Sisku i drugim krajevima Lijepe naše. Priča je svuda slična: nedovoljan broj stručnih kadrova, izostanak entuzijazma i novčanih sredstava. No isto tako, brojni su i primjeri nesebičnog rada i doprinosa životu klubova, kako stručnih djelatnika, tako i samih ovisnika.
Nakon prvog polugodišta izvještavan Vas u našem zajedničkog Glasniku o budućim planovima u radu Saveza. Suočeni s kroničnim nedostatkom stručnih djelatnika, čiji angažman postaje ograničavajući faktor u radu i razvoju klubova, planiramo pristup stručnoj izobrazbi za djelovanje u klubovima otvoriti širem profilu djelatnika, uključujući i same bivše ovisnike. Jasno je da će za liječene ovisnike biti postavljeni i određeni kriteriji, o kojima ćemo naknadno izvijestiti. Edukacija će biti kontinuirana, u trajanju od najmanje dvije godine, sa sedamdesetak sati teoretske nastave, te stotinjak sati praktične u klubovima uz iskusna, visoko stručnog djelatnika. Teoretski dio edukacije bit će provođen u Referentnom centru Ministarstva zdravstva RH u KB "Sestre milosrdnice". Supervizija rada djelatnika u klubovima i samih klubova biti će kontinuirana, poduzeta od strane vodećih stručnjaka s područja ovisnosti o alkoholu, iz naših najrenomiranijih ustanova. U studenom ove godine planiramo krenuti s edukacijom i pozivam sve zainteresirane da nam se obrate radi predbilježbe.
Nadamo se da ćemo od strane odgovornih društvenih institucija dobiti ne samo verbalnu, već i neophodnu materijalno-novčanu potporu za ambiciozan izneseni program. Jer ponavljam, odgovornost za provođenje programa, te općenito rad na području ovisnosti o alkoholu, nije samo na plećima nas nekoliko stručnjaka, već prvenstveno šire društvene zajednice i svih liječenih ovisnika, koji djelovanjem kroz klubove ne samo da pomažući novim ovisnicima u liječenju vraćaju ono što su nekad sami dobili, već i učvršćuju vlastiti, izmijenjeni stil života i motivaciju za apstinencijom. A time se vraćaju iskonima ideje klubova samopomoći i uzajamne pomoći.
Završavajući ovo pismo, pozivam Vas da nesebično pružite doprinos u daljnjem radu našeg Saveza. Bez našeg zanosa, poduzetnosti i stege u provođenju programa uspjeh neće biti moguć. Srdačno Vas pozdravljam,

Dr. sc. Zoran Zoričić