Rehabilitacija ovisnika o alkoholu

Rehabilitacija ovisnika o alkoholu??

Blanka Dorociak, dip. soc. radnica?


Općenito se smatra da se rehabilitacija u psihijatriji može definirati kao skup koordiniranih aktivnosti, čiji je cilj postizanje maksimuma u obnavljanju ili uspostavljanju psihičkih, socijalnih, profesionalnih i tjelesnih funkcija duševno oboljelih osoba. Taj se proces postiže aktivnim i smišljenim usklađivanjem socijalne sredine i stavova s emocionalnim potrebama i trenutnim sposobnostima oboljelog.
Rehabilitacija u socijalnoj psihijatriji nam dokazuje upravo tu nedjeljivost psihičkih poremećaja i socijalne sredine i to u uzročnom i posljedičnom smislu. Bolesnik je aktivni sudionik u liječenju i rehabilitaciji, a socijalna sredina to postaje mijenjanjem modela ponašanja u odnosu na njega. Tradicionalno gledano, alkoholičar se smatra ?lakšim? bolesnikom u usporedbi s drugim psihijatrijskim bolesnicima. Međutim, to nije tako. Zbog dugotrajnosti bolesti i kasnog dolaska na liječenje, alkoholičar je razvio poremećaje ponašanja koji su ga potpuno otuđili od obiteljske, radne i društvene sredine, s poremećajem socijalne komunikacije, radne sposobnosti i sposobnosti suživota u obitelji.
Zbog svega ovoga, rehabilitacija alkoholičara je dugotrajan i složen proces u kojem moramo voditi računa o preostalim snagama alkoholičareve ličnosti prilikom uključivanja u rehabilitacijski proces (samokritičnost, uvid u bolest, objektivnost, komunikativnost, emocionalna stabilnost ?).
Preduvjet za liječenje i rehabilitaciju je potpuna apstinencija, kako bolesnika, tako i članova njegove obitelji. To znači da se preporuča apstinencija svih članova obitelji, stvaranje prisnijeg obiteljskog ozračja, poboljšanje komunikacije među članovima, zajedničko provođenje slobodnog vremena (kod ručka, večere, šetnje...), unošenje novih sadržaja (izleti, putovanja, kulturna događanja...), zajednički odlasci u klub liječenih alkoholičara, dogovaranje o načinu i vremenu provođenja terapije i kontrolnih pregleda kod svog psihijatra. Sama apstinencija nije dovoljna za postizanje kvalitetne rehabilitacije. Zato liječenje i rehabilitacija od samog početka sadrže i niz drugih postupaka - psihoterapiju, edukaciju, resocijalizaciju, radnu terapiju, grupnu terapiju, liječenje kroz terapijsku zajednicu i klub liječenih alkoholičara.
Ovako organiziranim programom liječenja i

rehabilitacije alkoholičara i njegove obitelji se postiže promjena poremećenog ponašanja, usklađivanje međusobnih odnosa na zdravim temeljima, vraćanje povjerenja u sebe, samopoštovanje i poštovanje drugih, osjećaj da je osoba potrebna drugima i oni njoj, bolje osjećanje u psihičkom i tjelesnom smislu. Ove se promjene postižu kroz grupni i individualni rad te rad u terapijskoj zajednici. Obitelj se pri dolasku upućuje u program liječenja. Upute sadrže informacije o obvezama bolesnika i obitelji u tijeku liječenja. Neke su upute pisane, a neke usmene. Iz njih je vidljivo što se tijekom liječenja i rehabilitacije preporuča, a što ne. Ne preporuča se: kupovanje alkoholnih pića za kućnu upotrebu, proizvodnja alkoholnih pića, prikrivanje da se u obitelji nalazi liječeni alkoholičar, odlazak u lokale, sudjelovanje na svadbama i ostalim mjestima gdje se pije, primanje alkoholnih pića na poklon, stalno predbacivanje zbog ranijeg ponašanja vezanog uz ovisnost o alkoholu. Upravo sve to što se ne preporuča, bile su glavne odlike ponašanja svakog ovisnika i njegove obitelji. Konfrontacija s naučenim navikama i ponašanjem je bolna i za bolesnika i njegovu obitelj i terapeute. Bolesnici misle da je to sve neizvedivo i bore se za zadržavanje starih navika svim mogućim opravdanjima. Kako dani liječenja odmiču, tako taj otpor slabi i uvid je bolji, a motivacija za apstinencijom veća. Istodobno obitelj uključujemo u klub liječenih alkoholičara, gdje se rehabilitacija nastavlja dugotrajno, ali u drugačijem obliku.
U klubu liječenih alkoholičara bolesnik i njegova obitelj susreću ostale članove, odnosno obitelji, u različitim stadijima radne, društvene i obiteljske rehabilitacije. Međusobnim druženjem pružaju potporu jedan drugom, izmjenjuju pozitivna i negativna iskustva i identificiraju se s uspješno rehabilitiranim članovima. To im pomaže i potiče ih u uspješnosti njihove rehabilitacije, koja uvelike ovisi i o dužini trajanja alkoholizma. Što je obitelj više uložila u rehabilitaciju, to je apstinencija duža, kvalitetnija i zadovoljstvo je potpuno. Svi postupci u terapijskom procesu dostupni su svakom bolesniku i njegovoj obitelji, i oni sami, s obzirom na težinu poremećaja, odlučuju koje će postupke koristiti.
Liječenje, a ujedno i oporavak, gledamo kroz nekoliko faza (prema dr. S. Ziherl 1990.). Odabrala sam ih jer su bolesniku i obitelji razumljive i prihvatljive1. pripremna faza, u kojoj bolesnik spoznaje svoju bolest;
2. faza ustaljivanja (stabilizacije), kada radimo na tome da pacijent opet ovlada svojim mislima, emocijama, rasuđivanjem i ponašanjem ;
3. faza ranog oporavka, čiji je cilj da se ovisnik pomiri sa svojom ovisnošću i nauči živjeti bez alkohola (rješavanje problema, emocionalnih kriza ?.);
4. faza - središnja faza oporavka, u kojoj je cilj razvijanje normalnog, uravnoteženog i zadovoljavajućeg načina života;
5. faza korijenitog oporavka, u kojoj je cilj promjena ličnosti tj. zdravo samopoštovanje, ostvarivanje zdravih, skladnih, emocionalnih, intelektualnih i spolnih odnosa (uvid u osobne vrijednosti, kvalitetna komunikacija s ljudima oko sebe i na poslu, traženje smisla života);
6.faza održavanja ? cilj je ostati trijezan i živjeti aktivno i kreativno (bolesnik rješava svakodnevne probleme i živi skladnim, iskrenim, ljudskim odnosima, te prepoznaje sve znakove koji ga upozoravaju da bi mogao recidivirati.
Ako bolesnik i obitelj ne postignu navedene ciljeve, bolesnik može recidivirati unatoč dugogodišnjoj apstinenciji, jer postigao je samo kvantitetu, a ne i kvalitetu apstinencije.
Liječenje i rehabilitacija počinju od prvog dana dolaska na liječenje i traju najmanje pet godina, pa i čitav život. Jedino mjesto gdje obitelj može dobiti pomoć za tako dug oporavak je već spomenut klub liječenih alkoholičara. Klub radi po principima terapijske zajednice, tj. djeluje na sve članove specifičnom dinamikom velike grupe. Kroz terapijsku zajednicu njegujemo dobre međuljudske odnose (preodgoj), djelujemo na motivaciju koja je u grupi uvijek veća, a putem psihoterapijskih metoda (od površinskih do analitičkih) educiramo članove o njihovoj bolesti te ih učimo ljubavi, kako među članovima grupe, tako i prenošenju te ljubavi na obitelj, radnu sredinu, okolinu. Kod prvog posjeta klubu, vrlo je bitno ozračje koje vlada među članovima. Ako se nova obitelj osjeća ugodno i prihvaćeno, ona će sa zadovoljstvom doći u klub i sljedeći puta i tako najmanje pet godina. Obitelj napušta klub kada je potpuna spremna za samostalan daljnji život, ali njeni članovi ostaju prijatelji sa članovima kluba i održavaju vezu povremenim susretima i sudjelovanjima na godišnjim skupštinama svoga i drugih klubova liječenih alkoholičara. Završit ću citatom: ?Mnogo toga što se može postići ovisi o neizgovorenim, ali ipak vidljivim kvalitetama odnosa, kojima se postiže pacijentovo samopouzdanje i samopoštovanje? (V. Thaller i suradnici, 2002.).

Literatura:

Hudolin, V.: Alkoholizam- stil života alkoholičara. Zagreb, Školska knjiga,1991.
Lang, B.: Psihoterapija i terapijska zajednica alkoholičara. Zagreb, Jumena, 1982.
Thaller V. i sur.: Alkohologija. Zagreb, CSCAA, 2002.
Ziherl S.: Kako svladati alkohol. Ljubljana, Mladinska knjiga, 1990.
.

___________________________________________________________________________________________________________
? Blanka Dorociak, dipl.. soc. radnica, Klinika za psihijatriju, Klinička bolnica "Sestre milosrdnice", Zagreb
?? Rad prezentiran na 2. konferenciji o alkoholizmui drugim ovisnostima u Opatiji 2004.

Sjećanje na prof. dr. Vladimira Hudolina

I ove godine, krajem mjeseca prosinca doc. dr. Darko Breitenfeld, dr. Tadija Zorić, prof. Vlasta Hitrec i Damir Vodopivec, kao predstavnici Zajednice klubova liječenih alkoholičara Zagreb, u pratnji prof. dr. Višnje Hudolin pohodili su u znak sjećanja na prof. dr. Vladimira Hudolina njegov grob i položili vijenac. Već prema tradiciji, prije polaganja vijenca, predstavnici su posjetili u obiteljskom domu njegovu suprugu prof. Višnju s kojom su se zadržali u prijatnom razgovoru izmjenjujući riječi sjećanja na pokojnog profesora i poveli neizbježan razgovor o sadašnjem stanju i radu klubova

Damir Vodopivec, Klub "Poštar"

Votka poslije kiše

Gle duplu votku poslije kiše

puna je kapi pa se njišem.

Votka po votka k tom još dupla

i ja sam drven poput trupla.

Kad se probudim ispod stola

pitam se da l' krv još mnome kola.

Kroz glavu tad prođe mi prvo

da li sam čovjek ili drvo?

Savka

Iz %Promila %, Glasila

Socioterapijskog odjela za alkoholizam PB Vrapče

Moja viđenja

Već 15 godina. Znam, naučili su me da sam ovisnik o alkoholu od svoje 22. godine života. Iako sam im vjerovao, nisam htio ? a mogao sam si pomoći. Ne samo sebi, nego i svojoj obitelji pa i drugima.

Međutim, htio bih reći da sada o tome toliko ne razmišljam, a da budem iskren, i ne žalim za prošlošću jer vidim da postoji i budućnost. Naučio sam da imam pravo voljeti sebe! To su shvatili moji najbliži, ne samo moja obitelj, nego i prijatelji. Još uvijek me proganja moja apstinencija, uz obaveznu uporabu antidepresiva. Jednako koliko me zabrinjava, tako mi daje povod da idem dalje.

Znam čuti savjet, prihvatiti kritiku, obraniti se od nametljivaca, biti svjestan gdje sam, planirati gdje ću biti sutra, da sutra ne bude jučer. Isto tako, naučio sam da imam pravo gledati drugog samo onda kada mu želim pomoći. Mislim da, ako ovako nastavim, ima još puno stvari kojima me možete naučiti. Trudim se i uspijevam govoriti ono što osjećam, a radim ono što mislim ili možda ?moram?.

Istina, nikome sutra nije zagarantirano, ali istina je i to da za svaku minutu zatvorenih očiju gubimo šezdeset sekundi svjetlosti. Istina je također i da ovo ne bih napisao prije 12 ili 15 godina iako sam bio mlađi, ?snažniji?.

Kad dublje razmislim, da sam onda počeo pisati, ne bih imao vremena završiti.

Mile Račić, član obiteljske terapije

Dnevne bolnice "Sv. Ivan" iz Jankomira

Često sam išao na Dravu

"Često sam išao na Dravu i dugo bismo razgovarali šuteći"

Naslov je početak pjesme "Moja rijeka" koju je podario svima nama gosp. Franjo Strbad iz Koprivnice.

U srijedu, 19. siječnja imala sam čast prisustvovati u Koprivnici promociji druge knjige pjesama gosp. Franje - "Plava zvijezda". Damir, Juraj i ja smo kao mala delegacija iz Zagreba u popodnevnim satima došli u lijepu Koprivnicu. Dočekalo nas je malo snijega, malo hladnoće. Šetali smo gradom i u već dobro poznatom, prelijepo uređenom centru popili Coctu.

Kad smo došli u prostoriju "Podravke", gdje se trebala održati promocija, već smo sreli dosta gostiju i učesnika programa. Prvi nas je pozdravio gosp. Franjo sa uvijek prisutnim osmijehom. Polako su stizali prijatelji i štovatelji lijepe riječi iz Donje Dubrave, Čakovca, Svete Marije, Križevaca i Koprivnice. Ponovo smo sreli dobre znance s kojima smo već proveli toliko lijepih trenutaka. A onda je počela svečanost riječi.

Uvodni dio rekla je mlada djevojka svirajući gitaru. Blaga muzika pripremila nas je da otvorena srca dočekamo Franjine riječi. Obratila nam se predsjednica Kluba "Podravka", zatim prof. Pero Markić, koji je napisao i predgovor.

Nakon toga izlazili su, jedan po jedan, štovatelji poezije i govorili stihove iz zbirke "Plava zvijezda". Slušali smo o svim osjećajima i razmišljanjima koje je gosp. Franjo stavio na papir, koje je ponudio drugima kako bi im obogatio dušu. Svi smo uživali u raznolikosti tema, ali svagdje se osjećala otvorenost srca našeg pjesnika.

Dozvolit ću si da citiram prof. Markića koji je prekrasno rekao u predgovoru o g. Franji: Franjina je pjesma ispovijed i molitva, moralni savjet, sjetna uspomena, poticaj i ohrabrenje, ona je sveobuhvatna poput života ? tiho šapće, jeca, asocira, budi osjećaje, vlada čuvstvima i potiče nas na razmišljanje. Njegova pjesma je iskustvena i iskrena, ona je životopisna, pri čemu se sve životne poteškoće savlađuju optimizmom i ljudskom privrženošću. Takav je Franjo Strbad i u vlastitom životu?.

Vratili smo se u Zagreb bogatiji.

Dušica Cesarec, Klub Izvor, Zagreb

Edukacija

Alkoholizam - izborni predmet
na Medicinskom fakultetu u Rijeci

Kada sam, prije dvije godine, počeo iznositi neke elementarne podatke u vezi s poremećajima izazvanih pijenjem alkohola (u daljnjem tekstu: PIPA) tijekom predavanja na Medicinskom fakultetu u Rijeci, nisam mogao ni pomisliti koliko slabo je ta problematika zastupljena u nastavnim programima za različite studijske grupe (opća medicina, stomatologija, sanitarni inženjeri, više medicinske sestre i fizioterapeuti). Studenti prođu kroz cijeli studij, a da o PIPA ne dobiju skoro nikakve informacije. Na studiju opće medicine se o alkoholizmu sluša na predavanjima iz psihijatrije. Ne prikazuje se suvremeni pristup PIPA, osobito prema Hudolinovom modelu.

Već sam na samom početku ustanovio da polaznici studija na Medicinskom fakultetu (budući zdravstveni djelatnici) nemaju izgrađene jasne stavove prema pijenju alkoholnih pića. Zaista je čudno da se o pravilnim stavovima prema pijenju alkohola ne govori nigdje u nastavi. Znači da s fakulteta izlaze mladi liječnici koji zapravo ne znaju što raditi sa svojim pacijentima kada se susretnu s prekomjernim pijenjem i posljedicama takvog pijenja.

Isto sam tako, na samom početku, ustanovio da svi polaznici studija pokazuju značajno zanimanje za tu problematiku. Nerijetko je slučajno započeti razgovor na tu temu završio molbom studenata da im, izvan nastavnog programa, prikažem osnovne pojmove u vezi s PIPA. U sklopu tih predavanja su studenti 3. godine opće medicine u akademskoj godini 2003./2004., izrazili želju da im se uvede "ALKOHOLIZAM" kao izborni predmet na studiju opće medicine. Odmah sam započeo razgovore s nastavnicima fakulteta koji su zaduženi za organizaciju nastave. I tu sam bio ugodno iznenađen zanimanjem koje su ti ljudi pokazali za takvu nastavnu temu. Bilo je nekih nedoumica oko toga bi li trebalo nastavu o alkoholizmu povjeriti psihijatriji. Na takve sam primjedbe odgovarao, da je naš sustav koncipiran tako, da poremećaji izazvani pijenjem alkohola ne stignu do takvih komplikacija koje iziskuju psihijatrijsko liječenje i hospitalizaciju (kako je to često isticao profesor Hudolin).

Tijekom 2004. godine proveden je postupak i konačno je od ljetnog semestra akademske godine 2004./2005. uveden izborni predmet "ALKOHOLIZAM" u sklopu Katedre za socijalnu medicinu i epidemiologiju Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Rijeci.

Tijekom proteklih pet godina sam ustanovio da je vrlo lako zainteresirati studente medicinskog fakulteta za problematiku poremećaja izazvanih pijenjem alkohola. Tako sam počeo uvoditi elemente alkohologije u nastavu iz toksikologije. Na poslijediplomskom studiju, u temi o trovanju lijekovima, prikazao sam antabus i načine njegove primjene u alkohologiji. Već se na tom predavanju moglo vidjeti da većina polaznika (liječnika) o tome nije znala gotovo ništa, ali su svi redom pokazali veliko zanimanje za alkohologiju. Na moj su prijedlog, u predavanja iz toksikologije za sanitarne inženjere, uvedene teme o sredstvima ovisnosti kao o otrovnim tvarima.

Na predavanjima o otrovnom bilju sam opširnije prikazivao duhan (ukratko i ostale biljke iz kojih se dobivaju sredstva ovisnosti ? mak, koku, indijsku konoplju), ali sam napomenuo da ljudi od neotrovnog bilja, uglavnom voća, znaju raditi pića koja sadržavaju toksični etilni alkohol. Ubrzo bi studenti sami zaključili da je od tog etilnog alkohola stradavalo i stradava mnogo više ljudi nego od svih biljaka koje su otrovne. Tako ispada da je vinova loza među najopasnijim biljkama u povijesti čovječanstva. Na takvu spoznaju se uvijek nadovezuje vrlo zanimljiva rasprava u kojoj slušatelji predavanja iznose neke svoje stavove prema pijenju alkohola. Tijekom takvog razgovora moguće je zainteresirati slušače za PIPA.

Kod budućih zdravstvenih djelatnika osobito je važno potaknuti ih na razmišljanje o tome jesu li alkoholna pića hrana ili lijek. Hudolin je uvijek isticao da mi od liječnika ne zahtijevamo da budu apstinenti, ali da je neobično važno da imaju pravilne stavove pijenju alkoholnih pića. Pravilan se stav liječnika prema pijenju alkoholnih pića iskazuje tako, da liječnik NIKADA ne preporuča alkoholno piće kao hranu ili kao lijek.

I na tome se, dobrim dijelom temelji prevencija PIPA koju trebaju sustavno provoditi liječnici s korisnicima svojih usluga.

Mr. sc. Duško Wőlfl, dr.med.

Ispovijed jednog ovisnika o alkoholu

Ispovijed jednog ovisnika o alkoholu

Moje ime je Ozren B. Rođen sam u Zagrebu, 1967. godine i živim u Zagrebu sa suprugom i sinom u obiteljskoj kući. Prvi kontakti sa alkoholom počeli su u sedmom i osmom razredu osnovne škole na raznim tulumima, rođendanima itd. U to vrijeme alkohol se svodio na koju pivu ili vino. Veći problemi počinju u srednjoj školi. Izlasci po diskotekama, privatnim zabavama gdje dolazim u kontakt sa žestokim pićem i ostalim. Učestalo počinjem piti 90-tih godina pri početku rata, a odlaskom na ratište 91. godine alkohol uzima sve većeg maha, bio sam nervozan, bilo me je strah, gledao sam ranjene i mrtve. ?Danas si ovdje, sutra tko zna gdje?. Kada se javila nervoza posezao sam za alkoholom, popio i sve zaboravio, pa što bude. Povratkom sa ratišta dobio sam volju za novim početkom, ali rat je još trajao. Dolazili bi prijatelji s terena, počinjale bi priče, a uz njih i alkohol. Obitelj mi počinje prigovarati na lijep način, ali ne ide. Dolazi i do svađa, no na jedno uho uđe, na drugo izađe. Nema više nikakvih razgovora o normalnom životu. Na zdravstvenom planu osjećam promjene, umor, pospanost. U početku okolina prelazi preko svega toga i govori ?ti vodiš svoj život a ja svoj, pa razmisli?. Opravdavao sam sve njihove prigovore, ali ja i dalje sve po starom. Moja prva apstinencija od alkohola bila je prije 6 godina i trajala je skoro godinu dana. A onda je došlo moje prvo iskušenje- jedna čašica ?Štoka?. Poslije sve po starom. Moj najveći motiv liječenja je moj sin, supruga, rodbina i prijatelji. Stjecanje novog prijateljstva u mom pravom JA, ali bez alkohola. Moja najveća želja je da alkohola ne bude u mom životu. Ne želim svoje dijete dovesti u to stanje u kojem sam ja bio.

Ozren B.,
Iz Socioterapijskog odjela za alkoholizam PB Vrapče

Što očekujem od sebe...

Što očekujem od sebe,
što očekujem od drugih, što drugi očekuju od mene

Od sebe očekujem i priželjkujem svim srcem da više nikada ne moram doći u ovu ustanovu. Nadam se da ću ustrajati, iako mislim da će to biti težak put. U prvom redu zbog okoline u kojoj radim, s kojom se družim. Vjerujem da ću morati izbjegavati mjesta gdje se pije alkohol.
Od drugih očekujem da pokušaju shvatiti da sam jedan od tisuću ljudi koji su bili ovisnici, da su neki to i sada, samo još sami sebi to ne priznaju. Da me ne nutkaju alkoholom, da me prihvate kao bivšeg ovisnika.
A drugi od mene očekuju red, rad i disciplinu (jako pametno) na poslu.

Od sebe očekujem da što duže izdržim u apstinenciji od alkohola, da pronađem sebe u starom životu, da ne budem stalno u mislima, jer to stvara samo privid stvarnog života. Moram konačno shvatiti da je život samo jedan, da je prolazan, da vrijeme ide u nepovrat, da više nema povratka, rješavati sve svoje probleme kao što sam i počeo otrgavši se poroku-alkoholu koji mi je oduzeo mnogo vremena u životu i financijskih sredstava. Pod utjecajem alkohola sve mi je drugo bilo važnije od samoga sebe i sad mi je žao, mnogo sam toga izgubio, a nisam ni osnovao svoju obitelj.
Od drugih očekujem da me prihvate takvog kakav jesam, jer ja ne mogu biti nitko drugi, makar to drugi željeli. U nekim stvarima još nešto mogu popraviti, jer još nije sve izgubljeno, još postoji nada, samo moram pronaći pravi put do željenog cilja.

Obitelj očekuje da apstiniram, iako ću živjeti u bojazni da ću opet posegnuti za čašom, a to će im biti teško prihvatiti. Jako im želim ne priuštiti to nezadovoljstvo.

Od sebe očekujem da konačno prekinem apatiju i bezvoljnost koja me sprečava da se pokrenem i iskoristim sve svoje potencijale i ljudske i radne, tako da jednog dana mogu sjesti i sam sebi reći: ?Dobro si to napravio? i biti zadovoljan samim sobom. Očekujem da se oslobodim kompleksa ?što drugi ljudi misle o meni? i konačno se od srca nasmijem, da osjetim da ništa više nisam kriv ni ikome dužan, pa da imam vedar i ugodan dan, da ponovno kao dijete s veseljem promatram svijet oko sebe. Očekujem da si sam dam istinski razlog za zadovoljstvo samim sobom i svojim postupcima.
Od drugih očekujem manje dvoličnosti i licemjerja, manje sebeljublja i srebroljublja. Očekujem poštovanje istinskih vrijednosti zapisanih u svim vjerama i kulturama, a kao najveću - čovjekoljublje. Ako ne mogu biti takvi, onda zaista ne očekujem ama baš ništa.
A drugi od mene očekuju isto što i ja od sebe, barem oni koji me vole ili barem poznaju i poštuju. Ostali samo gledaju na koji način iskoristiti moje mogućnosti za svoje probitke, no za njihova očekivanja me baš briga.

Od sebe očekujem jednu sasvim drugu ženu, onakvu kakva je nekad bila. Ponosna na sebe, svoje postupke, radne rezultate koji su uglavnom urodili plodom. Okrenuti sebe baš i nije tako lako, ali uz malo volje, truda i motivacije se i to može.
Od drugih ne očekujem velike promjene, neka budu onakvi kakvi su sada, jer to mi puno znači u životu.
Drugi od mene očekuju da budem žena kojom će se ponositi, a ne stidjeti se. Jer znaju da ja mogu sve, kad hoću. Treba samo izgraditi stup povjerenja koji se jako dugo gradi, a briše se u jednom trenu.

Od sebe očekujem samo jedno, a to je da ću odoljeti napasti koja se zove alkohol, jer u tome uspijem, život će mi biti ljepši i zadovoljniji.
Od drugih ne očekujem puno, jer su danas, većina ljudi, zaokupljeni svojim problemima i nemaju ni volje niti vremena baviti se nekim drugim. Jedino bih željela da me ne osuđuju i ne vrijeđaju, ne gledaju ispod oka zato što sam bila na liječenju od alkohola, mada bi ih puno trebalo biti sa mnom. Odlučila sam da na takve osobe neću obraćati pažnju jer znam da mi nisu prijatelji, a pokazat će se tko je prijatelj, kad mi pogleda u oči, pruži ruku i kaže mi da mu je drago što sam se odlučila liječiti i uputi mi riječi ohrabrenja.
Oni koji me poznaju, dobro poznaju, očekivat će od mene uspjeh u liječenju i ustrajanje, a oni pak koji me ne poznaju dovoljno, možda će biti ravnodušni, dok će oni malo zlobniji misliti: ?Ah, neće piti neko vrijeme, ali kad iskrsne neki problem, posegnut će za čašom!?

Od sebe očekujem jednu drugu ženu, koja će znati držati do sebe, koja će imati svoje dostojanstvo, svoje ja, neće biti ono što je bila.
Očekujem da me, kada me vide kao drugu osobu, više cijene i poštuju.
A oni od mene očekuju da budem dobra majka, da se mogu mnome ponositi, a ne sramiti me se.

Od sebe imam velika očekivanja, no očekivanja su kao i nade. Možda ostvariva, a možda i ne, što sve ovisi o nama samima, našem karakteru i osobnosti. Vratiti se na neki prosječan način života, vratiti povjerenje uže i šire obitelji i društva. Normalno raditi da bih mogao normalno živjeti i funkcionirati, razmišljati realno.
Od drugih očekujem ponovno povjerenje, ljubav, strpljenje, što vjerujem da mogu steći i već postižem. Vremensko razdoblje mi nije važno, ali učinak da.
A što drugi očekuju od mene, to znam i ne znam. Duboko sam uvjeren da za svoju ženu, roditelje i uže prijatelje znam, a to je apstinencija i povratak u normalniji život, koliko je to moguće u ovim teškim vremenima.

Očekujem od sebe da ne pijem alkohol i da pružim svojoj obitelji bolji život, da ne dolazim kući u pijanom stanju, da ljudi ne govore: ?Vidi, opet ide kući kao slijepa pura!?. Susjedi mi kažu da se sad, kada sam tu, izliječim do kraja, da budem kao čovjek.

Iz ?Promila ?, glasila Socioterapijskog odjela za alkoholizam, PB Vrapče