O klubovima liječenih alkoholičara (2)
Članstvo u klubu i veličina kluba liječenih alkoholičara
Klub može uspješno obavljati svoju terapijsku ulogu samo ako se broj članova održava unutar određenih granica. Maksimalni broj članova je 12 alkoholičara, uz daljnjih 12-15 članova njihovih obitelji i u prosjeku, jednog do dva djelatnika, što sve zajedno čini 25-30 članova kluba. Taj broj članova klub ne bi smio premašiti.
Čim klub premaši predviđen broj članova, treba organizirati novi klub. Iznimno se na kraće vrijeme, može organizirati odvojena terapijska skupina kluba, koja će uskoro prerasti u novi klub.
Novi klub treba organizirati tako da se iz starog kluba u novi klub izdvoji jedan broj članova. Time se smanjuje broj članova u starom klubu. Tako će se i stari i novi obnavljati novim članovima i neće doći do pojave da svi članovi u klubu budu stari apstinenti, koji se tada izoliraju od normalne komunikacije s novim alkoholičarima i odvoje se od predviđenih terapijskih i rehabilitacijskih aktivnosti u klubu (sami su uvjereni u suprotno). Novi članovi se ne mogu uklopiti među same veterane i vrlo brzo napuštaju takav klub.
Kad alkoholičar jedanput stupi u klub, on ne može biti iz kluba izbačen, isključen ili brisan. O njemu klub treba voditi stalnu skrb, pogotovo ako pojedini član zapadne u poteškoće, osobito ako recidivira, oboli itd., jer tada mu je pomoć kluba najpotrebnija. Klub o članovima vodi evidenciju i vrijednost kluba se ne ocjenjuje po broju prisutnih članova koji apstiniraju, nego na temelju broja članova koji apstiniraju u odnosu na broj upisanih članova.
Razumljivo je da će manji klub lako pomagati svojim članovima, a da to u velikom klubu neće biti moguće. U malom klubu se može na svakom sastanku raspraviti o svim problemima, dogovoriti potrebne akcije, a u provođenje tih akcija mogu biti uključeni svi članovi, što u velikom klubu nije moguće. Također, u malom klubu će svi članovi biti aktivirani na pojedinim dužnostima, dok će u velikim klubovima broj aktivnih članova biti relativno malen, a ostali će pasivno sudjelovati u radu kluba.
Kad se jave poteškoće kod pojedinog člana kluba, treba prekinuti sve druge aktivnosti i sve snage mobilizirati na pomaganje članu koji ima problema. Ništa ne može biti važnije od pomoći članu u nevolji.
Kad alkoholičari ne bi recidivirali, kluba ne bi niti trebalo.
Klub može uspješno obavljati svoju terapijsku ulogu samo ako se broj članova održava unutar određenih granica. Maksimalni broj članova je 12 alkoholičara, uz daljnjih 12-15 članova njihovih obitelji i u prosjeku, jednog do dva djelatnika, što sve zajedno čini 25-30 članova kluba. Taj broj članova klub ne bi smio premašiti.
Čim klub premaši predviđen broj članova, treba organizirati novi klub. Iznimno se na kraće vrijeme, može organizirati odvojena terapijska skupina kluba, koja će uskoro prerasti u novi klub.
Novi klub treba organizirati tako da se iz starog kluba u novi klub izdvoji jedan broj članova. Time se smanjuje broj članova u starom klubu. Tako će se i stari i novi obnavljati novim članovima i neće doći do pojave da svi članovi u klubu budu stari apstinenti, koji se tada izoliraju od normalne komunikacije s novim alkoholičarima i odvoje se od predviđenih terapijskih i rehabilitacijskih aktivnosti u klubu (sami su uvjereni u suprotno). Novi članovi se ne mogu uklopiti među same veterane i vrlo brzo napuštaju takav klub.
Kad alkoholičar jedanput stupi u klub, on ne može biti iz kluba izbačen, isključen ili brisan. O njemu klub treba voditi stalnu skrb, pogotovo ako pojedini član zapadne u poteškoće, osobito ako recidivira, oboli itd., jer tada mu je pomoć kluba najpotrebnija. Klub o članovima vodi evidenciju i vrijednost kluba se ne ocjenjuje po broju prisutnih članova koji apstiniraju, nego na temelju broja članova koji apstiniraju u odnosu na broj upisanih članova.
Razumljivo je da će manji klub lako pomagati svojim članovima, a da to u velikom klubu neće biti moguće. U malom klubu se može na svakom sastanku raspraviti o svim problemima, dogovoriti potrebne akcije, a u provođenje tih akcija mogu biti uključeni svi članovi, što u velikom klubu nije moguće. Također, u malom klubu će svi članovi biti aktivirani na pojedinim dužnostima, dok će u velikim klubovima broj aktivnih članova biti relativno malen, a ostali će pasivno sudjelovati u radu kluba.
Kad se jave poteškoće kod pojedinog člana kluba, treba prekinuti sve druge aktivnosti i sve snage mobilizirati na pomaganje članu koji ima problema. Ništa ne može biti važnije od pomoći članu u nevolji.
Kad alkoholičari ne bi recidivirali, kluba ne bi niti trebalo.
Priredila: prim. Vesna Golik-Gruber
0 Komentari:
Post a Comment
<< Naslovnica