Moja priča

Ne tako često, gledao sam čovjeka u odjelu, uredno obrijan, podšišan, aktovka u ruci. Pomislih: "Uspješan poslovan čovjek, dobrostojeći, uredna obitelj." Isti taj čovjek ulazi u obližnji restoran. Naravno, ja sam nastavio svojim putem. Nakon nekoliko sati, u gradu, pokraj mene prolazi čovjek razbarušene kose, pocrvenjelih očiju, kravata raspojasano visi uz ne baš uglađeno odijelo. U jednom trenutku pomislih da pada i nesvjesno se pokrenuh da mu pomognem. Ali on se, uz nerazgovjetne psovke uspravi, više pognuto, dakako, i otetura dalje.
"Bože, pa taj čovjek je pijan" ? pomislih.
Hodajući dalje stalno mi se motala misao u glavi: "Odakle ja tog čovjeka poznajem?" Pa naravno, to je čovjek kojega sam prije nekoliko sati vidio gdje uredan ulazi u restoran. Takav gospodin, a takvo što si dopustio!
Rat, neizvjesnost, strah i naravno, alkohol. "Popij malo, govorili su."Malo će te opustiti i ohrabriti!" Zašto ne, rekao sam i dobro potegnuo. Malo kasnije popio sam još i sam. Tako je krenulo... Svaki dan malo, pa još malo, dok mi to nije postalo svakodnevno. I oni mali trenuci odmora, kava, straže, nisu bili "ono pravo" ako nije bilo alkohola. Pomislio sam da su imali pravo oni koji su rekli: "Popij". Alkohol uistinu opušta, daje hrabrost. Ali kakvu hrabrost, onu prividnu i lažnu. I tako, iz dana u dan sve više hrabrosti, ne shvaćajući da me ta alkoholizirana hrabrost potpuno nesvjesno vodila bespuće ništavnosti i propasti.
Rat među ljudima se polako bližio kraju, a moj osobni s bocom u ruci, džepu, ruksaku, svejedno, tek je započinjao. Bilo je prekrasno za crtu razdvajanja. U svome osobnom ratu, umjesto borbe, ja sam se zbližio sa svojim neprijateljem-alkoholom, i to jako dobro. Nekoliko momačkih godina, susreti s prijateljima, znancima, rodbinom, dugi razgovori-sve uz čašu alkohola. Dolazi brak, djeca, posao. Sve to treba dobro proslaviti, naravno opet uz "dobru kapljicu". Koliko samo mamurnih jutara, mučnine, glavobolje. Dolazeći na posao neobrijan, crvenih očiju, s ne baš posebnim elanom za rad. Dolazi sam kući poput onoga čovjeka koji je izgledao ne kao kada je ulazio u restoran, nego onakav kakav je iz njega izlazio. Upozorenja supruge, česte svađe, pokoji dobar savjet prijatelja da to nije dobro, nisu dolazili do od mojih ušiju. Između ostalih briga bila je i ona: "Hoću li sutra imati što popiti?" Trijezan sam se često pitao: "Što sam sinoć govorio u društvu prijatelja?" Nisam znao odgovor. DOSTA! "Tu valja nešto uistinu mijenjati", rekao sam. Nije prošlo dugo, ista priča! Dolazili su problemi vezani za posao. Obitelj strpljiva, ali puno trpi. Svi oko mene su vidjeli da nešto nije u redu sa mnom.
Privatni poslovi su zanemareni. Druženje s prijateljima također. U obitelji je stanje bivalo sve teže. Krug oko mene se polako zatvarao. Sve više ostajao sam, SAM, zatvoren u boci. Zar više nema dječjeg osmijeha, druženja, ljepote prirode. Moram izaći iz tog ropstva. Želim gledati svijet čistih očiju. Tu bitku protiv bolesti ne mogu dobiti sam. Mnogi su mi željeli i žele pomoći. Dakako, ja imam glavnu ulogu! U pijanom stanju bio sam sam, kao u nekome svom snu. Zapitao sam se: "Ako je život samo san, što će se dogoditi kada se probudim?" Nadam se iskreno pruženoj ruci prijatelja, razgovoru bez čašice, dragom zagrljaju žene i dakako, veselom i razdraganom osmijehu svoje djece, koja će pomisliti, a možda i ponovno reći: "Moj tata više ne pije!"

Vlatko L., OB "Dr. Josip Benčević", Slavonski Brod