IZ PSIHIJATRIJSKE BOLNICE VRAPČE

Sjećam se ?


Dosta je meka srca

Ne treba mi puno da se sjetim svoga oca u alkoholiziranom stanju. To je ionako bilo nedavno. Kada bi došao s posla, činilo se da je O. K. ali ne zadugo. Otišao bi u dućan i ?malo? si cugnuo. Pivo za pivom i tako 2-3 sata, postaje ?koma?. Dođe kući, upali TV, malo prokomentira loš program. Tu i tamo zakačimo se za neku temu. Inače, dok je pun piva, ima puno energije za svađu, ali to mu ne uspijeva, jer ja se maknem u sobu, a on produži u svoju i odspava, i tako dalje? Uvijek ista priča.
U biti je on jako dobar čovjek. Kad bi došao do zaključka da je pogriješio, odjurio bi skoro neprimjetno u dućan i kupio čokoladice, bonbončiće i te sitnice.
Dosta je meka srca i mislim da će se uspjeti izliječiti, jer već je napravio prvi korak.

Josipa, 16 god.

Sjećam se,

čuvši za temu, mislima se vraćam u prošlost, i pokušavam se prisjetiti nekog detalja u mom životu koji je za mene ostavio dublji pečat. I priznajem nije mi lako. Vraćam se u vrijeme kad sam uživao u alkoholu ne razmišljajući da ću jednoga dana morati zatražiti pomoć u ovoj bolnici. Bilo je lijepih dana, jer alkohol je i stimulans. Da li je to zaista istina?
Da, meni je bilo lijepo u trenucima i danima dok su se usnice natapale alkoholom. Bilo je pjesme, veselih šala i viceva. Da, društvo za šankom sve stari znanci i prijatelji. Ruši rundu za rundom, tijela sve više upijaju alkohol, raspoloženje raste. U zadimljenoj birtiji konobarica pojačava muziku i ona nam se pridružuje u pokojoj rundi. Pristižu novi gosti, neki više neki manje poznati i oni počaste moje društvo s ponekom rundom pića. Časte oni nas a moje društvo vraća čašćenje duplim rundama. Nitko od prisutnih ne pita za vrijeme. Koji je sat? Kako je vrijeme vani? Što li sada rade naši dragi doma? Nitko o tome u tim trenucima ne razmišlja, jer lijepo nam je sad i to treba potrajati. Kasni je sat, trebalo bi možda poći? Ne, još jedna runda za put. Društvo se napokon rastaje, jer i konobarica bi rado zatvorila lokal i išla doma. Konačno izlazimo van. Sjećam se više kao u magli da sam otključao ulazna vrata i na prstima, da ne probudim svoje ukućane, ušuljao se u krevet. Odjednom čujem zvonjavu sata. Pa zar je već jutro? Zar je to znak da se moram ustati i krenuti na posao? Na žalost istina je. Ustajem sav mamuran i osjećam se kao da me je pregazio tenk. Dok se spremam na posao stalno razmišljam o prošloj noći, obećavam sebi: ?Ne neću se nikad više ovako napiti, danas neću ni probati alkohol!? Gotov sam, odlazim autom na posao. Prolazim pokraj birtije u kojoj smo do kasnih sati sinoć pili, odjednom nešto me vuče u nju. Pitam sebe, da li da stanem na jednu rundu ili ne. Ipak ću stati. Moje obećanje samom sebi pada u vodu! Prekršio sam si zadanu riječ, nisam izdržao zovu pića. Nije to prvi put. Odlazim ipak na posao, odrađujem svoj radni dan. Već je 15,30 sati. Glava se razbistrila. Krećemo doma, odjednom zov prijatelja preko puta posla, hajdemo na jednu rundu! Pa idemo jednu popiti neće nam biti ništa. Da li stvarno neće? Odlazimo na rundu. A u podsvijesti mi zvoni, zar ću i danas kao i prethodnog dana?

Vjekoslav B.

Sjećam se alkohola

- lijepog i bezbrižnog djetinjstva do 16 godina
- užasa prvog opijanja, jutarnje mučnine, crvenila i pokajanja zbog laganja mami koja mi je pružila sve, ali i nekakvog ? ponosa ? pred dečkima iz klape zbog količine ispijanja pića. Bio sam frajer.
- sjećam se desetak, sada mislim, ružnih godina dok me nije ?stresel? delirijum tremens.
- zatim dolazi prekrasnih deset ?jedanaest godina čiste apstinencije. Pronašao sam ženu svog života, ljubav, povjerenje, stvaranje. Ispunio mi se život u potpunosti. Dobio sam sina. Divno!
- sjećam se kada sam prvi put recidivirao iz čistog neznanja i izvukao se bez liječničke pomoći, ali uz pomoć supruge i snažnu volju. Nije bilo razloga za recidiv. Sve je opet bilo lijepo i bez problema.

Zatim se sjećam opet bezrazložnog recidiva, divljanja, svađa i skorog raspada braka, dok nisam pristao na liječenje. Ponovna radost života!
I opet čovjek to zaboravi, popusti, misli ?mogu se kontrolirati? i to potraje jedno vrijeme, malo - kratko, svega desetak dana. Desetak dana pakla. Pij, spavaj, pij, spavaj, srami se i umjesto da si pomognem, padam iz greške u grešku i nastavljam lokati.
To me i koštalo. Zato se sada nalazim ovdje, vjerujući u sebe, jer sam si dokazao da mogu apstinirati, samo moram svaki dan reći : ?Danas neću ništa popiti! ?
Život ponovno poprima smisao, vjerujem u sebe, jer se poznajem, vjerujem u svoju obitelj, koja mi je potrebna i kojoj sam ja potreban.
Sjećam se alkohola ?, znam što znači ta riječ, ali ne znam što je to !!!
Ivica C.

(Iz ? Promila ?, glasila Socioterapijskog odjela za alkoholizam Psihijatrijske bolnice Vrapče)