PRIČE IZ ŽIVOTA
Vapaj za slobodom
Pročitala sam brojne definicije slobode, svaka je dobra na svoj način, no jedna mi se osobito svidjela: ?Je li sloboda išta drugo doli pravo da živimo kako želimo?? Možda me privukla jer je napisana upitno, pa potiče na razmišljanje.
Počela sam razmišljati, najprije o svom životu koji je polako krenuo u drugu polovicu stoljeća. Bilo je to davno, kad smo se (slučajno?!) sreli. Nije to bila ljubav na prvi pogled, ali je postojalo ?ono nešto?. Moglo je uspjeti. Nakon kraćeg razdoblja, prva sumnja. No, možda se to meni samo čini, možda sam prezahtjevna kao obično, previše očekujem. Pred nama je vrijeme, planovi, taj moj neizmjerni optimizam i vjera u moguće promjene. Gdje je i jeli tu uopće i bila prava ljubav?
Prolaze prve godine, prvi nesporazumi, niski udarci, nerazumijevanje. Rijetko razgovor o nama, otvoreno traženje uzroka problema. Idemo ipak dalje, rađa se prvo dijete, sređujemo stambeno pitanje, financijske probleme, napredujem profesionalno. Pa opet nesporazumi, koji se ne rješavaju otvorenim, iskrenim razgovorom, nego potiskuju. Negativni osjećaji se gomilaju, odustajem od mnogih (sitnih?!) radosti. Napuštam druženje s prijateljima, prirodom, izletima, pjesmom. Nalazim opravdanje samoj sebi: ?za mir u kući?. Ali među nama nastaje razmak, pukotina, pa sve dublja jama, na kraju provalija. Udaljavamo se svakim danom sve više. Kako bismo opstali, provaliju u početku ispunjam radnim uspjesima, pohvalama, druženjem na poslu, raznim, sada isključivo stručnim putovanjima, jer sam od ostalih davno odustala.
Rađa se još jedno (bar za mene) željeno dijete, koje jedno vrijeme također puni dio praznine. Mi se zapravo sve manje poznajemo, udaljavamo se, ne nalazimo potrebe pričati o sebi, razgovaramo pretežno o trećim osobama. Svjesna sam problema koji raste, ali ne znam pravi put, ni način rješenja. Ili je to samo isprika, možda čuvam postojeće jer bi nešto drugo moglo biti još gore. Djeca rastu, s njima uspostavljam prisni odnos, pun povjerenja, razumijevanja, iskrenosti. No, opet sada, samo nas troje!
Stručno dolazim do svog maksimuma, nisam se trebala posebno truditi, kao da je tako moralo biti. To mi je dalo potrebnu sreću i moć. A gdje je bila toliko potrebna svakodnevna bračna ljubav, zabava i sloboda?
Moji postupci svakodnevnog ostvarivanja ljubavi, zabave, sreće i moći se polako iscrpljuju i ne mogu ih više uravnotežiti. Gomilaju se negativni signali, navikavam se na njih, ali mozak zna da nešto ne valja, provaliju ponovno treba nečime napuniti. Sada posežem za najgorim mogućim rješenjem ?alkoholom.
Negativni signali prividno nestaju, ustvari ostaju,
provalija treba sve više alkohola, nastaje ovisnost.
Što je bilo dalje? Naravno da znam, ali sjećanja su već tako blijeda, negdje u daljini, magli. Nije prošlo tako mnogo godina, ali sam tijekom tog razdoblja mnogo ulagala u sebe. Radila sam na sebi, uz posebnu podršku djece, koja kad se (rijetko!) sjetimo tog razdoblja, kažu: ?Zar je to uopće bilo??. Treba li poželjeti što ljepše i više - možda još ?dobronamjerne? komentare nekih: ?Ponaša se kao da nije bila na liječenju?. Misle da je to negativno, a ja pak, da je to jedina prava rehabilitacija kojoj treba težiti!
Nemam volje ni snage krenuti ispočetka. Još sam optimist, ali sada svoj optimizam, iskustvo i želju za zdravim životom i dobrim međuljudskim odnosima ugrađujem prvenstveno u djecu, kojoj mnogo dugujem, a onda i u sve kojima je slična pomoć potrebna i žele je primiti.
Bit ću sretna kad spoznam da sam bar svoju djecu naučila da ne skupljaju negativne signale, već ih primjećuju i znaju što s njima treba učiniti. Bit ću mirna kad vidim da uspješno zadovoljavaju osobne potrebe i tako stvaraju uvjete za život kakav žele, a to je život pun ljubavi, sreće i slobode.
Slobodna
Sve za ljubav!
Imam 28 godina i kronična sam alkoholičarka!
Nakon spoznaje da nikada neću postati dobra majka, kći ili žena, uslijedio je neuspjeli pokušaj suicida, medikamentima i ogromnom količinom alkohola (žestokog). Prisilno sam spašena, te nakon "ispumpavanja" želuca odvedena u Neuropsihijatrijsku bolnicu ?Dr. Ivan Barbot? u Popovači. Proživjela sam sve moguće osjećaje nakon ?buđenja?. Vrlo ih je jednostavno opisati. Prva dva dana sam mrzila cijeli svijet i sebe što nisam uspjela u svojoj nakani. Nakon toga sam se užasno sramila pred sobom i svima onima koje sam imala namjeru ostaviti iza sebe, pa i ljudima koje sam upoznala u bolnici. Onda je preko noći ?kliknulo?. Shvatila sam da sam kukavica i slabić koji nema hrabrosti suočiti se s problemima, već zna samo pobjeći, kao što cijeli život bježim od svega i svakog tko je predstavljao i potencijalnu opasnost. Shvatila sam tko želim biti i što moram napraviti da bih to postigla. Stisni zube, skupi svu hrabrost ovog svijeta i oči u oči se suoči sa svim čega se toliko bojiš. Danas apstiniram 60 dana i to vrlo lako. Kao da sam postala druga osoba, kojoj ne treba boca ?žeste? dnevno da bi funkcionirala, kako fizički i psihički, tako i socijalno. Jaka sam, odlučnija nego ikad i svakim danom si ponavljam, pa čak i zapisujem stvari za koje mislim da su ključne da bi čovjek bio i dobra osoba. Inače sam neudana, majka četverogodišnje curice. Danas je obožavam i ona mi je najvažniji motiv za izlječenje. Više je ne smatram smetnjom, kao što sam dosad znala o njoj razmišljati.
U bolnici sam se i zaljubila, također u liječenog ovisnika, kojem je bilo puno teže, kako u pijenju tako i u apstinenciji, dok nije upoznao mene, kako kaže. Sad je shvatio što mu je u životu nedostajalo, a i u glavi i zašto je počinio silne greške.
Dok ovo pišem, još uvijek sam u bolnici, iako ne bih ni trebala biti tu, zaključila sam da je boravak u ovakvoj ustanovi najbolji način za početak liječenja. Međutim, izgleda da ću, na svoju veliku žalost, liječenje ovdje morati prekinuti i eventualno nastaviti u nekoj drugoj bolnici. Naime, medicinsko osoblje, pa čak i većina članova terapijske zajednice, nema razumijevanja za našu ljubav, čak se i oštro protive toj vezi. Njega su čak preselili na drugi odjel, i to na onaj na kojem ni po kojoj logici ne bi trebao boraviti. Istovremeno se na odjelu za alkoholizam nalazi bar 30% ljudi kojima tu nije mjesto. Međutim, to i nije jedini problem. Problem je i u tome što ljudi s kojima tu trenutno živim uopće ne shvaćaju značenje riječi ?zajednica?, nikakve povezanosti među njima nema i nitko nije spreman pomoći onome manje spretnom, manje sposobnom? (čast iznimkama).
Žao mi je, užasno mi je žao, pokušala sam se uklopiti u ovu zajednicu i u jednom trenutku se činilo da mi je i uspjelo. Htjela sam neke stvari učiniti boljima za sve, radila sam sve što se od mene očekivalo, pa čak i više, i to sa zadovoljstvom. Pomogla sam svakome kome je pomoć trebala! Mislila sam da ću tako biti vredniji član zajednice. Međutim, to nije bilo tako prepoznato, već kao nešto loše. U međuvremenu sam izabrana i za potpredsjednicu terapijske zajednice, a sljedeći tjedan bi mi vjerojatno bile i prepuštene dužnosti voditelja grupe i glavnog higijeničara. Imala sam i nekoliko ideja za određene aktivnosti, koje bi najvjerojatnije bile usvojene. To mi je teško napustiti zato jer sam se zbog toga osjećala većom, važnijom i dodatno motiviranom.
Eto, sve to samo zato što sam se zaljubila. Zbog toga mi je žao sebe, ali više mi je žao tih ljudi, za koje vidim da uopće ne poznaju značenje važnih riječi, kao što su ljubav, dobrota, sloboda itd. Iskreno ih žalim zbog toga.
Eto, napisala sam ovo pismo zato što to moram reći i nekome izvan ove ustanove, a možda nekome i pomogne.
Ljudi, kada ste u zajednici, u savezu ste, poštujte sve članove jednako, tretirajte ih kako bi voljeli da vas tretiraju i pomažite svakome kome je pomoć potrebna. Vjerujte mi da je i to dio uspješnog liječenja i da ćete zbog toga više voljeti sebe, što će automatski jačati apstinenciju i umanjiti želju za samouništenjem.
Hvala i sretno svima,
K. M., II a odjel NPB ?Dr. Ivan Barbot?, Popovača
PTSP i alkoholizam
Priča počinje 1990. godine.
Snajperi su se pojavili na brdu kraj kojega sam cestom išao na posao. Onda su mecima probušena stakla u poduzeću.
Nakon toga progonstvo u pitomi zagorski kraj ? na kraj svijeta.
Mobilizacija.
Kraj mene snajperom u čelo pogođen kolega ?pod čokom?.
Pivo je teklo u ?potocima?. Pivo i suze.
Treća godina progonstva.
Opet mobilizacija.
Pobjedonosna ?Oluja? vratila me pod moje brdo s početka priče.
Ponovno sam počeo sanjati snajpere i smrt.
Tako je počeo PTSP.
Tko ga ima, taj je i pijanac. Ne pijem puno, ali to ljudima i nije bitno. Radije kažu da sam pijan nego PTSP-ovac.
Svatko je kovač svoje sreće.
Dva puta sam bio na bolničkom liječenju u dnevnoj bolnici jedne klinike u Zagrebu.
Ljudi su to cijenili jedno vrijeme, onda su zaboravili i ostao je alkohol u obliku bezalkoholnog piva. Ali i to je ?vrag ?.
Više ne radim u poduzeću, imam vremena za sebe.
No ostalo je sjećanje na rat i snajper čim vidim svoje ?brdo?.
Bolje mi je u progonstvu. Ne mislim na snajper.
Već tri godine ne pijem ni pivo.
A ljudi i dalje vide ?pijanca?.
Felix
Pročitala sam brojne definicije slobode, svaka je dobra na svoj način, no jedna mi se osobito svidjela: ?Je li sloboda išta drugo doli pravo da živimo kako želimo?? Možda me privukla jer je napisana upitno, pa potiče na razmišljanje.
Počela sam razmišljati, najprije o svom životu koji je polako krenuo u drugu polovicu stoljeća. Bilo je to davno, kad smo se (slučajno?!) sreli. Nije to bila ljubav na prvi pogled, ali je postojalo ?ono nešto?. Moglo je uspjeti. Nakon kraćeg razdoblja, prva sumnja. No, možda se to meni samo čini, možda sam prezahtjevna kao obično, previše očekujem. Pred nama je vrijeme, planovi, taj moj neizmjerni optimizam i vjera u moguće promjene. Gdje je i jeli tu uopće i bila prava ljubav?
Prolaze prve godine, prvi nesporazumi, niski udarci, nerazumijevanje. Rijetko razgovor o nama, otvoreno traženje uzroka problema. Idemo ipak dalje, rađa se prvo dijete, sređujemo stambeno pitanje, financijske probleme, napredujem profesionalno. Pa opet nesporazumi, koji se ne rješavaju otvorenim, iskrenim razgovorom, nego potiskuju. Negativni osjećaji se gomilaju, odustajem od mnogih (sitnih?!) radosti. Napuštam druženje s prijateljima, prirodom, izletima, pjesmom. Nalazim opravdanje samoj sebi: ?za mir u kući?. Ali među nama nastaje razmak, pukotina, pa sve dublja jama, na kraju provalija. Udaljavamo se svakim danom sve više. Kako bismo opstali, provaliju u početku ispunjam radnim uspjesima, pohvalama, druženjem na poslu, raznim, sada isključivo stručnim putovanjima, jer sam od ostalih davno odustala.
Rađa se još jedno (bar za mene) željeno dijete, koje jedno vrijeme također puni dio praznine. Mi se zapravo sve manje poznajemo, udaljavamo se, ne nalazimo potrebe pričati o sebi, razgovaramo pretežno o trećim osobama. Svjesna sam problema koji raste, ali ne znam pravi put, ni način rješenja. Ili je to samo isprika, možda čuvam postojeće jer bi nešto drugo moglo biti još gore. Djeca rastu, s njima uspostavljam prisni odnos, pun povjerenja, razumijevanja, iskrenosti. No, opet sada, samo nas troje!
Stručno dolazim do svog maksimuma, nisam se trebala posebno truditi, kao da je tako moralo biti. To mi je dalo potrebnu sreću i moć. A gdje je bila toliko potrebna svakodnevna bračna ljubav, zabava i sloboda?
Moji postupci svakodnevnog ostvarivanja ljubavi, zabave, sreće i moći se polako iscrpljuju i ne mogu ih više uravnotežiti. Gomilaju se negativni signali, navikavam se na njih, ali mozak zna da nešto ne valja, provaliju ponovno treba nečime napuniti. Sada posežem za najgorim mogućim rješenjem ?alkoholom.
Negativni signali prividno nestaju, ustvari ostaju,
provalija treba sve više alkohola, nastaje ovisnost.
Što je bilo dalje? Naravno da znam, ali sjećanja su već tako blijeda, negdje u daljini, magli. Nije prošlo tako mnogo godina, ali sam tijekom tog razdoblja mnogo ulagala u sebe. Radila sam na sebi, uz posebnu podršku djece, koja kad se (rijetko!) sjetimo tog razdoblja, kažu: ?Zar je to uopće bilo??. Treba li poželjeti što ljepše i više - možda još ?dobronamjerne? komentare nekih: ?Ponaša se kao da nije bila na liječenju?. Misle da je to negativno, a ja pak, da je to jedina prava rehabilitacija kojoj treba težiti!
Nemam volje ni snage krenuti ispočetka. Još sam optimist, ali sada svoj optimizam, iskustvo i želju za zdravim životom i dobrim međuljudskim odnosima ugrađujem prvenstveno u djecu, kojoj mnogo dugujem, a onda i u sve kojima je slična pomoć potrebna i žele je primiti.
Bit ću sretna kad spoznam da sam bar svoju djecu naučila da ne skupljaju negativne signale, već ih primjećuju i znaju što s njima treba učiniti. Bit ću mirna kad vidim da uspješno zadovoljavaju osobne potrebe i tako stvaraju uvjete za život kakav žele, a to je život pun ljubavi, sreće i slobode.
Slobodna
Sve za ljubav!
Imam 28 godina i kronična sam alkoholičarka!
Nakon spoznaje da nikada neću postati dobra majka, kći ili žena, uslijedio je neuspjeli pokušaj suicida, medikamentima i ogromnom količinom alkohola (žestokog). Prisilno sam spašena, te nakon "ispumpavanja" želuca odvedena u Neuropsihijatrijsku bolnicu ?Dr. Ivan Barbot? u Popovači. Proživjela sam sve moguće osjećaje nakon ?buđenja?. Vrlo ih je jednostavno opisati. Prva dva dana sam mrzila cijeli svijet i sebe što nisam uspjela u svojoj nakani. Nakon toga sam se užasno sramila pred sobom i svima onima koje sam imala namjeru ostaviti iza sebe, pa i ljudima koje sam upoznala u bolnici. Onda je preko noći ?kliknulo?. Shvatila sam da sam kukavica i slabić koji nema hrabrosti suočiti se s problemima, već zna samo pobjeći, kao što cijeli život bježim od svega i svakog tko je predstavljao i potencijalnu opasnost. Shvatila sam tko želim biti i što moram napraviti da bih to postigla. Stisni zube, skupi svu hrabrost ovog svijeta i oči u oči se suoči sa svim čega se toliko bojiš. Danas apstiniram 60 dana i to vrlo lako. Kao da sam postala druga osoba, kojoj ne treba boca ?žeste? dnevno da bi funkcionirala, kako fizički i psihički, tako i socijalno. Jaka sam, odlučnija nego ikad i svakim danom si ponavljam, pa čak i zapisujem stvari za koje mislim da su ključne da bi čovjek bio i dobra osoba. Inače sam neudana, majka četverogodišnje curice. Danas je obožavam i ona mi je najvažniji motiv za izlječenje. Više je ne smatram smetnjom, kao što sam dosad znala o njoj razmišljati.
U bolnici sam se i zaljubila, također u liječenog ovisnika, kojem je bilo puno teže, kako u pijenju tako i u apstinenciji, dok nije upoznao mene, kako kaže. Sad je shvatio što mu je u životu nedostajalo, a i u glavi i zašto je počinio silne greške.
Dok ovo pišem, još uvijek sam u bolnici, iako ne bih ni trebala biti tu, zaključila sam da je boravak u ovakvoj ustanovi najbolji način za početak liječenja. Međutim, izgleda da ću, na svoju veliku žalost, liječenje ovdje morati prekinuti i eventualno nastaviti u nekoj drugoj bolnici. Naime, medicinsko osoblje, pa čak i većina članova terapijske zajednice, nema razumijevanja za našu ljubav, čak se i oštro protive toj vezi. Njega su čak preselili na drugi odjel, i to na onaj na kojem ni po kojoj logici ne bi trebao boraviti. Istovremeno se na odjelu za alkoholizam nalazi bar 30% ljudi kojima tu nije mjesto. Međutim, to i nije jedini problem. Problem je i u tome što ljudi s kojima tu trenutno živim uopće ne shvaćaju značenje riječi ?zajednica?, nikakve povezanosti među njima nema i nitko nije spreman pomoći onome manje spretnom, manje sposobnom? (čast iznimkama).
Žao mi je, užasno mi je žao, pokušala sam se uklopiti u ovu zajednicu i u jednom trenutku se činilo da mi je i uspjelo. Htjela sam neke stvari učiniti boljima za sve, radila sam sve što se od mene očekivalo, pa čak i više, i to sa zadovoljstvom. Pomogla sam svakome kome je pomoć trebala! Mislila sam da ću tako biti vredniji član zajednice. Međutim, to nije bilo tako prepoznato, već kao nešto loše. U međuvremenu sam izabrana i za potpredsjednicu terapijske zajednice, a sljedeći tjedan bi mi vjerojatno bile i prepuštene dužnosti voditelja grupe i glavnog higijeničara. Imala sam i nekoliko ideja za određene aktivnosti, koje bi najvjerojatnije bile usvojene. To mi je teško napustiti zato jer sam se zbog toga osjećala većom, važnijom i dodatno motiviranom.
Eto, sve to samo zato što sam se zaljubila. Zbog toga mi je žao sebe, ali više mi je žao tih ljudi, za koje vidim da uopće ne poznaju značenje važnih riječi, kao što su ljubav, dobrota, sloboda itd. Iskreno ih žalim zbog toga.
Eto, napisala sam ovo pismo zato što to moram reći i nekome izvan ove ustanove, a možda nekome i pomogne.
Ljudi, kada ste u zajednici, u savezu ste, poštujte sve članove jednako, tretirajte ih kako bi voljeli da vas tretiraju i pomažite svakome kome je pomoć potrebna. Vjerujte mi da je i to dio uspješnog liječenja i da ćete zbog toga više voljeti sebe, što će automatski jačati apstinenciju i umanjiti želju za samouništenjem.
Hvala i sretno svima,
K. M., II a odjel NPB ?Dr. Ivan Barbot?, Popovača
PTSP i alkoholizam
Priča počinje 1990. godine.
Snajperi su se pojavili na brdu kraj kojega sam cestom išao na posao. Onda su mecima probušena stakla u poduzeću.
Nakon toga progonstvo u pitomi zagorski kraj ? na kraj svijeta.
Mobilizacija.
Kraj mene snajperom u čelo pogođen kolega ?pod čokom?.
Pivo je teklo u ?potocima?. Pivo i suze.
Treća godina progonstva.
Opet mobilizacija.
Pobjedonosna ?Oluja? vratila me pod moje brdo s početka priče.
Ponovno sam počeo sanjati snajpere i smrt.
Tako je počeo PTSP.
Tko ga ima, taj je i pijanac. Ne pijem puno, ali to ljudima i nije bitno. Radije kažu da sam pijan nego PTSP-ovac.
Svatko je kovač svoje sreće.
Dva puta sam bio na bolničkom liječenju u dnevnoj bolnici jedne klinike u Zagrebu.
Ljudi su to cijenili jedno vrijeme, onda su zaboravili i ostao je alkohol u obliku bezalkoholnog piva. Ali i to je ?vrag ?.
Više ne radim u poduzeću, imam vremena za sebe.
No ostalo je sjećanje na rat i snajper čim vidim svoje ?brdo?.
Bolje mi je u progonstvu. Ne mislim na snajper.
Već tri godine ne pijem ni pivo.
A ljudi i dalje vide ?pijanca?.
Felix
0 Komentari:
Post a Comment
<< Naslovnica