POEZIJOM PROTIV OVISNOSTI

Danas

Sve se kod mene nekad sastojalo od:
Ako, kada bi, da sam?
Na to je bila usmjerena moja pozornost
I zato nisam zapažala
Kako život dolazi sa šansama,
S mogućnostima i radostima
Kako prijatelji s hrabrenjem i pomoći
Stoje uz mene
Kako se u mom životu mnogo toga okreće na dobro
Sve to nisam zapažala.
Jer sam živjela u nekoj drugoj stvarnosti
Koja nije bila stvarnost
Jer bježi od prošlosti
Da bih tamo žalila sebe.
Žalila sam sebe,
Jer sam propustila sve mogućnosti i sve prilike,
Da sutra mogu opet optuživati sebe,
Svoju obitelj, svijet i čitav taj glupi život.
Iako to odmah nisam primjećivala,
Javljaju se uvijek iznova odavno zaboravljene riječi
?daj mi slobodu da budem radosna?.
Umjesto toga, bila sam sve tužnija, i mislim
Da nisam plakala samo noću u snu.
Ni u to nisam posve sigurna,
Jer kad sam se ujutro budila,
Oči su mi već bile mokre.
Dakle, ako ipak u snu nisam plakala
Budila se tuga uvijek prije mene
Da bi me pozdravila u novom danu.
A onda jednog dana
Osjetila sam u sebi eksploziju.
Bila je to eksplozija ljubavi,
Taj osjećaj što me preplavljuje,
Izaziva vrtoglavicu, ubrzava puls i disanje.
Možete li se još sjetiti prve ljubavi,
Koja vas je zadovoljavala do posljednjih kutaka duše?
Sretna sam, i sva su vrata širom otvorena,
Tako da u mene može ući svježi zrak, radost i svjetlo.
Htjela bih pjevati i plesati po cijeloj kući-
I to činim.
Puno sam toga oprostila sebi i drugima, jer i
Opraštanje je izraz neproračunate ljubavi.
Ono je rezultat srca.
Danas se ničega ne bojim.
Danas u meni uopće nema mjesta za strah,
Jer tu je samo sreća i radost.
Samoća? Od djetinjstva je moja sestra.
Glad? Ima puno ljudi koji bi me primili.
Smrt? Donijet će mi krizantemu i neće plakati.
Alkohol? Ne mislim više na njega.
Ali, možete ponovno početi piti?
?Danas ne?!

Zdenka Domiter, Klub ?Maksimirska naselja?

7. VEČERI PUČKE POEZIJE U KRIŽEVCIMA

OPROSTITE DJECO

Nešto nas u srcu boli

Nešto nas u duši steže

Djeco, oproštaj molimo

Znamo da će vam oprostit

Biti najteže.

Puno toga prema vama

Smo sagriješili, znamo

Da je kasno tražit odgovor

Kako bi to riješili.

Ali nakon tmurnih noći

I maglovitih jutara

Puno puta smo se pitali

Što to donosi novo sutra

Svoje greške skupo smo platili

Poslije tri godine borbe i odricanja

Opet smo vas vratili

Ali nakon svega što je bilo

Prošlost nas još jako boli

Oprostite, djeco, to vas

Majka i otac moli

Josip Krampač,

Klub "Prelog"

HVALA TI

Hvala ti što si mi poklonio osmijeh.

Hvala ti što si mi donio najljepši dar

kad si me shvatio

i ljubav i sreću mi vratio.

Hvala ti što si zatvorio vrata prošlosti

i što sad otvaramo druga vrata,

vrata što u ljepšu budućnost vode

punu radosti i slobode.

Hvala ti za svaki novi dan

jer moj se ispunio san.

Danica Krajner,

Klub ?Dr. Mato Golubić? Čakovec

MOJ TATA

Moj tata je prije pil,

rijetke kad je doma bil.

Prije pol noći doma nije mogel stići,

a kad je došel mama je hajku morala dići.

Tak glasna morala je biti

jer je štela da presane piti.

Grde je bile

dok tata nije rekel

da se više nebu pile.

Sad je moj tata na mestu,

više nigdar nebu duplit videl cestu.

Tomislav Jajtić,

Klub ?Jezera? Bedekovčina

Alkoholizam kao javnozdravstveni problem

Mr.sc. Milan Čapalija, prof. psihologije, stručni djelatnik Kluba Križevci

U okviru 7. večeri pučke poezije u Križevcima je 22. listopada 2005. održan okrugi stol s temom Alkoholizam kao javnozdravstveni problem. Organizatori su bili Zavod za javno zdravstvo Koprivničko-križevačke županije, Hrvatski savez klubova liječenih alkoholičara i Klub liječenih alkoholičara Križevci. Na okruglom stolu su uz stručne djelatnike u klubovima liječenih alkoholičara bili prisutni liječnici opće medicine, socijalni radnici, psiholozi, predstavnici Gradskog društva Crvenog križa i medija.

U uvodnom dijelu govorili su prim.dr.sc. Željko Marinić, doc.dr.sc. Darko Breintelfeld, mr.sc. Davorka Gazdek, dr.med., Vesna Orač, dipl. psiholog i mr.sc. Milan Čapalija, prof. psihologije.

Prim. Marinić je istakao da je alkoholizam bolest koja je uvrštena u međunarodnu klasifikaciju. U početku je to stil življenja praćen takvim komplikacijama koje se moraju liječiti. Istakao je da se danas nalazimo pred većim problemima u liječenju alkoholizma jer osobe dolaze na liječenje u starijoj dobi i sve češće se susrećemo sa kombiniranom ovisnošću a ne izvdvojeno samo s ovisnošću o alkoholu. Problem je i u tome što se premalo radi s mladima.
Uz to se medijski naglašavaju i ističu negativne strane a premalo se iznosi afirmativna strana apstinencije. Ne provode se zakoni, visoki je stupanj tolerancije prema alkoholu, sve više je ovisnika među javnim osobama i političarima. Tako izražen alkoholizam kao javni problem, nema adekvatno razrađen sustav kojim bi se sveobuhvatno rješavao kao zdravstveni problem. Prim. Marinić je postavio retoričko pitanje: čiji su onda alkoholičari? U ovom trenutku oni se obično vežu za imena stručnajka koji se bave njihovim liječenjem u bolnicama ili na lokalnoj razini u klubovima liječenih alkoholičara. Slikovito je rekao da imamo rep i glavu, ali nemamo kralježnicu. U tom pravcu neophodno je pokrenuti incijativu za izradu i ostvarenje sveobuhvatnog sustava za liječenje i rješavanje problema vezanih za alkoholizam.

Dr. D. Gazdek je govorila o ulozi liječnika primarne zdravstvene zaštite i njihovoj motiviranosti za liječenje alkoholičara. Treba težiti tome da se liječenje ne mora odvijati u dnevnoj bolnici ili na psihijatrijskom odjelu, već kod liječnika opće medicine. Pitanje je koliko su liječnici motivirani za to. Dr. Gazdek procjenjuje da su u ovom trenutku vrlo malo ili uopće nisu motivirani. Znanje može biti osnova motivaciji, pa predlaže da se liječnici uključe u edukaciju.

U provođenju ambulantnog liječenja liječniku opće medicine može pomoći i patronažna sestra. Neophodna je i čvršča veza liječnika sa klubom liječenih alkoholičara. Doc. Breitenfeld se na početku svog izlaganja osvrnuo na povijesno značenje Križevaca u prevenciji alkoholizma, jer je tu početkom 20. stoljeća djelovao dr. Fran Gundrum čiji rad je poznat u hrvatskoj stručnoj javnosti i šire. Po tome je naveo niz mogućnosti koje nam danas stoje na rasploganju u prevenciji alkoholizma. Podsjetio je na aktivnosti koje se provode u pojedinim sredinama na suzbijanju alkoholizma. To su akcije koje se provode s policijom, zatim sprječavanje točenja alkohola maloljetnim osobama, rad patronažnih sestara s trudnicama, manadarina party i sl.

Psihologinja Vesna Orač je pokušala prikazati superviziju kao dio motivacije stručnih djelatnika u klubovima liječenih alkoholičara. Pošla je od toga da je supervizija razvoj a ne nadzor. Ona znači vidjeti više, bolje šire u sigurnosnom okruženju. Prikazala je zatim osobna iskustva u suprevizijskom radu koji je provodila sa kolegama u socijalnom radu, ali i sa supervizijskih sastanaka stručnih djelatnika iz klubova liječenih alkohličara Koprivničko-križevačke županije. Predložila je načine edukacije i uključivanje u suportivne grupe u kojima je sudjelovala.

Prof. Milan Čapalija je prezentirao rezultate ankete u kojima su građani iznijeli svoje mišljenje o alkoholičarima i njihovom liječenju. Građani alkoholičare shvaćaju kao ovisnike a alkoholizam uglavnom određuju kao bolest. Procjenjuju da su problemi vezani za alkoholizam u porastu. Načelno podržavaju liječenje a jedan manji dio bi se i aktivno uključio u pružanje pomoći onima koji imaju problema vezanih za ovisnost o alkoholu. Građani sve više prepoznaju klub liječenih alkoholičara kao mjesto gdje se može na kvalitetan i efikasan način rješavati alkoholom izazvane teškoće.

Nakon uvodnih izlaganja provedena je rasprava u kojoj su sudjelovali dr. Biserka Goričanec, dr. Drina Podobnik, prim. dr. Željko Marinić, mr.sc. Nikola Novosel, dr. Davorka Gazdek, Ivana Pražetina, prof. Ljubica Uvodić Vranić i Melita Takač, med.sestra. Zaključeno je da nedostaje nacionalna strategija u prevenciji i liječenju ovisnosti o alkoholu, te više zajedničkih aktivnosti i dogovora vezanih za rad u klubovima liječenih alkoholičara.

Mr. sc. Milan Čapalija, prof. psihologije

Klubovi liječenih alkoholičara danas u svijetu

Klubovi liječenih alkoholičara danas u svijetu

Prof. dr. sc. Višnja Hudolin

Sve je započelo prije više od četrdeset godina u Zagrebu. Moj je suprug tražio bolje i učinkovitije metode rada s alkoholom izazvanim problemima i poteškoćama pojedinaca, obitelji i društva. Na stručnim putovanjima je upoznavao razne tretmane alkoholičara, proučavao je probleme vezane uz upotrebu alkohola, razmišljao, a nadasve mnogo radio s alkoholičarima. Oni su u to vrijeme boravili na psihijatrijskom odjelu klinike. Maknuo ih je s tog odjela i za njih osnovao odjel alkoholizma. Kako se tada događalo ono što se na mnogim mjestima još i danas događa; alkoholičari su se nakon otpusta iz bolnice nakon nekog vremena vraćali radi recidiva.
Kako bi prekinuo taj začarani krug tražio je rješenje izvan bolničkih struktura - u svijetu u kojem alkoholičar i njegova obitelj žive i rade. Tako je konačno odlučio osnovati klubove liječenih alkoholičara. Kada ja to sada iznosim čini se jako jednostavno i lagano, a bilo je veoma teško i naporno, prije svega zato što se s problemom alkoholi zma u to vrijeme malo ljudi bavilo. Veliku pomoć u tom radu davala mu je socijalna radnica Ljuba Ulemek te dva liječnika - Nebojša Lazić i Branko Lang.
Prvi Klub liječenih alkoholičara osnovan je u Zagrebu, u Općini Maksimir, a zatim su klubovi osnivani u drugim dijelovima grada, zatim u drugim dijelovima Hrvatske te na cijelom teritoriju bivše Jugoslavije.

Od presudne važnosti za širenje Klubova u svijetu bilo je osnivanje Klubova u Italiji. Prvi Klub u Italiji osnovan je 1979. g. u Trstu. Klubovi su se zatim osnivali po čitavoj zemlji tako da danas nema niti jedne regije u kojoj nema Kluba.

Radnici i članovi Klubova Italije nastavili su širiti Klubove koji danas postoje na svim kontinentima osim Sjeverne Amerike i Australije.

U Europi Klubovi su prisutni u: Republike bivše Jugoslavije, Rusija, Bugarska, Albanija, Španjolska, Poljska, Slovačka, Norveška, Danska, Švedska, Rumunjska, Bjelorusija, Italija, Grčka, Švicarska, Portugal. U Africi klubovi rade u Keniji i Mozambiku. U Južnoj Americi klubovi su u Čileu, Boliviji, Ekvadoru, Brazilu, Peruu, a u Srednjoj Americi u Hondurasu i Nikaragvi. U Aziji postoje Klubovi u Indiji. Klubovi su već dugo prisutni u Novom Zelandu.

Drugu važnu ulogu u osnivanju Klubova imaju Međunarodni jednotjedni seminari senzibilizacije za alkoholom izazvanim problemima koji se održavaju jedan puta godišnje krajem svibnja i početkom lipnja na sjevernoj obali Jadrana u mjestu Lignano Sabiadoro. Seminar se održava na engleskom jeziku i prisustvuju im kursisti i različitih dijelova svijeta. Seminarima je prisustvovalo nekoliko osoba iz Hrvatske.

Tijekom vremena moj je suprug kontinuirano nadopunjavao rad Kluba, unosio izmjene koje su odgovarale ekološkom pristupu i unosio odgovarajuće promjene u terminologiji, koja se upotrebljava u radu Klubova. Jedna stara kineska poslovica kaže: Početak mudrosti je nazivati stvari s pravim imenom. Moj je suprug uvijek pridavao veliko značenje terminologiji koja se upotrebljava u radu Klubova. Nažalost Klubovi u Hrvatskoj tome ne pridaju važnost pa su u uporabi arhaični izrazi kao terapeut u KLA, radnik u KLA, iako danas tu terminologiju više ne upotrebljavaju Klubovi. U ovom članku sam i ja rabila izraz radnik u Klubu, jer da sam rabila suvremenu terminologiju bojim se da se ne bi razumjeli. Danas radnika u Klubu zovemo uslužnik-učitelj. Taj se izraz mnogima ne sviđa, premda zaboravljaju da su negdje u službi pa prema tome i služe. Da bih vam demonstrirala što znači uporaba zastarjele terminologije ispričat ću vam što se meni dogodilo. Za vrijeme međunarodnog seminara u Lignanu pokazala sam crtež na kojem su kursisti pisali kakove karakteristike radnik u Klubu treba imati a kakove ne. Crtež koji sam imala bio je dosta star i na njemu je stajalo "worker" (radnik). Jedna Dankinja pitala me je tko je worker.

Zadaća Klubova je da omoguće pojedincu, obitelji i društvu u cjelini trezveni život, mogućnost rada, zadovoljstvo u životu pojedinca, obitelji i društva. Tu svoju zadaću Klubovi uvijek trebaju imati u vidu. Klubovi nisu organizacija izvan društva i zato je dobro povremeno se sjetiti definicije Kluba. Klub je višeobiteljska zajednica uključena u svoju lokalnu zajednicu. Klub je prisutan u svojoj lokalnoj zajednici, te time djeluje i na nju unoseći ideju o zdravom, trezvenom životu zajednice.

Prisutnost klubova u više od trideset zemalja svijeta je nešto ohrabrujuće i ukazuje na mogućnost da se s vremenom sve više okrećemo zdravim navikama - zdravom i trezvenom životu.
U svijetu a i u našoj zemlji gdje smo zatrpani propagiranjem pijenja (svi mediji - novine, radio, televizija) Klubovi imaju tešku zadaću - govoriti i propagirati zdrav i trezven način života - bez alkoholnih pića.

Sjećam se vremena kada je bilo zabranjeno na medijima propagirati alkoholna pića, a danas smo dočekali i taj apsurd da se vino proglašava hranom. Zaboravlja se da je Svjetska zdravstvena organizacija među drogama proglasila i alkohol.

Klubovi nisu jedina organizacija u svijetu koja se bavi problemima štetnog djelovanja alkohola na pojedinca, obitelj i društvo. Već se u minula dva stoljeća javljaju pojedinci i udruge koji se bave problematikom alkoholizma. Kod nas ima veoma mnogo pisanih priloga o toj problematici. Dovoljno je spomenuti Andriju Štampara i njegovu čitanku. Razvojem industrijalizacije problemi postaju još veći. Razvoj suvremene tehnologije sve više traži trezvene glave. Teško je zamisliti pijanog astronautičara ili astronautičara "pod gasom".

Na kongresu Klubova, posebno onim međunarodnim susreću se ljudi iz raznih dijelova svijeta. Klubovi se moraju danas sa specifičnostima upoznati i prihvatiti ih imajući uvijek na umu da Klubovi u svijetu služe postizanju i održavanju zdravog i sretnog života pojedinca, obitelji i čitavog društva. Šireći Klubove po svijetu susretali smo se s mnogim problemima: narodni običaji, različite religije, kulture, svjetonazori, vjerovanja i predrasude, ustroj društva, ekonomija, politika zemlje itd. Ta iskustva su nas obogaćivala, zbližavala s ljudima koju su patili ili onima koji su željeli nešto učiniti.

Širenje Klubova se i dalje nastavlja. Nadamo se da će Klubovi zajedno s drugim organizacijama konačno dobiti bitku. Dobro je vjerovati i nadati se makar to izgledalo kao utopija.

Stručni skup povodom 30 godina rada KLA u Slatini

Dr. Marija Turk-Kuči i sur.

U Slatini je 1. listopada 2005. godine u dvorani Pučkog otvorenog učilišta održan stručni skup povodom 30 godina rada klubova liječenih alkoholičara u Slatini na temu:
Slatinski alkohološki programi 1975 ? 2005. i Hudolinov doprinos razvoju programa u Slatini.
Skup je organiziralo Udruženje klubova liječenih alkoholičara Slatina.
Suorganizator skupa bio je Dom zdravlja Virovitičko ? podravske županije i Zavod za javno zdravstvo ?Sveti Rok? iz Virovitice, a pokrovitelj skupa bilo je poglavarstvo Grada Slatine.
Prije otvaranja stručnog skupa, u knjižnici Pučkog otvorenog učilišta u 9 sati održana je promocija knjige koju je izdalo UKLA Slatine, povodom jubileja svog 30 godišnjeg rada pod naslovom:
?Slatinski alkohološki programi 1975 ? 2005. i Hudolinov doprinos razvoju programa u Slatini?.
Knjiga je plavo ? žute boje (boje grada Slatine), na 104 stranice i s 29 fotografija u boji, a priredili su je: Marija Turk-Kuči, dr.med., Višnja Kajzer vms., Ksenija Vujanović- Juras prof., koja je i glavna urednica knjige, Gabrijel Kunodi dipl.ing., Zorica Pereković, Krunoslav Matišić i Ružica Ivković.Tehnički urednik je Željko Juras, a lektorica Snježana Tot, prof.
Svoje priloge u knjizi napisali su i autori: prim. dr. sc. Darko Breitenfeld, prim.mr.sc. Vesna Golik-Gruber, prof.dr.sc. Višnja Hudolin, Ružica Ivković, Željko Juras, Višnja Kajzer, mr.sc.dr. Elvira Koić, dipl.ing. Gabrijel Kunodi, prim.dr.sc. Željko Marinić, Krunoslav Matišić, Zorica Pereković, mr.ph. Ksenija Plantak, dr.sc. Zoran Zoričić.

Stručni skup

Nakon predstavljanja knjige, točno u 10 sati, započeo je stručni skup u velikoj kino dvorani Pučkog otvorenog učilišta u Slatini, koja je za tu prigodu bila svečano ukrašena i ozvučena.
Prije početka radnog dijela skupa, pjevači UKLA Slatine, uz pratnju gitare koju je svirao Krunoslav Matišić, izveli su himnu klubova liječenih alkoholičara ?Neka traje nam to?, a nakon toga je dječji zbor Osnovne škole Josipa Kozarca izveo pjesmu ?Naša Slatina je lijepa?.
Radni dio skupa je otvorila dr. Marija Turk-Kuči, djelatnica u KLA u Slatini i ing. Gabrijel Kunodi, predsjednik UKLA Slatine.
Minutom šutnje odana je počast svim preminulim stručnjacima i članovima KLA i njihovim obiteljima kao i svima koji su pomagali i sudjelovali na poboljšanju i unapređenju zdravlja u zajednici.

Predloženo je radno predsjedništvo od sedam članova u koje su bili izabrani: dr.sc. Zoran Zoričić, dr. Marija Turk-Kuči, prim.dr.sc. Darko Breitenfeld, dr. Saša Baranjac, Ana Božić, ing. Gabrijel Kunodi i prof. Ksenija Vujanović-Juras kao predsjednica radnog predsjedništva.
Zapisničar je bio Rade Milošević, a ovjerovitelji zapisnika Marijan Vida i ing. Tihomir Marović.
Skup je pozdravila gradonačelnica Grada Slatine, mr. ph. Ksenija Plantak u ime pokrovitelja i svoje osobno ime. Pored ostalog, gradonačelnica je rekla: ?Nemjerljive rezultate liječenjem i rehabilitacijom ovisnika o alkoholu postižu klubovi liječenih alkoholičara. Iznimno sam ponosna i sretna što živim u gradu u kojem takav klub uspješno i ustrajno djeluje već punih 30 godina.? Gradonačelnica je nazočila skupu, pažljivo slušala i sudjelovala u radu skupa do samog završetka.

Slijedile su stručne teme po programu:

1. O djelovanju prof.dr. Vladimira Hudolina i Hudolinov doprinos razvoju Slatinskih alkoholoških programa
izlagala je dr. Marija Turk-Kuči, te u svom izlaganju navela da je prvi KLA u Slatini osnovan 31. siječnja
1975. godine, uz stručnu pomoć i suradnju koju je dobila na Klinici za psihijatriju današnje bolnice ?Sestre milosrdnice? u Zagrebu, kojom je rukovodio prof. Hudolin, te je tako indirektno sudjelovao i u osnivanju samog KLA u Slatini.
Prava suradnja sa prof. Hudolinom i prof. Višnjom Hudolin započela je 1988. i trajala do 1996. godine, tj. do njegove prerane smrti.
Cijenjeni bračni par, a posebno prof. Hudolin, boravio je u Slatini šest puta i održao tri tečaja za edukaciju kadrova i niz drugih predavanja. Godine 1996., već teško bolestan, napisao je poznati Priručnik za rad klubova liječenih alkoholičara koji su Slatinčani objavili u zajedničkoj knjizi prigodom 20. godišnjice svog rada. Sve to i niz drugih pojedinosti, proizašlih iz suradnje s prof. Vladimirom i Višnjom Hudolin opisala je u svom izlaganju i u knjizi dr. Marija Turk-Kuči.

2. O sadašnjem stanju KLA u Hrvatskoj izlagao je dr.sc. Zoran Zoričić i u svom izlaganju naveo da su klubovi liječenih alkoholičara višeobiteljske zajednice koje rade na načelu samopomoći i uzajamne pomoći. Od osnivanja prvog KLA, 1964. godine, do danas dogodile su se velike promjene. Najveći broj KLA je bio pred Domovinski rat, kada mnogi klubovi prestaju sa radom iz objektivnih razloga. Po završetku rata, KLA obnavljaju svoj rad, a to traje i danas. Osnovan je HSKLA koji povezuje i pomaže rad KLA. Smatra važnim između ostalog, uključivanje liječnika primarne zdravstvene zaštite kao i drugog medicinskog kadra u rad KLA. Uključivanje crkve u rad KLA je veoma važan korak za daljnje napredovanje. Spomenuo je važnost edukacije u KLA kao i mnogo drugih važnih zamisli za daljnji napredak i rad KLA u Hrvatskoj.

3. Klubovi liječenih alkoholičara u svijetu

O KLA u svijetu govorila je cijenjena prof.dr. Višnja Hudolin. Pri tome se osvrnula na osnivanje odjela za alkoholizam i izdvajanje s psihijatrijskog odjela klinike prije 40 godina u Zagrebu. U to vrijeme, malo ljudi se bavilo problemom alkoholizma. Kako bi se smanjio broj recidiva i prekinuo začarani krug: bolnica-recidiv-bolnica, prof. Vladimir Hudolin nalazi rješenje izvan bolnice ? u svijetu gdje alkoholičar živi i radi. Tako je osnovan prvi KLA u Zagrebu,u općini Maksimir. Slijedilo je osnivanje drugih KLA u Zagrebu, zatim u cijeloj Hrvatskoj i diljem cijele bivše Jugoslavije. Od presudne važnosti za širenje KLA u svijetu bilo je osnivanje klubova u Italiji. Prvi klub u Italiji je osnovan 1979. godine u Trstu.

Dalje su se širili po cijeloj Italiji. Danas KLA postoje na svim kontinentima, osim sjeverne Amerike i Australije. Danas KLA djeluju u 30 zemalja svijeta, a širenje se nastavlja, pa će KLA zajedno s drugim organizacijama konačno dobiti bitku.

4. Izvješće o radu KLA Slatine kroz 30-godišnje razdoblje prikazali su tajnica UKLA SLATINE, vms Višnja Kajzer i predsjednik UKLA, Slatine dipl.ing. Gabrijel Kunodi u power point tehnici. Navode se prvi početci i osnivanje prvog KLA u Slatini 31. siječnja 1975. godine i sve poteškoće koje ima KLA u maloj zajednici.

Dolaskom u Dom zdravlja i u klubove Višnje Kajzer, tada mlade med. sestre, psihologinje Ksenije Vujanović-Juras i dipl.soc. radnice Ljiljane Randelj, KLA u Slatini su procvjetali.
Godine 1989. osnovana je teritorijalna mreža od čak 19 KLA na cijelom području bivše općine Podravska Slatina. Daljnji veliki napredak je uslijedio zahvaljujući 10-godišnjoj suradnji s prof. Vladimirom i Višnjom Hudolin. U Slatini je osnovano Savjetovalište za alkoholizam koje je danas preraslo u Alkohološki centar Slatina. Kroz KLA u Slatini je prošlo oko 930 obitelji i postignuta je apstinencija više od 2200 trijeznih godina, samo po diplomama.

5. Nakon izvješća KLA Slatina, slijedio je 35-minutni dokumentarni film o radu slatinskih klubova i 5-minutni dokumentarac o prof.dr. Vladimiru Hudolinu u Slatini. Filmove su snimili i montirali Željko Felbar i Jadranka Srdoč-Felbar.

6. U daljnjem radu je govorio prim.dr.sc. Darko Breitenfeld o proteklih 40 godina rada KLA u Hrvatskoj. Svoje bogato iskustvo i svoja zapažanja iznio je kratko, ali sve je u pisanom obliku napisao i objavljeno je u prigodnoj slatinskoj knjizi.
Pohvalio je model rada KLA u Slatini i ovdje prikazanu pomoć i suradnju cijele društvene zajednice koja jedina jamči uspješan rad klubova u općini.

7. U osvrtima i diskusiji prim.dr.sc. Željko Marinić govorio je na temu: Neophodnost suradnje bolničkih i izvanbolničkih programa u liječenju alkoholizma.
U svom izvješću kaže da je prije 30 godina broj alkoholičara u prijemu na bolnički psihijatrijski odjel bio 30 %. U prvih 6 mjeseci 2005. godine je taj podatak 28%. Ovi podaci nedvosmisleno govore ne samo o pojavnosti alkoholizma nego i o nedostatku odgovarajućih programa i akcija u smislu prevencije i suzbijanja problema vezanih uz pijenje alkoholnih pića

8. Vrlo zanimljivu temu o liječenju bolesnika ovisnih o alkoholu na psihijatrijskim odjelima pri općim bolnicama je prikazala mr.sc.dr. Elvira Koić iz Virovitice.
Liječenje ovisnika o alkoholu na psihijatrijskom odjelu Opće bolnice je vrlo značajno, jer ovisi o kadrovskim i prostornim kapacitetima, a uglavnom je to akutno zbrinjavanje u intenzivnoj skrbi, u dnevnim i vikend bolnicama pa do ambulantnog liječenja i tretmana u višeobiteljskim skupinama, tj. u klubovima liječenih alkoholičara. Što je rad klubova uspješniji to je trajanje bolničkog liječenja kraće. U Virovitici djeluju dva KLA koje vodi med. sestra Nada Medved i Margita Hajduković.

Jubilarnu 30. godišnju skupštinu pozdravili su sljedeći uzvanici:
- prof. Milan Čapalija iz Koprivničko-Križevačke županije
- prof. teologije dr. Ivan Zirdum iz Đakovačke biskupije
- dr. Tatjana Bakula-Vlaisavljević iz Slav. Broda
- Miroslav Sabolić, član KLA iz Vinkovaca
- Hasan Bašić je s velikom ljubavlju poklonio svoju zbirku poezije
- Vjekoslav Plejić, član KLA ?Spinut? iz Splita
- dr. Saša Baranjac, direktor Zavoda za javno zdravstvo Virovitičko-Podravske županije
- vms. Ljiljana Manjak, glavna sestra Doma zdravlja Virovitičko-Podravske županije.

9. PODJELA DIPLOMA I ZAHVALNICA



Na kraju izlaganja slijedio je svečani trenutak - podjela diploma za apstinenciju, koje je članovima UKLA Slatine uručila dr. Marija Turk-Kuči i vms. Višnja Kajzer.
Diplome su dobili:
Tihomir Marović, Josip Kiš, Zlatko Kalec, Marijan Vida, Franjo Kukuljević, Dobrislav Vida, Alojzija Dorčak, Drago Javorović, Josip Srbić, Mato Dudović, Milan Marincel, Katica Ilić, Đurđica Perkovac, Drago Čosić, Margita Srbić, Tomislav Matoković, Pero Detelić, Franjo Nemet i Pavao Idek.

Priznanja za doprinos radu klubova dobili su sljedeći stariji članovi KLA ?Slatine?:
Josip Novaković, Jana Mikić, Ana Božić, Magda Đumlija, Đuro Nikšić, Mirko Štrbac, Jozo Bojagić, Martin Fekić, Franjo Bahunek, Josip Mađarević i Anica Jecel.

Zahvalnice ustanovama koje su pomagale rad UKLA dobili su:
Dom zdravlja Virovitičko-Podravske županije, Zavod za javno zdravstvo Virovitičko-Podravske županije, Grad Slatina ? Gradsko poglavarstvo, Centar za socijalnu skrb Slatina, Gradsko društvo Crveni križ Slatina, Radio Slatina, Pučko otvoreno učilište Slatina i HSKLA Zagreb.


Na jubilarnoj godišnjoj skupštini povodom 30 godina djelovanja i rada bili su nam dragi gosti predstavnici i članovi: KLA ?Virovitica?, KLA ?Spinut? iz Splita, KLA ?Poštar?, ?Osvit? iz Zagreba, ?Izvor?, ?Centar? i ?Pešćenica? iz Zagreba, KLA ?Zet Ljubljanica?, KLA ?Zet Podsused?, KLA ?Prelog?, KLA ?Križevci?, KLA ?Vinkovci?, KLA ?Novi Put? iz Slavonskog Broda i DSZA ?Đurđevac?, primili smo brzojav podrške i čestitke KLA ?Koprivnice? i Franje Nemeta našeg najstarijeg apstinenta i prvog predsjednika KLA ?Slatina?, koji je nažalost u bolnici.
Uz prisutnost 150 gostiju, članova klubova i njihovih obitelji, uz srdačne pozdrave zaključili smo ovaj lijepi sastanak i obogaćeni novim znanjima i iskustvima pozdravili se uz zajedničku pjesmu: ?Ljubav nas veže i spaja?, držeći se za ruke i rekli ?Doviđenja na Večerima pučke poezije u Križevcima!?.
Sve je završilo ukusnim domjenkom koji je bio obogaćen kolačima naših članova obitelji.
Svim gostima i prisutnim predavačima najsrdačnije se zahvaljujemo na suradnji i druženju.

Zašto se pije alkohol?

Iz pera doc. dr. sc. Darko Breitenfelda (II. dio)

Zašto se pije alkohol?

Kao što smo rekli, alkohol pijemo radi smanjivanja briga, tjeskoba ili uveseljavanja, što je najčešći društveni razlog pijenja. Nastojimo ?popraviti? neko svoje, uglavnom normalno stanje.
Pije se tako od proslave rođenja, do žalovanja nakon smrti, za sve zgode i svetkovine. Gotovo bi se moglo reći da se svaka prilika iskorištava za pijenje.

Međutim, krivo se procjenjuje da u manjim količinama alkohol ne šteti organizmu, budući da uzimanjem više od 1-2 pića dnevno u prosjeku, nakon niza godina dolazi do oštećenja jetre i drugih organa. Znači, već 2 dl vina, pola litre piva ili 0,5 dl žestice po obroku, škodi čovjeku. Stoga alkohol, iako ima nešto kalorija, zbog tih nuspojava ne bi trebali smatrati prehrambenim proizvodom. Uostalom, uz pravilnu prehranu se bolje radi nego uz alkohol. Teški fizički radnici uz alkohol lakše rade jer su već ovisni o njemu i bez jutarnjeg prekidanja mamurluka od sinoćnjeg pijenja, ne mogu ni početi raditi. Oni bi bez alkoholnih oštećenja i uz pravilnu prehranu, bez alkohola, puno bolje radili.

Alkohol u pravilu ne pojačava ni stvaralačke sposobnosti, a i intelektualne sposobnosti najbolje se koriste u punoj trijeznosti i odmorenom stanju.
Alkohol, doduše, olakšava međuljudski kontakt, ali on zapravo samo uklanja početnu međuljudsku nelagodu kod susretanja polupoznatih ljudi, pa ga u uobičajenom poznatom društvu nema nikakvu razliku upotrebljavati.

Dapače, možemo reći da se dobro društvo, osobito kroz duže vrijeme, bolje zabavlja bez alkohola, nego s njim. U suprotnom se, nakon rođendana na kojem se uobičajeno popilo 3-5 pića, sjedalo za automobilski upravljač s koncentracijom alkohola u krvi preko 0,5 promila, što znači prometni prekršaj i oduzimanje vozačke dozvole. Čak i jedno piće uzeto naglo i natašte može dovesti do neposrednog povećanja koncentracije alkohola u krvi na više od 0,5 promila.
Mladi piju od puberteta, a neki i prije toga.

Čine to radi poistovjećivanja sa svojim vršnjacima, osobito onima koji su ranije odrasli, koji su iz obitelji u kojima se previše pije, te onima koji dolaze iz sredina u kojima nema dobrog odgoja i obrazovanja te drugih zanimljivih i korisnih dugoročnih ciljeva.

Osobito dolazi do pijenja i pušenja u osnovnoj školi, u vrlo ranoj dobi, ako nema uvjeta za upotpunjavanje slobodnog vremena, za korisnu razbibrigu, posebice šport (manjak dvorana i igrališta, te sredstava za njihovo jeftino korištenje).

Iako uzrok ranom pijenju može biti i stres od prilagodbe u školi, preveliki zahtjevi u školi, prejaka konkurencija u elitnim školama ili pred završne ili prijemne ispite, najveći uzrok pijenja su nepovoljne odgojne prilike kod kuće, nesređen obiteljski život, nesloga u kući, sklonost roditelja prema alkoholu, premalo zabrana za učenike (posebice prema kušanju i pijenju alkohola).

Uzrok je i premala kontrola vremena, kako ga učenici provode, često radi prezaposlenosti roditelja, koji popuštaju djeci i ispunjavaju im sve zahtjeve zbog osjećaja krivnje radi svoje nebrige ili ih previše zaštićuju, odvajajući ih od realnog svijeta.

Kada mladi osjete da im je djetinjstvo premalo sretno, imaju osjećaje manje vrijednosti, tjeskobe, depresije, boje se neuspjeha. Osjetivši da ih alkohol ohrabruje i oraspoložuje, skloni su ga piti radi dokazivanja u društvu, osobito pred djevojkama ili u međusobnom natjecanju, ne misleći o mogućim opasnostima te navike ili na neposredno brukanje ili sramoćenje radi postizanja slabijih spolnih rezultata u tim prilikama.

Svi se rezultati pod utjecajem alkohola umanjuju, a športske djelatnosti su posebno jasni pokazatelj, osobito gledano iz duže perspektive. Tome svjedoče primjeri uzornog života većine vrhunskih športaša, kao što su Šuker i Boban u nogometu, Mavrović u boksu, Batinić u atletici, Bukić u vaterpolu, Kostelić u skijanju, Primorac u stolnom tenisu i drugi.

O klubovima liječenih alkoholičara (2)

Članstvo u klubu i veličina kluba liječenih alkoholičara

Klub može uspješno obavljati svoju terapijsku ulogu samo ako se broj članova održava unutar određenih granica. Maksimalni broj članova je 12 alkoholičara, uz daljnjih 12-15 članova njihovih obitelji i u prosjeku, jednog do dva djelatnika, što sve zajedno čini 25-30 članova kluba. Taj broj članova klub ne bi smio premašiti.
Čim klub premaši predviđen broj članova, treba organizirati novi klub. Iznimno se na kraće vrijeme, može organizirati odvojena terapijska skupina kluba, koja će uskoro prerasti u novi klub.
Novi klub treba organizirati tako da se iz starog kluba u novi klub izdvoji jedan broj članova. Time se smanjuje broj članova u starom klubu. Tako će se i stari i novi obnavljati novim članovima i neće doći do pojave da svi članovi u klubu budu stari apstinenti, koji se tada izoliraju od normalne komunikacije s novim alkoholičarima i odvoje se od predviđenih terapijskih i rehabilitacijskih aktivnosti u klubu (sami su uvjereni u suprotno). Novi članovi se ne mogu uklopiti među same veterane i vrlo brzo napuštaju takav klub.
Kad alkoholičar jedanput stupi u klub, on ne može biti iz kluba izbačen, isključen ili brisan. O njemu klub treba voditi stalnu skrb, pogotovo ako pojedini član zapadne u poteškoće, osobito ako recidivira, oboli itd., jer tada mu je pomoć kluba najpotrebnija. Klub o članovima vodi evidenciju i vrijednost kluba se ne ocjenjuje po broju prisutnih članova koji apstiniraju, nego na temelju broja članova koji apstiniraju u odnosu na broj upisanih članova.
Razumljivo je da će manji klub lako pomagati svojim članovima, a da to u velikom klubu neće biti moguće. U malom klubu se može na svakom sastanku raspraviti o svim problemima, dogovoriti potrebne akcije, a u provođenje tih akcija mogu biti uključeni svi članovi, što u velikom klubu nije moguće. Također, u malom klubu će svi članovi biti aktivirani na pojedinim dužnostima, dok će u velikim klubovima broj aktivnih članova biti relativno malen, a ostali će pasivno sudjelovati u radu kluba.
Kad se jave poteškoće kod pojedinog člana kluba, treba prekinuti sve druge aktivnosti i sve snage mobilizirati na pomaganje članu koji ima problema. Ništa ne može biti važnije od pomoći članu u nevolji.

Kad alkoholičari ne bi recidivirali, kluba ne bi niti trebalo.

Priredila: prim. Vesna Golik-Gruber

Predstavljanje promjena u radu Hrvatskog saveza klubova liječenih alkoholičara

Dr. sc. Zoran Zoričić
Predsjednik HSKLA
Predstavljanje promjena u radu Hrvatskog saveza klubova liječenih alkoholičara

Štovani suradnici,


obraćam Vam se u nadi da ste tijekom ljeta odmorili dušu i tijelo, te da ste i dalje voljni punom snagom sudjelovati u radu našeg Saveza, a na korist cjelokupne obitelji ljudi s problemom ovisnosti o alkoholu.
Kao što i sami znate, obitelj klubova broji lijepih četrdesetak godina. Zamišljena i ostvarena od strane pokojnog prof. Hudolina, vođena od prof. Langa, doc. Breitenfelda, prim. Golik-Gruber, i uz podršku svih Vas, postala je temeljni subjekt rehabilitacije liječenih ovisnika o alkoholu, kako na području Lijepe naše, tako i u širem okružju. Uz mnogobrojna priznanja za dosadašnji rad, istaknute zasluge i lovorike, moramo se osvrnuti i na manjkavosti koje nas ograničavaju u uspješnom radu, te posljedično umanjuju rezultate postignute kroz mjere primarne i sekundarne prevencije. Jasno je da pogled moramo kritički osvrnuti unazad. Od samog početka osnivanja klubova u Republici Hrvatskoj šezdesetih godina prošlog stoljeća, a u kontekstu vremena i prostora (ateistička, socijalno ustrojena zajednica), prof. Hudolin je prepoznao potencijal u svijetu već provjerene i uspješne metode rada AA (udruge anonimnih alkoholičara) te je genijalno prilagodio postojećim društvenim prilikama. Pristavši na kompromis, potvrdio je genijalnost i podmetnuo kukavičje jaje doktrine rada klubova samopomoći i uzajamne pomoći u uvjete ateističkog, socijalističkog društva. Odrekavši se svjesno religijske doktrine u radu AA, potencirao je ideju bratstva i uzajamne odgovornosti svih članova KLA, te sukladno ideji tadašnje države o kolektivnoj odgovornosti društva za pojedinca, zakucao na "jasle" kontinuirane društvene podrške i pomoći šireg kruga društvenih djelatnika svih profila. Oduševljenje idejom i konačno uspješnim sredstvom u borbi protiv alkoholne ovisnosti, potaklo je čitavu vojsku liječnika opće prakse, specijalista psihijatara, medicinskih sestara, socijalnih radnika, defektologa te mnogih drugih na djelovanje u radu na ovom području. Upravo zbog zanosa uspješnošću metode, kao i njenom naizgled krajnjom jednostavnošću, vojska djelatnika pristajala je i na nesebičan volonterski rad na ovom području. Današnja Klinika za psihijatriju KB "Sestre milosrdnice", pod vodstvom prof. Hudolina i prof Langa, bila je zamašnjak i katalizator procesa edukacije stručnjaka, kontinuirane supervizije, znanstvene djelatnosti s područja alkohologije te međunarodne suradnje. Obitelj klubova kontinuirano se povećavala, dostižući pred rat i brojku od šestotinjak klubova u Republici Hrvatskoj.
Međutim, već sredinom osamdesetih godina, točnije od alkohološkog kongresa u Opatiji 1985. godine, prof. Hudolin modificira teoriju o alkoholizmu kao bolesti, prelazeći na alkoholizam kao stil života, te težište svog rada prebacuje na razvoj klubova u Italiji. Otvoreno govoreći, jasno je da je ovaj odmak pogodio klubove u Hrvatskoj jer je otišao čovjek koji ih je stvorio, i autoritativno vodio, ne trpeći previše prigovore. Na pitanje zašto je došlo do ovog razlaza, odgovor bi jednog dana trebali dati njegovi suvremenici, od kojih su neki i danas aktivni. Uglavnom, od tada je broj klubova sve do kraja Domovinskog rata u kontinuiranom padu.
Po prebacivanju težišta rada prof. Hudolina u Italiju, vodstvo klubova i hrvatske alkohologije preuzima pokojni prof. Lang, dajući osobni pečat radu klubova, prvenstveno kroz ljudsku toplinu u radu sa suradnicima i ovisnicima, te medijsku promociju problema alkoholizma u društvu. Nažalost, društvene prilike obilježene ratom te tranzicijom hrvatskog društva i gospodarstva, kataliziraju proces gašenja klubova, prvenstveno na ratom zahvaćenim područjima. U masi psihičkih problema boraca i ratom pogođenog stanovništva, problem alkoholizma pada u drugi plan, premda raste broj ljudi s problemom alkoholne ovisnosti.
Tranzicija društva s prijelazom s društvenog na privatno vlasništvo, pomak odgovornosti s kolektivne na osobnu, sve veće otuđenje građana, promjena sustava vrijednosti društva i pojedinca, ne pogoduju ponovnom oporavku dobrano načete obitelji KLA.
Uz veliki trud i odricanja doc. Breitenfelda, prim. Golik-Gruber te prim. Marinića, dolazi do postupnog oporavka broja klubova i kvalitete rada u njima. Na Klinici za psihijatriju KB "Sestre milosrdnice" trudom prof. Thallera i suradnika educiraju se grupe mlađih stručnih djelatnika za rad na području ovisnosti o alkoholu.
Ipak, onog zanosa i entuzijazma iz sredine šezdesetih godina nema, a to nije slučajno. U svjetlu današnjeg društva i sustava vrijednosti, gdje se puno toga cijeni isključivo kroz zaradu, volonterski rad je izuzetak, a ne pravilo. Šira društvena zajednica fokus pažnje s područja javno-zdravstvenog problema ovisnosti pomiče s alkoholizma na ilegalne droge, usmjeravajući stručnjake i velika sredstva na ovo područje, dok za borbu protiv alkoholizma izdvaja sasvim skromna sredstva.
S druge strane, pritisak javnosti i stručnjaka da se nešto više napravi na području ovisnosti o alkoholu te oživi "stara slava" Hudolinovog vremena usmjeren je na onaj uzak krug stručnjaka koji su podmetnuli leđa i zahvaljujući kojima su klubovi i preživjeli prošlo, turbulentno razdoblje. Ukratko, mnogi peru ruke i kritiziraju, a rijetki rade. Jedan radi, a trojica pametuju.
Osvrćući se kritički na rad same struke, moram reći nešto i o doprinosu samih članova klubova, liječenih alkoholičara. Vojska ljudi s problemom ovisnosti o alkoholu, sama zaliječena, dala je ogroman doprinos u radu klubova, i bez njihove pomoći ne bi bio moguć razvoj klubova. I dan danas, veći broj nekadašnjih ovisnika, a sada uzornih građana nesebično daje sve od sebe za kontinuitet uspješnog rada u Savezu. S druge strane, određeni broj bivših ovisnika, sada apstinenata, učestalo prigovara zbog svega i svačega, stvarajući otpore promjenama i prilagodbama u radu, a zapravo čuvajući sitne, parcijalne vlastite interese. Pametnome dovoljno.
I tako dolazimo do sadašnjeg trenutka u radu klubova. Početkom godine je odgovornost za rad HSKLA predana u moje ruke kroz funkciju predsjednika Saveza. U lipnju sam preuzeo i Zajednicu klubova liječenih alkoholičara grada Zagreba. Za početak je fokus pažnje usmjeren na djelovanje klubova izvan Zagreba, potičući kroz radne sastanke djelovanje klubova u Istri, Slavoniji, Splitu, Sisku i drugim krajevima Lijepe naše. Priča je svuda slična: nedovoljan broj stručnih kadrova, izostanak entuzijazma i novčanih sredstava. No isto tako, brojni su i primjeri nesebičnog rada i doprinosa životu klubova, kako stručnih djelatnika, tako i samih ovisnika.
Nakon prvog polugodišta izvještavan Vas u našem zajedničkog Glasniku o budućim planovima u radu Saveza. Suočeni s kroničnim nedostatkom stručnih djelatnika, čiji angažman postaje ograničavajući faktor u radu i razvoju klubova, planiramo pristup stručnoj izobrazbi za djelovanje u klubovima otvoriti širem profilu djelatnika, uključujući i same bivše ovisnike. Jasno je da će za liječene ovisnike biti postavljeni i određeni kriteriji, o kojima ćemo naknadno izvijestiti. Edukacija će biti kontinuirana, u trajanju od najmanje dvije godine, sa sedamdesetak sati teoretske nastave, te stotinjak sati praktične u klubovima uz iskusna, visoko stručnog djelatnika. Teoretski dio edukacije bit će provođen u Referentnom centru Ministarstva zdravstva RH u KB "Sestre milosrdnice". Supervizija rada djelatnika u klubovima i samih klubova biti će kontinuirana, poduzeta od strane vodećih stručnjaka s područja ovisnosti o alkoholu, iz naših najrenomiranijih ustanova. U studenom ove godine planiramo krenuti s edukacijom i pozivam sve zainteresirane da nam se obrate radi predbilježbe.
Nadamo se da ćemo od strane odgovornih društvenih institucija dobiti ne samo verbalnu, već i neophodnu materijalno-novčanu potporu za ambiciozan izneseni program. Jer ponavljam, odgovornost za provođenje programa, te općenito rad na području ovisnosti o alkoholu, nije samo na plećima nas nekoliko stručnjaka, već prvenstveno šire društvene zajednice i svih liječenih ovisnika, koji djelovanjem kroz klubove ne samo da pomažući novim ovisnicima u liječenju vraćaju ono što su nekad sami dobili, već i učvršćuju vlastiti, izmijenjeni stil života i motivaciju za apstinencijom. A time se vraćaju iskonima ideje klubova samopomoći i uzajamne pomoći.
Završavajući ovo pismo, pozivam Vas da nesebično pružite doprinos u daljnjem radu našeg Saveza. Bez našeg zanosa, poduzetnosti i stege u provođenju programa uspjeh neće biti moguć. Srdačno Vas pozdravljam,

Dr. sc. Zoran Zoričić

Alkohol i njegovo djelovanje na ljudski organizam

Čovjek je oduvijek žudio za olakšanjem svakodnevnih problema, tražeći pomoć sa svih strana. Umjesto da pomoć nađe u sebi, u drugima ili u nekim spoznajama, npr. u religiji ? duhovnu pomoć, pokušavao je nalaziti pomoć u raznim psihoaktivnim tvarima, onima koje djeluju svojim kemijskim sastavom na duševni život preko živčanog sustava. Iako je vječno iskustvo da se svako pretjerivanje u životu naplaćuje, tako je i dugotrajno iskustvo pokazalo da se privremene ?koristi? koje čovjek ima od djelovanja takvih tvari, kasnije izazivaju mnogo gore štete i posljedice. One posebice nastaju nakon dugotrajnog uzimanja i zlouporabe takvih psihoaktivnih tvari. Jedna od najstarijih i najduže poznatih, ujedno i najraširenijih i najopasnijih psihoaktivnih tvari-droga, jest alkohol.

Alkohol

Alkohol ili etanol jednostavni je organski spoj - lančani spoj ugljika, vodika i kisika, bistra je i bezbojna tekućina, koja nastaje u prirodi alkoholnim vrenjem uz pomoć gljivica, iz ugljikohidrata nekih vrsta voća, žitarica, hmelja, itd. Kao što ćemo vidjeti, nije baš bezopasna, osobito kada se ispija naglo, kao u mladih u svrhu samodokazivanja ili oklade.
Neki slični spojevi: metilni, butilni i amilni alkoholi još su daleko otrovniji od etilnog alkohola. Priređeni su u industrijske svrhe, te nisu dostupni. Metilni alkohol, kao prirodni, nalazi se u nekvalitetnim vinima ? tzv. direktoru i može uzrokovati oštećenja središnjeg živčanog sustava i vida.

Alkohol se u prirodi rijetko nalazi, prisutan je u slabim koncentracijama u provrelom, otpalom voću i rijetko se događa da se ljudi na taj način raspolože.
U filmu ?Ta divna stvorenja? se to dogodilo životinjama koje su jele prevelike količine prevrelog voća i pokazivale vidljive znakove opitosti. Trebali bismo pojesti 1-2 kg prezrelog vrlo slatkog voća da bismo uzeli alkohola kao u pola pića.
Koncentrirana alkoholna pića, tzv. žestoka pića, dobivaju se suhom destilacijom.

Mijena i djelovanje alkohola

Alkohol najčešće djeluje na čovjeka kada ga uzima oralno, tj. kad ga pije. Rijetko se događa da se resorbira preko kože ? masiranjem alkohola ili udisanjem, kod boravka u vinskom podrumu u vrijeme alkoholnog vrenja (zasićenje alkoholnih para), odnosno udisanjem alkoholnog isparavanja s obloga, što je vrlo opasno kod male djece.

Alkohol se, dolazeći u kontakt sa sluznicom usta, ždrijela i jednjaka resorbira (upijen u krv) u manjim količinama. U želucu se alkohol ne razgrađuje ? već eventualno jako žestoki alkohol razgrađuje želučanu sluznicu. Tek ulaženjem u tanko crijevo, alkohol se rasprostire po nizu metara crijeva i biva upijan u krvne žile preko milijuna crijevnih resica. Takav tanki film (sloj) alkohola, za vrijeme kratkog zadržavanja u tankom crijevu, ne može bitno oštećivati crijevo. Alkohol u tankom crijevu gotovo u potpunosti biva resorbiran u krv i odlazi u jetru, koja bi ga u 90% slučajeva trebala razgraditi. Međutim, jetra to radi vrlo sporo, jer je kroz evoluciju ?naučila? da joj dolaze samo male količine, odnosno koncentracije alkohola. Stoga jetra ne razgrađuje ni pola pića na sat, pa je ta mjera ? pola pića po obroku, ona prirodna, maksimalna količina koja je za prehrambenu funkciju moguća, ?dozvoljena? za alkoholno otapanje masti.

Svaka veća količina alkohola djeluje na mozak čovjeka, ošamućuje ga ili mu već (ispitivanjem dokazano) smanjuje spolnu moć. Tih pola pića upotrebljavaju umjerene kulture ? civilizacije kao onu dozu koja se davala ljudima Sredozemlja uz jedan obrok. S tih pola pića (čaša rijetke bevande), dobila bi se relativno vrlo mala koncentracija alkohola u krvi ? do 0,2 g prom.

Alkohol se u jetri razgrađuje uz pomoć jetrenog fermenta alkoholdehidroigenaze. Izlučivanjem preko mokraće i izdisanjem alkoholnih para, iz organizma se izlučuju vrlo male količine alkohola. (Preko tih koncentracija, pretragom mokraće ili izdahnutog zraka, može se zaključiti i o koncentraciji alkohola u krvi, koja je najmjerodavnija za točnu dijagnozu opitosti, osobito kod nesreća sa zakonskim posljedicama.)
Koncentracija alkohola u krvi ovisi i o načinu pijenja. Pijemo li siti, kroz duže vrijeme, u manjim obrocima i niže koncentrirana alkoholna pića, postupno će rasti koncentracija alkohola u krvi, kao i postupnije padati. Suprotno, pijemo li natašte, naiskap i pića više koncentracije, naglije će i do veće koncentracije narasti koncentracija alkohola u krvi.

Kod koncentracije 0,3 do 0,5 prom. dolazi do prvih jasnih djelovanja na živčani sustav. Usporavaju se refleksi, sužava se vidno polje, slabi oštrina vida, smanjuje se mišićna snaga i slabi pažnja. Krivo se procjenjuju prilike oko sebe, preslobodno se ulazi u rizike te se u mnogim europskim zemljama koncentracija alkohola u krvi (alkoholemila) od 0,5 do 0,8 prom. uzima kao granična, dozvoljena za vozače amatere. Kod nas nije dozvoljena nikakva koncentracija alkohola u krvi ni za amatere, niti za profesionalne vozače. Međutim, pri toj koncentraciji ispitanik najčešće još ne osjeća djelovanje alkohola na sebe. Nije promijenio raspoloženje, tjeskoba ili strah se ne umanjuju.

Tek s oko 1 gr. prom. čovjek postaje pripit (maloljetnici radi nenaviklosti na alkohol i ranije), tj. bez strahova, kočnica, sputanosti, bolje raspoložen, veseo. Kod nekih pojedinaca već ranije dolazi do znakova nelagode i nepodnošenja alkohola (po nekima i jedno piće dnevno škodi, pa se općenito bilo koja količina alkohola ne može preporučiti, nego reći da je svaka upotreba alkohola rizična).
Kod oko 2 gr prom. možemo najčešće reći da postoji jasno pijano stanje, a čovjek je izrazito dobre volje (iako ima i suprotnih primjera, tj. javljanja neraspoloženja), preslobodan i otkočen. Dolazi i do prvih agresivnih, nasilnih radnji, nepristojnosti, svadljivosti, te prevelike slobode u spolnom ponašanju (s mogućim posljedicama kao što su sifilis, kapavac, SIDA).

Kod koncentracije 3 gr prom. alkohola u krvi čovjek postaje teško pijan, sužene svijesti, pospan (usniva), moguće je gađenje prema daljnjem pijenju ili povraćanje. Dolazi do još veće nasilnosti, tromih i nesigurnih kretnji i govora. Daljnje pijenje nije ni moguće.

Ako se naiskap pilo (mladi ljudi u smislu oklade ili samodokazivanja), moguće su i više koncentracije, koje izazivanu komu (4 gr prom.) ili smrt (5 gr prom.). Ukoliko se uz alkohol uzimaju lijekovi ili droge, djelovanje alkohola, a i lijekova i droga se pojačava te je potreban krajnji oprez.

Doc. dr. sc. Darko Breitenfeld

Rehabilitacija ovisnika o alkoholu

Rehabilitacija ovisnika o alkoholu??

Blanka Dorociak, dip. soc. radnica?


Općenito se smatra da se rehabilitacija u psihijatriji može definirati kao skup koordiniranih aktivnosti, čiji je cilj postizanje maksimuma u obnavljanju ili uspostavljanju psihičkih, socijalnih, profesionalnih i tjelesnih funkcija duševno oboljelih osoba. Taj se proces postiže aktivnim i smišljenim usklađivanjem socijalne sredine i stavova s emocionalnim potrebama i trenutnim sposobnostima oboljelog.
Rehabilitacija u socijalnoj psihijatriji nam dokazuje upravo tu nedjeljivost psihičkih poremećaja i socijalne sredine i to u uzročnom i posljedičnom smislu. Bolesnik je aktivni sudionik u liječenju i rehabilitaciji, a socijalna sredina to postaje mijenjanjem modela ponašanja u odnosu na njega. Tradicionalno gledano, alkoholičar se smatra ?lakšim? bolesnikom u usporedbi s drugim psihijatrijskim bolesnicima. Međutim, to nije tako. Zbog dugotrajnosti bolesti i kasnog dolaska na liječenje, alkoholičar je razvio poremećaje ponašanja koji su ga potpuno otuđili od obiteljske, radne i društvene sredine, s poremećajem socijalne komunikacije, radne sposobnosti i sposobnosti suživota u obitelji.
Zbog svega ovoga, rehabilitacija alkoholičara je dugotrajan i složen proces u kojem moramo voditi računa o preostalim snagama alkoholičareve ličnosti prilikom uključivanja u rehabilitacijski proces (samokritičnost, uvid u bolest, objektivnost, komunikativnost, emocionalna stabilnost ?).
Preduvjet za liječenje i rehabilitaciju je potpuna apstinencija, kako bolesnika, tako i članova njegove obitelji. To znači da se preporuča apstinencija svih članova obitelji, stvaranje prisnijeg obiteljskog ozračja, poboljšanje komunikacije među članovima, zajedničko provođenje slobodnog vremena (kod ručka, večere, šetnje...), unošenje novih sadržaja (izleti, putovanja, kulturna događanja...), zajednički odlasci u klub liječenih alkoholičara, dogovaranje o načinu i vremenu provođenja terapije i kontrolnih pregleda kod svog psihijatra. Sama apstinencija nije dovoljna za postizanje kvalitetne rehabilitacije. Zato liječenje i rehabilitacija od samog početka sadrže i niz drugih postupaka - psihoterapiju, edukaciju, resocijalizaciju, radnu terapiju, grupnu terapiju, liječenje kroz terapijsku zajednicu i klub liječenih alkoholičara.
Ovako organiziranim programom liječenja i

rehabilitacije alkoholičara i njegove obitelji se postiže promjena poremećenog ponašanja, usklađivanje međusobnih odnosa na zdravim temeljima, vraćanje povjerenja u sebe, samopoštovanje i poštovanje drugih, osjećaj da je osoba potrebna drugima i oni njoj, bolje osjećanje u psihičkom i tjelesnom smislu. Ove se promjene postižu kroz grupni i individualni rad te rad u terapijskoj zajednici. Obitelj se pri dolasku upućuje u program liječenja. Upute sadrže informacije o obvezama bolesnika i obitelji u tijeku liječenja. Neke su upute pisane, a neke usmene. Iz njih je vidljivo što se tijekom liječenja i rehabilitacije preporuča, a što ne. Ne preporuča se: kupovanje alkoholnih pića za kućnu upotrebu, proizvodnja alkoholnih pića, prikrivanje da se u obitelji nalazi liječeni alkoholičar, odlazak u lokale, sudjelovanje na svadbama i ostalim mjestima gdje se pije, primanje alkoholnih pića na poklon, stalno predbacivanje zbog ranijeg ponašanja vezanog uz ovisnost o alkoholu. Upravo sve to što se ne preporuča, bile su glavne odlike ponašanja svakog ovisnika i njegove obitelji. Konfrontacija s naučenim navikama i ponašanjem je bolna i za bolesnika i njegovu obitelj i terapeute. Bolesnici misle da je to sve neizvedivo i bore se za zadržavanje starih navika svim mogućim opravdanjima. Kako dani liječenja odmiču, tako taj otpor slabi i uvid je bolji, a motivacija za apstinencijom veća. Istodobno obitelj uključujemo u klub liječenih alkoholičara, gdje se rehabilitacija nastavlja dugotrajno, ali u drugačijem obliku.
U klubu liječenih alkoholičara bolesnik i njegova obitelj susreću ostale članove, odnosno obitelji, u različitim stadijima radne, društvene i obiteljske rehabilitacije. Međusobnim druženjem pružaju potporu jedan drugom, izmjenjuju pozitivna i negativna iskustva i identificiraju se s uspješno rehabilitiranim članovima. To im pomaže i potiče ih u uspješnosti njihove rehabilitacije, koja uvelike ovisi i o dužini trajanja alkoholizma. Što je obitelj više uložila u rehabilitaciju, to je apstinencija duža, kvalitetnija i zadovoljstvo je potpuno. Svi postupci u terapijskom procesu dostupni su svakom bolesniku i njegovoj obitelji, i oni sami, s obzirom na težinu poremećaja, odlučuju koje će postupke koristiti.
Liječenje, a ujedno i oporavak, gledamo kroz nekoliko faza (prema dr. S. Ziherl 1990.). Odabrala sam ih jer su bolesniku i obitelji razumljive i prihvatljive1. pripremna faza, u kojoj bolesnik spoznaje svoju bolest;
2. faza ustaljivanja (stabilizacije), kada radimo na tome da pacijent opet ovlada svojim mislima, emocijama, rasuđivanjem i ponašanjem ;
3. faza ranog oporavka, čiji je cilj da se ovisnik pomiri sa svojom ovisnošću i nauči živjeti bez alkohola (rješavanje problema, emocionalnih kriza ?.);
4. faza - središnja faza oporavka, u kojoj je cilj razvijanje normalnog, uravnoteženog i zadovoljavajućeg načina života;
5. faza korijenitog oporavka, u kojoj je cilj promjena ličnosti tj. zdravo samopoštovanje, ostvarivanje zdravih, skladnih, emocionalnih, intelektualnih i spolnih odnosa (uvid u osobne vrijednosti, kvalitetna komunikacija s ljudima oko sebe i na poslu, traženje smisla života);
6.faza održavanja ? cilj je ostati trijezan i živjeti aktivno i kreativno (bolesnik rješava svakodnevne probleme i živi skladnim, iskrenim, ljudskim odnosima, te prepoznaje sve znakove koji ga upozoravaju da bi mogao recidivirati.
Ako bolesnik i obitelj ne postignu navedene ciljeve, bolesnik može recidivirati unatoč dugogodišnjoj apstinenciji, jer postigao je samo kvantitetu, a ne i kvalitetu apstinencije.
Liječenje i rehabilitacija počinju od prvog dana dolaska na liječenje i traju najmanje pet godina, pa i čitav život. Jedino mjesto gdje obitelj može dobiti pomoć za tako dug oporavak je već spomenut klub liječenih alkoholičara. Klub radi po principima terapijske zajednice, tj. djeluje na sve članove specifičnom dinamikom velike grupe. Kroz terapijsku zajednicu njegujemo dobre međuljudske odnose (preodgoj), djelujemo na motivaciju koja je u grupi uvijek veća, a putem psihoterapijskih metoda (od površinskih do analitičkih) educiramo članove o njihovoj bolesti te ih učimo ljubavi, kako među članovima grupe, tako i prenošenju te ljubavi na obitelj, radnu sredinu, okolinu. Kod prvog posjeta klubu, vrlo je bitno ozračje koje vlada među članovima. Ako se nova obitelj osjeća ugodno i prihvaćeno, ona će sa zadovoljstvom doći u klub i sljedeći puta i tako najmanje pet godina. Obitelj napušta klub kada je potpuna spremna za samostalan daljnji život, ali njeni članovi ostaju prijatelji sa članovima kluba i održavaju vezu povremenim susretima i sudjelovanjima na godišnjim skupštinama svoga i drugih klubova liječenih alkoholičara. Završit ću citatom: ?Mnogo toga što se može postići ovisi o neizgovorenim, ali ipak vidljivim kvalitetama odnosa, kojima se postiže pacijentovo samopouzdanje i samopoštovanje? (V. Thaller i suradnici, 2002.).

Literatura:

Hudolin, V.: Alkoholizam- stil života alkoholičara. Zagreb, Školska knjiga,1991.
Lang, B.: Psihoterapija i terapijska zajednica alkoholičara. Zagreb, Jumena, 1982.
Thaller V. i sur.: Alkohologija. Zagreb, CSCAA, 2002.
Ziherl S.: Kako svladati alkohol. Ljubljana, Mladinska knjiga, 1990.
.

___________________________________________________________________________________________________________
? Blanka Dorociak, dipl.. soc. radnica, Klinika za psihijatriju, Klinička bolnica "Sestre milosrdnice", Zagreb
?? Rad prezentiran na 2. konferenciji o alkoholizmui drugim ovisnostima u Opatiji 2004.

Sjećanje na prof. dr. Vladimira Hudolina

I ove godine, krajem mjeseca prosinca doc. dr. Darko Breitenfeld, dr. Tadija Zorić, prof. Vlasta Hitrec i Damir Vodopivec, kao predstavnici Zajednice klubova liječenih alkoholičara Zagreb, u pratnji prof. dr. Višnje Hudolin pohodili su u znak sjećanja na prof. dr. Vladimira Hudolina njegov grob i položili vijenac. Već prema tradiciji, prije polaganja vijenca, predstavnici su posjetili u obiteljskom domu njegovu suprugu prof. Višnju s kojom su se zadržali u prijatnom razgovoru izmjenjujući riječi sjećanja na pokojnog profesora i poveli neizbježan razgovor o sadašnjem stanju i radu klubova

Damir Vodopivec, Klub "Poštar"

Votka poslije kiše

Gle duplu votku poslije kiše

puna je kapi pa se njišem.

Votka po votka k tom još dupla

i ja sam drven poput trupla.

Kad se probudim ispod stola

pitam se da l' krv još mnome kola.

Kroz glavu tad prođe mi prvo

da li sam čovjek ili drvo?

Savka

Iz %Promila %, Glasila

Socioterapijskog odjela za alkoholizam PB Vrapče

Moja viđenja

Već 15 godina. Znam, naučili su me da sam ovisnik o alkoholu od svoje 22. godine života. Iako sam im vjerovao, nisam htio ? a mogao sam si pomoći. Ne samo sebi, nego i svojoj obitelji pa i drugima.

Međutim, htio bih reći da sada o tome toliko ne razmišljam, a da budem iskren, i ne žalim za prošlošću jer vidim da postoji i budućnost. Naučio sam da imam pravo voljeti sebe! To su shvatili moji najbliži, ne samo moja obitelj, nego i prijatelji. Još uvijek me proganja moja apstinencija, uz obaveznu uporabu antidepresiva. Jednako koliko me zabrinjava, tako mi daje povod da idem dalje.

Znam čuti savjet, prihvatiti kritiku, obraniti se od nametljivaca, biti svjestan gdje sam, planirati gdje ću biti sutra, da sutra ne bude jučer. Isto tako, naučio sam da imam pravo gledati drugog samo onda kada mu želim pomoći. Mislim da, ako ovako nastavim, ima još puno stvari kojima me možete naučiti. Trudim se i uspijevam govoriti ono što osjećam, a radim ono što mislim ili možda ?moram?.

Istina, nikome sutra nije zagarantirano, ali istina je i to da za svaku minutu zatvorenih očiju gubimo šezdeset sekundi svjetlosti. Istina je također i da ovo ne bih napisao prije 12 ili 15 godina iako sam bio mlađi, ?snažniji?.

Kad dublje razmislim, da sam onda počeo pisati, ne bih imao vremena završiti.

Mile Račić, član obiteljske terapije

Dnevne bolnice "Sv. Ivan" iz Jankomira

Često sam išao na Dravu

"Često sam išao na Dravu i dugo bismo razgovarali šuteći"

Naslov je početak pjesme "Moja rijeka" koju je podario svima nama gosp. Franjo Strbad iz Koprivnice.

U srijedu, 19. siječnja imala sam čast prisustvovati u Koprivnici promociji druge knjige pjesama gosp. Franje - "Plava zvijezda". Damir, Juraj i ja smo kao mala delegacija iz Zagreba u popodnevnim satima došli u lijepu Koprivnicu. Dočekalo nas je malo snijega, malo hladnoće. Šetali smo gradom i u već dobro poznatom, prelijepo uređenom centru popili Coctu.

Kad smo došli u prostoriju "Podravke", gdje se trebala održati promocija, već smo sreli dosta gostiju i učesnika programa. Prvi nas je pozdravio gosp. Franjo sa uvijek prisutnim osmijehom. Polako su stizali prijatelji i štovatelji lijepe riječi iz Donje Dubrave, Čakovca, Svete Marije, Križevaca i Koprivnice. Ponovo smo sreli dobre znance s kojima smo već proveli toliko lijepih trenutaka. A onda je počela svečanost riječi.

Uvodni dio rekla je mlada djevojka svirajući gitaru. Blaga muzika pripremila nas je da otvorena srca dočekamo Franjine riječi. Obratila nam se predsjednica Kluba "Podravka", zatim prof. Pero Markić, koji je napisao i predgovor.

Nakon toga izlazili su, jedan po jedan, štovatelji poezije i govorili stihove iz zbirke "Plava zvijezda". Slušali smo o svim osjećajima i razmišljanjima koje je gosp. Franjo stavio na papir, koje je ponudio drugima kako bi im obogatio dušu. Svi smo uživali u raznolikosti tema, ali svagdje se osjećala otvorenost srca našeg pjesnika.

Dozvolit ću si da citiram prof. Markića koji je prekrasno rekao u predgovoru o g. Franji: Franjina je pjesma ispovijed i molitva, moralni savjet, sjetna uspomena, poticaj i ohrabrenje, ona je sveobuhvatna poput života ? tiho šapće, jeca, asocira, budi osjećaje, vlada čuvstvima i potiče nas na razmišljanje. Njegova pjesma je iskustvena i iskrena, ona je životopisna, pri čemu se sve životne poteškoće savlađuju optimizmom i ljudskom privrženošću. Takav je Franjo Strbad i u vlastitom životu?.

Vratili smo se u Zagreb bogatiji.

Dušica Cesarec, Klub Izvor, Zagreb

Edukacija

Alkoholizam - izborni predmet
na Medicinskom fakultetu u Rijeci

Kada sam, prije dvije godine, počeo iznositi neke elementarne podatke u vezi s poremećajima izazvanih pijenjem alkohola (u daljnjem tekstu: PIPA) tijekom predavanja na Medicinskom fakultetu u Rijeci, nisam mogao ni pomisliti koliko slabo je ta problematika zastupljena u nastavnim programima za različite studijske grupe (opća medicina, stomatologija, sanitarni inženjeri, više medicinske sestre i fizioterapeuti). Studenti prođu kroz cijeli studij, a da o PIPA ne dobiju skoro nikakve informacije. Na studiju opće medicine se o alkoholizmu sluša na predavanjima iz psihijatrije. Ne prikazuje se suvremeni pristup PIPA, osobito prema Hudolinovom modelu.

Već sam na samom početku ustanovio da polaznici studija na Medicinskom fakultetu (budući zdravstveni djelatnici) nemaju izgrađene jasne stavove prema pijenju alkoholnih pića. Zaista je čudno da se o pravilnim stavovima prema pijenju alkohola ne govori nigdje u nastavi. Znači da s fakulteta izlaze mladi liječnici koji zapravo ne znaju što raditi sa svojim pacijentima kada se susretnu s prekomjernim pijenjem i posljedicama takvog pijenja.

Isto sam tako, na samom početku, ustanovio da svi polaznici studija pokazuju značajno zanimanje za tu problematiku. Nerijetko je slučajno započeti razgovor na tu temu završio molbom studenata da im, izvan nastavnog programa, prikažem osnovne pojmove u vezi s PIPA. U sklopu tih predavanja su studenti 3. godine opće medicine u akademskoj godini 2003./2004., izrazili želju da im se uvede "ALKOHOLIZAM" kao izborni predmet na studiju opće medicine. Odmah sam započeo razgovore s nastavnicima fakulteta koji su zaduženi za organizaciju nastave. I tu sam bio ugodno iznenađen zanimanjem koje su ti ljudi pokazali za takvu nastavnu temu. Bilo je nekih nedoumica oko toga bi li trebalo nastavu o alkoholizmu povjeriti psihijatriji. Na takve sam primjedbe odgovarao, da je naš sustav koncipiran tako, da poremećaji izazvani pijenjem alkohola ne stignu do takvih komplikacija koje iziskuju psihijatrijsko liječenje i hospitalizaciju (kako je to često isticao profesor Hudolin).

Tijekom 2004. godine proveden je postupak i konačno je od ljetnog semestra akademske godine 2004./2005. uveden izborni predmet "ALKOHOLIZAM" u sklopu Katedre za socijalnu medicinu i epidemiologiju Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Rijeci.

Tijekom proteklih pet godina sam ustanovio da je vrlo lako zainteresirati studente medicinskog fakulteta za problematiku poremećaja izazvanih pijenjem alkohola. Tako sam počeo uvoditi elemente alkohologije u nastavu iz toksikologije. Na poslijediplomskom studiju, u temi o trovanju lijekovima, prikazao sam antabus i načine njegove primjene u alkohologiji. Već se na tom predavanju moglo vidjeti da većina polaznika (liječnika) o tome nije znala gotovo ništa, ali su svi redom pokazali veliko zanimanje za alkohologiju. Na moj su prijedlog, u predavanja iz toksikologije za sanitarne inženjere, uvedene teme o sredstvima ovisnosti kao o otrovnim tvarima.

Na predavanjima o otrovnom bilju sam opširnije prikazivao duhan (ukratko i ostale biljke iz kojih se dobivaju sredstva ovisnosti ? mak, koku, indijsku konoplju), ali sam napomenuo da ljudi od neotrovnog bilja, uglavnom voća, znaju raditi pića koja sadržavaju toksični etilni alkohol. Ubrzo bi studenti sami zaključili da je od tog etilnog alkohola stradavalo i stradava mnogo više ljudi nego od svih biljaka koje su otrovne. Tako ispada da je vinova loza među najopasnijim biljkama u povijesti čovječanstva. Na takvu spoznaju se uvijek nadovezuje vrlo zanimljiva rasprava u kojoj slušatelji predavanja iznose neke svoje stavove prema pijenju alkohola. Tijekom takvog razgovora moguće je zainteresirati slušače za PIPA.

Kod budućih zdravstvenih djelatnika osobito je važno potaknuti ih na razmišljanje o tome jesu li alkoholna pića hrana ili lijek. Hudolin je uvijek isticao da mi od liječnika ne zahtijevamo da budu apstinenti, ali da je neobično važno da imaju pravilne stavove pijenju alkoholnih pića. Pravilan se stav liječnika prema pijenju alkoholnih pića iskazuje tako, da liječnik NIKADA ne preporuča alkoholno piće kao hranu ili kao lijek.

I na tome se, dobrim dijelom temelji prevencija PIPA koju trebaju sustavno provoditi liječnici s korisnicima svojih usluga.

Mr. sc. Duško Wőlfl, dr.med.

Ispovijed jednog ovisnika o alkoholu

Ispovijed jednog ovisnika o alkoholu

Moje ime je Ozren B. Rođen sam u Zagrebu, 1967. godine i živim u Zagrebu sa suprugom i sinom u obiteljskoj kući. Prvi kontakti sa alkoholom počeli su u sedmom i osmom razredu osnovne škole na raznim tulumima, rođendanima itd. U to vrijeme alkohol se svodio na koju pivu ili vino. Veći problemi počinju u srednjoj školi. Izlasci po diskotekama, privatnim zabavama gdje dolazim u kontakt sa žestokim pićem i ostalim. Učestalo počinjem piti 90-tih godina pri početku rata, a odlaskom na ratište 91. godine alkohol uzima sve većeg maha, bio sam nervozan, bilo me je strah, gledao sam ranjene i mrtve. ?Danas si ovdje, sutra tko zna gdje?. Kada se javila nervoza posezao sam za alkoholom, popio i sve zaboravio, pa što bude. Povratkom sa ratišta dobio sam volju za novim početkom, ali rat je još trajao. Dolazili bi prijatelji s terena, počinjale bi priče, a uz njih i alkohol. Obitelj mi počinje prigovarati na lijep način, ali ne ide. Dolazi i do svađa, no na jedno uho uđe, na drugo izađe. Nema više nikakvih razgovora o normalnom životu. Na zdravstvenom planu osjećam promjene, umor, pospanost. U početku okolina prelazi preko svega toga i govori ?ti vodiš svoj život a ja svoj, pa razmisli?. Opravdavao sam sve njihove prigovore, ali ja i dalje sve po starom. Moja prva apstinencija od alkohola bila je prije 6 godina i trajala je skoro godinu dana. A onda je došlo moje prvo iskušenje- jedna čašica ?Štoka?. Poslije sve po starom. Moj najveći motiv liječenja je moj sin, supruga, rodbina i prijatelji. Stjecanje novog prijateljstva u mom pravom JA, ali bez alkohola. Moja najveća želja je da alkohola ne bude u mom životu. Ne želim svoje dijete dovesti u to stanje u kojem sam ja bio.

Ozren B.,
Iz Socioterapijskog odjela za alkoholizam PB Vrapče

Što očekujem od sebe...

Što očekujem od sebe,
što očekujem od drugih, što drugi očekuju od mene

Od sebe očekujem i priželjkujem svim srcem da više nikada ne moram doći u ovu ustanovu. Nadam se da ću ustrajati, iako mislim da će to biti težak put. U prvom redu zbog okoline u kojoj radim, s kojom se družim. Vjerujem da ću morati izbjegavati mjesta gdje se pije alkohol.
Od drugih očekujem da pokušaju shvatiti da sam jedan od tisuću ljudi koji su bili ovisnici, da su neki to i sada, samo još sami sebi to ne priznaju. Da me ne nutkaju alkoholom, da me prihvate kao bivšeg ovisnika.
A drugi od mene očekuju red, rad i disciplinu (jako pametno) na poslu.

Od sebe očekujem da što duže izdržim u apstinenciji od alkohola, da pronađem sebe u starom životu, da ne budem stalno u mislima, jer to stvara samo privid stvarnog života. Moram konačno shvatiti da je život samo jedan, da je prolazan, da vrijeme ide u nepovrat, da više nema povratka, rješavati sve svoje probleme kao što sam i počeo otrgavši se poroku-alkoholu koji mi je oduzeo mnogo vremena u životu i financijskih sredstava. Pod utjecajem alkohola sve mi je drugo bilo važnije od samoga sebe i sad mi je žao, mnogo sam toga izgubio, a nisam ni osnovao svoju obitelj.
Od drugih očekujem da me prihvate takvog kakav jesam, jer ja ne mogu biti nitko drugi, makar to drugi željeli. U nekim stvarima još nešto mogu popraviti, jer još nije sve izgubljeno, još postoji nada, samo moram pronaći pravi put do željenog cilja.

Obitelj očekuje da apstiniram, iako ću živjeti u bojazni da ću opet posegnuti za čašom, a to će im biti teško prihvatiti. Jako im želim ne priuštiti to nezadovoljstvo.

Od sebe očekujem da konačno prekinem apatiju i bezvoljnost koja me sprečava da se pokrenem i iskoristim sve svoje potencijale i ljudske i radne, tako da jednog dana mogu sjesti i sam sebi reći: ?Dobro si to napravio? i biti zadovoljan samim sobom. Očekujem da se oslobodim kompleksa ?što drugi ljudi misle o meni? i konačno se od srca nasmijem, da osjetim da ništa više nisam kriv ni ikome dužan, pa da imam vedar i ugodan dan, da ponovno kao dijete s veseljem promatram svijet oko sebe. Očekujem da si sam dam istinski razlog za zadovoljstvo samim sobom i svojim postupcima.
Od drugih očekujem manje dvoličnosti i licemjerja, manje sebeljublja i srebroljublja. Očekujem poštovanje istinskih vrijednosti zapisanih u svim vjerama i kulturama, a kao najveću - čovjekoljublje. Ako ne mogu biti takvi, onda zaista ne očekujem ama baš ništa.
A drugi od mene očekuju isto što i ja od sebe, barem oni koji me vole ili barem poznaju i poštuju. Ostali samo gledaju na koji način iskoristiti moje mogućnosti za svoje probitke, no za njihova očekivanja me baš briga.

Od sebe očekujem jednu sasvim drugu ženu, onakvu kakva je nekad bila. Ponosna na sebe, svoje postupke, radne rezultate koji su uglavnom urodili plodom. Okrenuti sebe baš i nije tako lako, ali uz malo volje, truda i motivacije se i to može.
Od drugih ne očekujem velike promjene, neka budu onakvi kakvi su sada, jer to mi puno znači u životu.
Drugi od mene očekuju da budem žena kojom će se ponositi, a ne stidjeti se. Jer znaju da ja mogu sve, kad hoću. Treba samo izgraditi stup povjerenja koji se jako dugo gradi, a briše se u jednom trenu.

Od sebe očekujem samo jedno, a to je da ću odoljeti napasti koja se zove alkohol, jer u tome uspijem, život će mi biti ljepši i zadovoljniji.
Od drugih ne očekujem puno, jer su danas, većina ljudi, zaokupljeni svojim problemima i nemaju ni volje niti vremena baviti se nekim drugim. Jedino bih željela da me ne osuđuju i ne vrijeđaju, ne gledaju ispod oka zato što sam bila na liječenju od alkohola, mada bi ih puno trebalo biti sa mnom. Odlučila sam da na takve osobe neću obraćati pažnju jer znam da mi nisu prijatelji, a pokazat će se tko je prijatelj, kad mi pogleda u oči, pruži ruku i kaže mi da mu je drago što sam se odlučila liječiti i uputi mi riječi ohrabrenja.
Oni koji me poznaju, dobro poznaju, očekivat će od mene uspjeh u liječenju i ustrajanje, a oni pak koji me ne poznaju dovoljno, možda će biti ravnodušni, dok će oni malo zlobniji misliti: ?Ah, neće piti neko vrijeme, ali kad iskrsne neki problem, posegnut će za čašom!?

Od sebe očekujem jednu drugu ženu, koja će znati držati do sebe, koja će imati svoje dostojanstvo, svoje ja, neće biti ono što je bila.
Očekujem da me, kada me vide kao drugu osobu, više cijene i poštuju.
A oni od mene očekuju da budem dobra majka, da se mogu mnome ponositi, a ne sramiti me se.

Od sebe imam velika očekivanja, no očekivanja su kao i nade. Možda ostvariva, a možda i ne, što sve ovisi o nama samima, našem karakteru i osobnosti. Vratiti se na neki prosječan način života, vratiti povjerenje uže i šire obitelji i društva. Normalno raditi da bih mogao normalno živjeti i funkcionirati, razmišljati realno.
Od drugih očekujem ponovno povjerenje, ljubav, strpljenje, što vjerujem da mogu steći i već postižem. Vremensko razdoblje mi nije važno, ali učinak da.
A što drugi očekuju od mene, to znam i ne znam. Duboko sam uvjeren da za svoju ženu, roditelje i uže prijatelje znam, a to je apstinencija i povratak u normalniji život, koliko je to moguće u ovim teškim vremenima.

Očekujem od sebe da ne pijem alkohol i da pružim svojoj obitelji bolji život, da ne dolazim kući u pijanom stanju, da ljudi ne govore: ?Vidi, opet ide kući kao slijepa pura!?. Susjedi mi kažu da se sad, kada sam tu, izliječim do kraja, da budem kao čovjek.

Iz ?Promila ?, glasila Socioterapijskog odjela za alkoholizam, PB Vrapče

Naš odnos prema obavezama i odgovornostima

Naš odnos prema obavezama i odgovornostima

U praksi se pokazalo da vrlo lako preuzimamo svoja prava, čak se žarko borimo za njih ako nam ih netko pokuša ukinuti. A što je s obvezama i odgovornošću naših klubova? Naš temeljni dokument, STATUT SAVEZA KLUBOVA LIJEČENIH ALKOHOLIČARA REPUBLIKE HRVATSKE, o tome ima vrlo jasne i kratke odredbe. Pogledajte Statut, u Članku 10 su navedena čak 7 prava članica, a samo 5 obveza. Zar to što je obveza ?plaćati članarinu? posljednja u nizu, znači da se može preskočiti? Više od polovice klubova ove godine je učinilo upravo to ? preskočilo svoju obvezu, nisu ispunili svoju odgovornost.

Članarina Savezu je 100 kuna. Evo ponovo kratkih i jasnih uputa za one koji su izostali s popisa ?Platili? za 2004.g.:
- 1. Članarina se plaća preko FINE za HSKLA
Žiro račun Saveza je 2340009-1110012451
poziv na broj 1537636
- 2. Glasnik se plaća preko FINE za ZAJEDNICU KLA Zagreba
Žiro račun Zajednice je 2340009-1100137559
poziv na broj 1222147
Zbog nejasnog ispisa na izvodu iz banke, molim Vas
- 3. Kopirajte virman (uplatnicu)
i na bilo koji način (osobno ili poštom)
- 4. Dostavite Dušici Cesarec, Grada Vukovara 234, Zagreb.
Sredstva koja ste dobili namijenjena su prvenstveno za pokrivanje financijskih obveza, kako bi Vam se olakšao rad. Molim Vas da poštujete Statut za koji ste sami glasovali!

Za upravni odbor HSKLA
Dušica Cesarec, tajnica

ŽIVOTNE PORUKE

Poruka života
(mojoj baki)


Što je zapravo život?
Trenutak u vječnosti.
Možda samo iluzija stvarnosti,
Ili grčeviti bijeg od smrti.

Je li život stvaran?
Osjećamo li ga svom svojom biti?
Živimo li ga?
Ili životarimo?

Jesu li ovi sati, dani, godine
Samo divlja bujica koja vrtoglavom brzinom prolazi kraj nas?
Ili, možda, ipak osjećamo vrijeme.

I kad se u jednom trenutku pogledamo u ogledalo.
I vidimo sijede vlasi, naborano lice,
Vrijeme kao da nam postaje bliže.

Čini nam se da je cijeli život bio samo vjetar,
Vjetar koji juri, ruši, diže...
Čini nam se da je moglo biti bolje, ljepše, potpunije.

Ali u tom trenutku, kada smo stari,
Nemojmo žaliti za izgubljenom prošlošću.
Ona se ionako nikada neće vratiti.

Treba živjeti i uživati
Tu gdje smo i kakvi smo.
Netko potpuno nemaštovit rekao je da je starost ružna.
Neka nesenzibilna osoba izmislila je da je to tužno doba.
Zašto bi bilo?

Starost treba prihvatiti kao životno doba,
Trenutak u životu kada se ponosimo iskustvom
I oduševljavamo unuke pričama iz djetinjstva.
Kad se osjećamo da smo potrebni i voljeni.

Nema sretnijeg čovjeka od onog koji ima djecu i unuke
Koji nije sam i nikada to neće biti.
Koji osjeća da jedan dio njega živi u njegovom potomstvu
I da jedan dio njega nikad neće nestati.

Za to se isplati živjeti, zar ne?

Zar nije lijepo vidjeti unuku kako pokušava nešto skuhati,
Oponašati baku?
Zar nije lijepo čuti unuka koji kaže
?bako, ako te svi napuste, ja ću se brinuti o tebi??
zar to ne grije jedno srce zauvijek?

O, da, starost može biti lijepa,
Itekako lijepa,
Ako na tren zaboravimo bolesti i uživamo.
Ako se potrudimo da živimo sada, ovoga trena.
Da ne mislimo na sutra,
Da nas ne muče brige,
Već da se osjećamo ugodno.

Jer život je samo jedan, jedini, neponovljiv.
Proživimo ga zadovoljno,
Bez obzira na sve.

Ničea, 14 godina

Mudrosti prošlih tisućljeća

Citirat ću što je rekao glasoviti američki pjesnik Henry Wadsworth Longfellow:

?Ne gledajte na prošlost s nostalgijom - ona se neće vratiti. Pametnije je djelovati na sadašnjost - ona je vaša. Krenite u neizvjesnu budućnost bez straha i hrabra srca.?

I Biblija kaže u II. Poslanici Timoteju (1;7):

?Bog nam nije dao duh bojažljivosti, već duh snage, ljubavi i trijeznosti.?

To znači da svoje sumnje i strahovanja zaboravim, da iskoristimo mudrost koju smo stekli u svom sadašnjem položaju, snagu i sredstva što ih sada imamo, da budemo spremni i voljni mijenjati se, prihvatiti međusobne razlike, ljubeći jedni druge, pa krenuti hrabro i sa samopouzdanjem u novo tisućljeće i dalje.

Boriti se sa samim sobom
najveća je bitka
Pobijediti samog sebe
najveća je pobjeda.

Logan

Tvoje misli nisu samo tvoje!
One u drugom žive.
Mi smo svi prešli iste putove u mraku,
mi smo svi jednako lutali u znaku
traženja, i svim jednako se divimo.
Tin Ujević

Jak je nedvojbeno tko pobijedi drugog,
dušu moćnu ima tko pobijedi sebe.
Lao-tze

IZ PSIHIJATRIJSKE BOLNICE VRAPČE

Sjećam se ?


Dosta je meka srca

Ne treba mi puno da se sjetim svoga oca u alkoholiziranom stanju. To je ionako bilo nedavno. Kada bi došao s posla, činilo se da je O. K. ali ne zadugo. Otišao bi u dućan i ?malo? si cugnuo. Pivo za pivom i tako 2-3 sata, postaje ?koma?. Dođe kući, upali TV, malo prokomentira loš program. Tu i tamo zakačimo se za neku temu. Inače, dok je pun piva, ima puno energije za svađu, ali to mu ne uspijeva, jer ja se maknem u sobu, a on produži u svoju i odspava, i tako dalje? Uvijek ista priča.
U biti je on jako dobar čovjek. Kad bi došao do zaključka da je pogriješio, odjurio bi skoro neprimjetno u dućan i kupio čokoladice, bonbončiće i te sitnice.
Dosta je meka srca i mislim da će se uspjeti izliječiti, jer već je napravio prvi korak.

Josipa, 16 god.

Sjećam se,

čuvši za temu, mislima se vraćam u prošlost, i pokušavam se prisjetiti nekog detalja u mom životu koji je za mene ostavio dublji pečat. I priznajem nije mi lako. Vraćam se u vrijeme kad sam uživao u alkoholu ne razmišljajući da ću jednoga dana morati zatražiti pomoć u ovoj bolnici. Bilo je lijepih dana, jer alkohol je i stimulans. Da li je to zaista istina?
Da, meni je bilo lijepo u trenucima i danima dok su se usnice natapale alkoholom. Bilo je pjesme, veselih šala i viceva. Da, društvo za šankom sve stari znanci i prijatelji. Ruši rundu za rundom, tijela sve više upijaju alkohol, raspoloženje raste. U zadimljenoj birtiji konobarica pojačava muziku i ona nam se pridružuje u pokojoj rundi. Pristižu novi gosti, neki više neki manje poznati i oni počaste moje društvo s ponekom rundom pića. Časte oni nas a moje društvo vraća čašćenje duplim rundama. Nitko od prisutnih ne pita za vrijeme. Koji je sat? Kako je vrijeme vani? Što li sada rade naši dragi doma? Nitko o tome u tim trenucima ne razmišlja, jer lijepo nam je sad i to treba potrajati. Kasni je sat, trebalo bi možda poći? Ne, još jedna runda za put. Društvo se napokon rastaje, jer i konobarica bi rado zatvorila lokal i išla doma. Konačno izlazimo van. Sjećam se više kao u magli da sam otključao ulazna vrata i na prstima, da ne probudim svoje ukućane, ušuljao se u krevet. Odjednom čujem zvonjavu sata. Pa zar je već jutro? Zar je to znak da se moram ustati i krenuti na posao? Na žalost istina je. Ustajem sav mamuran i osjećam se kao da me je pregazio tenk. Dok se spremam na posao stalno razmišljam o prošloj noći, obećavam sebi: ?Ne neću se nikad više ovako napiti, danas neću ni probati alkohol!? Gotov sam, odlazim autom na posao. Prolazim pokraj birtije u kojoj smo do kasnih sati sinoć pili, odjednom nešto me vuče u nju. Pitam sebe, da li da stanem na jednu rundu ili ne. Ipak ću stati. Moje obećanje samom sebi pada u vodu! Prekršio sam si zadanu riječ, nisam izdržao zovu pića. Nije to prvi put. Odlazim ipak na posao, odrađujem svoj radni dan. Već je 15,30 sati. Glava se razbistrila. Krećemo doma, odjednom zov prijatelja preko puta posla, hajdemo na jednu rundu! Pa idemo jednu popiti neće nam biti ništa. Da li stvarno neće? Odlazimo na rundu. A u podsvijesti mi zvoni, zar ću i danas kao i prethodnog dana?

Vjekoslav B.

Sjećam se alkohola

- lijepog i bezbrižnog djetinjstva do 16 godina
- užasa prvog opijanja, jutarnje mučnine, crvenila i pokajanja zbog laganja mami koja mi je pružila sve, ali i nekakvog ? ponosa ? pred dečkima iz klape zbog količine ispijanja pića. Bio sam frajer.
- sjećam se desetak, sada mislim, ružnih godina dok me nije ?stresel? delirijum tremens.
- zatim dolazi prekrasnih deset ?jedanaest godina čiste apstinencije. Pronašao sam ženu svog života, ljubav, povjerenje, stvaranje. Ispunio mi se život u potpunosti. Dobio sam sina. Divno!
- sjećam se kada sam prvi put recidivirao iz čistog neznanja i izvukao se bez liječničke pomoći, ali uz pomoć supruge i snažnu volju. Nije bilo razloga za recidiv. Sve je opet bilo lijepo i bez problema.

Zatim se sjećam opet bezrazložnog recidiva, divljanja, svađa i skorog raspada braka, dok nisam pristao na liječenje. Ponovna radost života!
I opet čovjek to zaboravi, popusti, misli ?mogu se kontrolirati? i to potraje jedno vrijeme, malo - kratko, svega desetak dana. Desetak dana pakla. Pij, spavaj, pij, spavaj, srami se i umjesto da si pomognem, padam iz greške u grešku i nastavljam lokati.
To me i koštalo. Zato se sada nalazim ovdje, vjerujući u sebe, jer sam si dokazao da mogu apstinirati, samo moram svaki dan reći : ?Danas neću ništa popiti! ?
Život ponovno poprima smisao, vjerujem u sebe, jer se poznajem, vjerujem u svoju obitelj, koja mi je potrebna i kojoj sam ja potreban.
Sjećam se alkohola ?, znam što znači ta riječ, ali ne znam što je to !!!
Ivica C.

(Iz ? Promila ?, glasila Socioterapijskog odjela za alkoholizam Psihijatrijske bolnice Vrapče)

PRIČE IZ ŽIVOTA

E. Č., Klub Malešnica, Zagreb

Moj recidiv

Može li itko od vas, tko to nije doživio, zamisliti osjećaj koji se javlja kada se, nakon dva i pol mjeseca liječenja od alkoholizma i šest, sedam mjeseci apstinencije probudi, u ?samici?, otrežnjena na bolničkom odjelu za liječenje alkoholizma?! Nakon nekoliko sati spavanja, napola otriježnjena, prepoznajući lica liječnika i medicinskih sestara koji su vas ponovno primili, osjetiti SRAM. Ne onu pijanu bahatost kojom sam se ograđivala od bilo kakvih savjeta, nečije dobronamjernosti ili zluradosti, odgovarajući na glas ili misleći u sebi ?to je moj život i što vas je briga!?, nego sram i poniženje. Zar mi je to trebalo!? Zar opet?!
Da, recidivirala sam pri prvom iskušenju. Trebala mi je hrabrost za ponovnim suočavanjem s kolegama na poslu i bez imalo razmišljanja sam potražila alkohol. Popi, ću samo malo, uvjeravala sam se, sigurna da mogu kontrolirati količinu popijenog i potrebnog ?ohrabrenja?. Samo za prvi korak povratka. Dvojba je vrlo kratko trajala. Otišla sam do najbližeg kioska, kupila spasonosnu malu bočicu, popila je i pričekala njezino blagotvorno djelovanje koje počinje laganim širenjem topline u želucu, opuštanjem njegova grča i osjećaj sigurnosti.
Nakon dva-tri dana bolničkog mira i odmaranja, potpuno sam došla u stanje svijesti i budnosti, ali bez sjećanja kako sam dospjela na odjel. Ti trenuci su u mojoj glavi bili obavijeni mrakom. Vidljivi tragovi su bili izgrebene hlače na koljenima, plavilo na rukama od nekoliko vađenja krvi, možda i infuzije, i plavilo od maminih ruku koja me grčevito držala dok me dizala, vukla do taksija i dopremala u bolnicu.
Uslijedila su njezina pitanja i podsjećanje na to kako me pronašla, nazivajući me na mobitel. ?Nisam znala što ću, pokupiti tebe i kako i kamo da te smjestim, ili da skupljam stvari razasute po ulici?, rekla je ni ljuto, niti tužno, već rezignirano, zabrinuto i očajno. Sve je bilo važno, jer sam se oko 11 sati vraćala s dijela obavljenog posla, koji je trebalo okončati pisanjem izvještaja u redakciji. Sve je prikupljeno i sve je zajedno sa mnom završilo na spomenutom odjelu za alkoholizam. Spisi, bilješke, dokumenti ? i ja. Ostao mi je još jedan mučni dio, javiti na posao gdje sam. Jedina olakšavajuća okolnost je bila ? neka se liječi.
Prema nepisanom pravilu, a zahvaljujući terapiji, uslijedili su dani smirivanja, usredotočenja na liječenje. Ipak, ma kako crno izgledalo, nije sve bilo izgubljeno. Naime, došla sam k sebi, smirila se, prihvatila liječenje kao slamku spasa i usmjerila sve snage u konačno otrežnjavanje i novi život dosadašnjeg ovisnika o alkoholu. Borba je tek započela.
Kako izdržati? Liječenje u bolnici pokazalo se kao najmanji problem. Otrijeznila sam se, riješila alkohola, upoznala mnoge ljude, iz svih društvenih slojeva, s istim problemima, ali s različitim uzrocima. Alkohol ne bira karakter, obrazovanje, spol, dobrotu, ili bilo koju drugu ljudsku osobinu i vrijednost. Nema diskriminacije, svi smo ovisnici. Prekomjerno smo pili. Alkohol je bio univerzalno rješenje, uzrok zavaravanja i odgađanja rješavanja problema ? barem za jednu večer ili noć rasterećenja i užitka. Sve do sljedećeg jutra, najgoreg oblika mučnine i dvostruke doze očaja. A onda s alkoholom ispočetka, plivanje u ?blagostanje? do utapanja. Kako bi uopće započeo novi dan, moraš najprije piti. Najvažnije je bilo ?pripremiti? se za radni dan i izdržati ga. I tko je uopće izmislio stihove ?i tebe sam sit kavano?? Prisjela mi je svaki put!
Počinjalo bi u kafićima u blizini radnog mjesta. Uz dobro društvo, spontani rast raspoloženja, nerijetko nismo ni odlazili kući, već u ?matični? kvart. Razlozi pijenja više nisu bili važni ? od nečijeg rođendana do bezrazložnog pijenja, inspirirani i glazbom koja bi u trijeznom stanju bila nepodnošljiva. Redale su se runde, ?škvadra? se skupljala.
Umjereno piti, uživajući u čaši-dvije crnog piva, pa pomalo pojačavajući dozu do oblokavanja alkoholom koji nam je ?padao na pamet?, počela sam pod ?stare dane?, oko svoje 40.-te godine. Spletom okolnosti, društva i moje volje. Nitko me nije na to tjerao. Svidjelo mi se tako živjeti, a onda je sve izmaklo kontroli. U tim sam alkoholiziranim vodama upoznala dečka, mirnog, tihog i povučenog, ali ? uz šank. Počelo je intenzivnije druženje, razgovori, izlasci, dok se i on nije ?opustio?, odnosno prepustio. Dobar, krasan, ali prepun psihičkih i inih opterećenja, životnih promašaja, frustracija. To je možda bila isprika za moje pijenje, ali uz osjećaje koji su bile obostrani, ?pala? sam na njegovu tužnu životnu priču i osjećala se kao pozvani Mesija koji će ga izvući iz pakla ? tragajući mu za poslom i noćima trijeznih ili polupijanih razgovora. Ublažavajući njegove padove, razočaranja i promašaje, upadala sam u svoje.
On je nastavio sa svojim načinom života, a ja sam potonula u nešto, meni do sada nepojmljivo.
Majka mi nije zatvorila vrata, ali je proživljavala i, nadam se, prošla kaos. Ovim liječenjem, nadam se ? zauvijek.

J. I., Klub ?Stara Tkalča?


Moja rehabilitacija

Zovem se Boris F., rođen 1955. godine. Nalazim se na liječenju u Dnevnoj bolnici. Na prvome sam liječenju bio 1994. godine u Vikend bolnica i nakon toga apstinirao šest godina. Razlog mojemu drugom liječenju bio je liječiti se, ili se dokrajčiti ? metafora, ali je upravo bilo tako. Vratio sam se pijenju žestokoga alkoholnog pića (lozovača). Mislio sam da mi se to nikad više neće dogoditi, ali, eto, dogodilo se.
Sadašnje je liječenje na mene utjecalo jako dobro, a utječe i dalje, jer dok ovo pišem, još uvijek sam na liječenju. Prihvatio sam svoje liječenje (dobrovoljno), shvaćajući da mi je ovo možda zadnja šansa da se izvučem iz velikoga zla, da počnem opet živjeti punim životom, da postanem opet normalan, punopravan član društva u svakom njegovu djeliću. Mislim, da sam tijekom liječenja dovoljno aktivan, a i dalje ću biti, ako ništa drugo radi savjeta drugima, svakomu tko me želi poslušati ? o tome što znači biti ovisan o alkoholu i kakvo je to zlo.
Tijekom liječenja shvatio sam da kod mene nema nikakve sredine, nikakvih nijansi ? ili je crno, ili je bijelo. Znači, ili piti i postati zadnji talog društva, kojemu je svejedno gdje je tko i što tko radi. Bitno je samo zajedno piti, (dakle, crno ), ili bijelo - znači prestati piti, potpuno apstinirati dugi niz godina, kao ja u vrijeme prve apstinencije kad sam šest godina normalno živio, funkcionirao, bio ravnopravan član društva u svim njegovim dijelovima.
U mojoj ovisnosti bilo je svakojakih problema, počevši od komunikacije s društvom, pa do osamljivanja, otuđivanja (potpunog) od društva. Bilo je ispada, tj. svađa s poznatima, čak i s prijateljima i dobrim znancima, pogotovo s nepoznatima.
Tijekom liječenja počeo sam se mijenjati, krenulo je na bolje. U osobnome životu počeo sam opet biti funkcionalan, normalno živjeti, pomalo raditi honorarno kod prijatelja. Popravila se istodobno i situacija u obitelji ? mama je postala sretnija, zadovoljnija. Pomažem joj u svim kućanskim poslovima. Odem tri-četiri puta u tjednu na plac. U stanu je sve kako bi trebalo biti kad normalno funkcioniram, tj. kad apstiniram. Mama ima već 80 godina pa sve teže obavlja kućanske poslove. Sve to polako pada na moja leđa. Ako nisam u normalnu stanju, ništa nije kako treba. Uopće, stan je bio stalno u neredu ? zapušten, posvuda prašina, neoprano suđe i sve što ide uz neodržavanje stana.
Očekujem da će moja apstinencija potrajati što duže, daj Bože, do kraja života. Znam da će to biti mukotrpna, iscrpljujuća borba sa samim sobom, da će mi trebati mnogo snage i pameti, pogotovo ovo zadnje ? sve ono pametno i dobro, sve ono što sam i koliko sam uspio dosad naučiti u životu.
Očekujem da ću tijekom apstinencije promijeniti svoj odnos prema samomu sebi, tj. da ću ponovno steći samopoštovanje, cijeniti samog sebe i držati do svoga dostojanstva, početi raditi na samomu sebi. Nastojat ću napraviti nekoga reda u svome životu, počevši od osnovnih stvari ? reda u kući, higijene, i svega ostalog što uz to ide, pa do svih ostalih aspekata moga života, uključujući i komunikaciju u društvu, odnos prema društvu, poštivanje svojih bližnjih u svim njihovim pravilima, tj. normama koje uz to idu. Odnos u obitelji će istodobno biti bolji, na prvome mjestu odnos prema majci, prema susjedima,. prijateljima, dobrim znancima i svima onima do kojih mi je stalo. Majci ću više pomagati, paziti više na nju, izlaziti samo u slobodno vrijeme, da joj koliko-toliko uljepšam njezine staračke dane i odužim se za sve one loše trenutke koje sam joj znao priređivati. Nastojat ću da slobodno vrijeme što bolje iskoristim, opet hodati po krilima, čitati knjige, proučavati sve o sportu, što mi je zapravo hobi i strast.
Uglavnom, počet ću se baviti samim sobom i onim stvarima koje najviše volim, koje me oduševljavaju, mogu slobodno reći, a to sam već i prije spomenuo, kino, sport, knjiga, stvari koje su me zanimale i oduševljavale u mojemu normalnom životu, život bez alkohola, kad sam normalno funkcionirao.
Posebno sam zahvalan na svakoj pomoći čitavoj terapijskoj zajednici, mojoj grupi, sestrama , socijalnim radnicama , doktorima, a posebno mojoj doktorici. Da nije bilo nje i moga prvog liječenja, vjerojatno danas ne bi bilo ni mene, člana terapijske zajednice Dnevne bolnice za alkoholizam KB "Sestre milosrdnice" u Zagrebu.
B. F.

Put nule

Bio sam i bit ću sve dok se krug ne zatvori i sve dok nečiji tuđi krugovi prestanu preklapati moj krug. Moj život započinje u točki koja se u tome trenutku zove ?rođenje?. On također završava u toj istoj točki, ali se ona tada zove smrt. Opisana kružnica čini moj život. To je kao kada plus i minus spojeni u krug daju nulu, koja je savršena zato jer nije ni pozitivna ni negativna, nego je u potpunoj ravnoteži - u nuli. Sasvim prirodno. Zašto? Pa čovjek je dio prirode u kojoj svaki dan počinje svitanjem, opisujući krug, završava sumrakom. Svaka godina počinje proljećem, a završava zimom, u onoj istoj točki u kojoj je i počela. Samo okolnosti čine godine različitima, pa tako i naše živote.
Poklapanja različitih krugova čine odnose u okolnostima i njih moramo dovesti u nulu da se ti i takvi krugovi više ne bi poklapali. Naš se izbor sastoji od privida koje uvjetuje kut gledanja, koji tijekom vremena mijenjamo i takvim kretanjem ponovno stvaramo krug.
Sve religije svijeta, sva duhovna učenja, svi društveni sustavi, sva društvena uređenja, cijeli globus, sav svemir, sve na ovome svijetu i oko njega, uključujući i njegov najmanji dio, nastoji biti u ravnoteži, odnosno u nuli. Bilo kakvo ili bilo kakva događanja, bilo na jednu, bilo na drugu stranu, dovode do neravnoteže, odnosno nekog poremećaja. Takve poremećaje, sukladno razini na kojoj se događaju, verificiramo: potresima, radovima, mržnjom, inflacijom, padom režima, nevremenom, radošću, rođenjem, smrću itd. Ako promatramo vlastiti život, složit ćete se s tvrdnjom da on podrazumijeva i uspone i padove, koji su uvijek posljedica vlastita djelovanja, bilo u pozitivnome bilo u negativnome smislu. Učeći iz vlastitih ili tuđih životnih iskustava, stječemo životno iskustvo koje nas uči da, ako dobivamo na jednoj strani, na drugoj neminovno gubimo. U tim se spoznajama javljaju poremećaji koje po pravilu ?kasno? uočimo i shvatimo.
?Kasno? je priloška oznaka za vrijeme, a vrijeme ne postoji, ono je izmišljotina, sukladna čovjekovu načinu shvaćanja i mišljenja. Kako? Jednostavno! Zamislite uobičajen vremenski okvir u nebrojenim životnim krugovima, ili unutar samo jednog kruga. Da! Sve počinje i završava u jednoj točki. Ne postoji ono što je bilo, niti ono što će biti, postoji samo sada, a upravo sada se moje sutra ogleda u mojem jučer i točka. Eh, baš ta točka počinje i završava krug, a čovjek, ograničen, nesavršen, ?ćoškast?, nikako ne može shvatiti krug. Put nule je način koji nas uči da vlastiti životni krug održimo u potpunoj ravnoteži, ne remeteći prirodni slijed stvari unutar ostalih životnih krugova. Tek tada ćemo biti u stanju shvatiti krug i postat ćemo nula, odnosno ništa, što je zapravo grafički prikaz kruga.
Ovo što ste upravo pročitali je moja osobna životna filozofija, koju pokušavam slijediti. Naime, bavim se alternativom već 14 godina radeći astrologiju i rune, u smislu pomoći ljudima. Puno sam u životu čitao i učio, vezano uz razne alternativne tehnike, religijska učenja, ezoteriju itd. Shvatio sam, tijekom vremena, da sve skupa ima za ulogu uravnotežiti čovjekov entitet, uskladiti ga i s prirodom i sa samim sobom, a samim time i s drugima s kojima čovjek dolazi u dodir na bilo kojoj razini. Vizualno, sve to skupa nalikovalo mi je kotaču bicikla na kojem ima puno ?špajli?, a sve one vode u centar. Tako i sva učenja ovoga svijeta predstavljaju jedan put, odnosno jednu žicu, koja nas s oboda kruga vodi u centar. Vlastiti izbor se očituje baš u izboru žice ili ?špajle?, odnosno puta kojim ćemo krenuti. Svatko bira svoj put prema vlastitom shvaćanju, nahođenju, mogućnostima i okolnostima. Ja sam, prema vlastitom izboru, izmislio i pokušao sebi objasniti i modelirati vlastitu špajlu, uzimajući je kao univerzalnu, ali ipak sveopće prihvatljivu i objašnjivu, koja će me odvesti u centar i nazvao je ?PUT NULE?.
Zašto sve ovo pišem i kakve to ima veze s alkoholom i alkoholizmom uopće? Pa, ima, i to velike. Pokušat ću to objasniti baš izrazom put, i to put kroz osobna iskustva. Kad sam donio odluku da krenem takvim putem, nisam postavio nikakve uvjete niti sam razmišljao o stranputicama, niti o opasnostima, niti o koristi, niti o vremenu. Imao sam pred sobom put s ciljem i vlastitu odluku.
Dakle, krenuo sam sa svim svojim manama i vrlinama i s jednom razinom svijesti, koja me je i potaknula na takvu odluku. Prvi koraci su bili sitni i bojažljivi, puni straha i nesigurnosti. Povremeno sam zastajao na putu da skupim snage ili da se osvrnem oko sebe kako bih vidio što se sve dogodilo. Pokatkad sam stao da se odmorim, pokatkad se put nije vidio od magle, mraka i raznih drugih nepoznanica na samome putu. Na njemu su vrebale svakakve opasnosti i izazovi za moju osobnost. Tako sam, u jednom trenutku, skrenuo s puta, želeći poći prečicom koja me dovela u slijepu ulicu, zvanu alkohol. Bilo je u toj uličici puno vrata koja su se činila kao izlazi. I ja sam nasumce odabrao jedan. U svojoj naglosti nisam vidio natpis na vratima na kome je pisalo ?sukob sa zakonom? . Vrata su se za mnom zatvorila uz tresak. Zastao sam osupnut od straha i očaja . U mraku su glasovi dozivali: ?Vrati se? ? draga pijana lica kupala su se u alkoholu klateći se u ritmu ispijanja novih i novih boca i čaša. Neki drugi mrski ljudi, poznati i nepoznati, vikali su mi: Pijanico! Dokle tako? Pogledaj se, što radiš? Kako to izgledaš? To je u meni rađalo nedoumicu o tome što učiniti sad? Bojažljivo sam se počeo osvrtati oko sebe i u jednom trenutku opazio u mraku tanak tračak svjetla, što se sramežljiv probijao odnekud. Pažljivo gledajući i slušajući, razaznao sam šapat koji je objašnjavao što je to alkoholizam i alkohol. U tom se trenutku u meni javila spoznaja da je Bog za mnom zatvorio vrata, ali je istodobno otvorio prozor, u smislu kluba liječenih alkoholičara. Pružena je nova šansa, kao prijateljska ruka koja me je vratila natrag na put kojim sam krenuo. Shvatio sam da na putu nisam sam i da se, dok hodamo putem, neki i vraćaju za koje smo mislili da su za nas izgubljeni.
Osjećaj olakšanja daje mi snagu, spoznaja da nisam sam dodatno me hrabri i potiče. I hodam, evo već skoro godinu dana, shvaćajući da se uska staza i od mojih i od tuđih koraka širi, povećava, poravnava, pretvara se u cestu. Hodat ću i dalje ne radi sebe, ne radi drugih, nego radi same ceste, jer svi mi, koji idemo tom cestom, jednoga ćemo dana postati sama cesta i po nama će puno lakše netko drugi nalaziti put i smatrati ga svojim.
Zato vam se, evo, javljam s tog našeg puta, za koji kažem da je moj, a vi ga zovete svojim. Zapravo, nema veze čiji je to put, glavno je da smo u vezi i da svi hodamo ?našim? putem. Pa, ? puno pozdrava i hvala vam ? krenimo! Put je dug.

Mladen Topolovec,
OKLA Turopolje, Klub Susedgrad

Javljanje iz Malešnice

Ovih ljetnih dana naših članova ima manje, ali redovita grupica iz PB Jankomir upotpunjuje naš klub, ne samo prisustvom, već aktivnim sudjelovanjem. Na jednom od sastanaka čuli smo mišljenje da isticanje riječi gostiju i ponašanje u skladu s time, na neki način razdvaja članove. Naša su druženja u svim klubovima jednako vrijedna, bez obzira odakle je tko.
Zahvaljujem im, jer njihova iskustva, osjećaji i mišljenja nisu manje važni od naših, niti su odijeljena nekom formom organizacije, mjestom boravka i sl. A oni nas baš i podsjećaju na muke početka apstinencije, ali i ljepotu spoznaje, da mogu, iako nije lako, stjecati navike života bez tereta ovisnosti. Kao što Talmud pita: "Tko je mudar čovjek?? i odgovara: ?Onaj koji uči od sviju.?
Gospodin iz Jankomira s 30-ak dana boravka u bolnici, analizira svoj život nekad i sad. Pita se, kamo bi ga odveo život alkoholičara i donosi odluku. Želi apstinirati, zna da neće biti lako i da je to tek početak. Iza njega je prošlost s ovisnošću, a ispred prazne stranice života čiji sadržaj ovisi njegovim odlukama. Mislim, koliko je sad važna podrška obitelji, kluba, prijatelja?
I gospođa iz Samobora, nakon jednomjesečnog liječenja, odlazi u posjete svojoj obitelji. A tu je bilo različitih emocija, prošlih i sadašnjih, koje tek trebaju pronaći svoje mjesto. Naša apstinentica još osjeća sumnju u obitelji. Žao joj je što razgovor sa suprugom nije bilo nešto vrijednije od prepričavanja što misle i što su rekli susjedi.
Pomislila sam na to koliko je još takvih i sličnih suočavanja s prošlošću čeka. Nije važno što misle susjedi. Važno je da ona živi u istinskom miru, s odlukom koju nosi u sebi, bez obzira na vanjske okolnosti. Povjerenje onih do kojih nam je stalo, obitelji i prijatelja, doći će s vremenom. Povjerenje nije naljepnica koju nosimo tako da je svi vide. To je vrijednost koju stječemo postupcima i dosljednošću. Oni koji nas vole, voljet će nas i dalje, ali će ta ljubav, uz povjerenje i poštovanje, biti sretnija i bogatija.
Kod kuće sam razmišljala. Sjetila sam se svojih sinova i njihovih tužnih očiju kad bi ih otac iznevjerio i njihova sretna lica tako jeftino prodao za čašicu alkohola. Koliko se razočaranja i nesigurnosti skupilo u njihovim dušama! Obitelj, ljubav, povjerenje, radost, neizmjerna su bogatstva. Kako je moguće zamijeniti ih pićem, znala sam se pitati. Sada znam koliko je opasna ljubav prema alkoholu. To je gospodar koji ne trpi nikoga, osim sebe na prijestolju. Obmanjuje i uništava sve životne vrijednosti i čovjeka kojim vlada.
Kad se neko od nas suoči sa svojom slabošću i odluči je pobijediti, divim se toj važnoj odluci i svim srcem mu želim sreću.

?Kad povjeriš svoju nevolju susjedu,
daruješ mu dio svojeg srca.
Ako je u njega velika duša, zahvaljuje ti,
a ako je malena, omalovažava te.? (H. Džubran)

Alkoholne loše čudi

Alkohol je loše čudi, mnoge ljude on izludi.
Alkohol je loša nada, on te vreba bilo kada.
On ne gleda na godine, vreba žrtve i ranije.

U tunelu usred mraka, leži bure od konjaka.
Treba mudro proći znati, iz tunela tog izaći.
Tko u njemu nasred stane, bure će ga da obmane.

Tko kraj njega znade proći, bolji će mu dani doći.
Alkohol je sad najveće smeće.
Našu mladost on sad u grob meće.

Alkohol je tema stara, ljudski život on razara.
Alkoholu, dok te pijem, osjećam se dobro mi je.
Alkoholu dok te nema, sad me hvata neka trema.

Tad me hvate neke muke, i zadrhte moje ruke.
Alkohola tko se lati, cijeli život će da pati.
Patit će i familija, ona njemu najmilija.

Ja alkohol dok sam pio, tad sam onda vesel? bio.
Kada sam se rastrijeznio, onda sam se razbolio.
Duša mi se moja cijepa, od alkohola tog prokleta.

Alkoholu, ti prokleta dušo, da sam znao ne bi te kušo.
Otkada te ja više ne pijem, osjećam se
Zdravo, veselije.
Alkoholu


Tko alkohol puno voli
On će brzo da oboli
Tko alkohol puno pije
Taj će u grob leći prije.

Tko alkohol puno voli
Tom će mozak da oboli
Tko alkohol previše pije
Taj pametan više nije.

Alkohol je čudna sprava
Ljudski život on razara
Alkohol se jetri smije
Nju će prvu da ubije.

Alkoholu, tko te pije
Taj sa sobom dobar nije
Uz alkohol tko druguje
Uz njega će da tuguje.

Alkohola tko se lati
Cijeli život će da pati
Alkohol je stara tema
Bolje bi bilo da ga nema.


Stipetić Franjo, Klub Karlovac

Darujmo osmijeh

Nedavno je Ministarstvo zdravstva i socijalne skrbi tiskalo letak koji smo dobili uz naše ?Liječničke novine? ? ?Naša ljubaznost početak je svakog liječenja?. Odmah sam se složila s naslovom, a i sa sadržajem.
Navest ću odgovore na dva pitanja:
Što postižemo ljubaznošću?
Mnogo, i to za bolesnika ali i za same sebe. Bolesniku umanjujemo strah, stječemo njegovo povjerenje, potičemo samopoštovanje, volju za liječenjem i nadu za uspjeh liječenja. I mi dobivamo, jer: potičemo svoj osobni razvoj i sazrijevanje, pokazujemo da cijenimo druge ljude, poboljšavamo osobne i profesionalne odnose.
Što ljubaznost uključuje?
Tu bih od, kako je navedeno, jednostavnih, dobro poznatih ponašanja izdvojila osmijeh. Činim to iz nekoliko razloga. Volim se smijati i tada se puno bolje osjećam pa vjerujem da isto osjećaju i drugi ljudi. Osmijeh opušta i potiče pozitivna čuvstva. A najviše zato jer sam to nedavno potvrdila i u klubu. Naime, nakon recidiva i ponovnog liječenja, za što sam saznala od majke naše članice, iskreno sam se razveselila kad sam je opet ugledala kako se nasmijana približava našem klubu. Spontano sam uzvratila osmjehom, spontano, jer mi je zaista bilo drago da je opet s nama. Očito je to i osjetila pa je komentirala: "Znala sam da će me dočekati osmijeh!" Želim joj uspješnu rehabilitaciju uz nesebičnu podršku svih članova kluba i još puno iskrenih osmjeha u životu.
Spomenuti letak završava sličnom konstatacijom: Ne možete pogriješiti ako pozdravite osobu s osmijehom! Stoga ću i ja tako završiti.

Prim.dr.sc. Mirjana Marković-Glamočak
stručni djelatnik Kluba "Stara Tkalča"

IN MEMORIAM - Profesor Vera Franz Bahun

Veliku potresenost i bol izazvala je u meni žalosna vijest. Dana 7. kolovoza 2004. godine umrla je draga i dugogodišnja suradnica, prof. Vera Franz Bahun.
Jedan od najbolnijih zadataka je pisati ?In memoriam? učitelju, dragom suradniku, uzoru. Zbog bogatstva njene ličnosti nije lako napisati sve što bi se trebalo reći.
Prof. Vera Bahun došla je na Rab 1. siječnja 1965. godine i zaposlila se u Psihijatrijskoj bolnici, u kojoj je radila do odlaska u mirovinu, 1980. godine.
Bila je izvanredan stručnjak za kliničku psihologiju. Njeno je ime u Bolnici vezano uz liječenje alkoholizma.
Godine 1967. osnovala je prvu grupu od 32 ovisnika o alkoholu. To je ujedno i godina u kojoj je počeo organizirano raditi Ogledni klub liječenih alkoholičara, koji je službeno registriran 1. listopada 1969. godine. Utemeljila je organizacijski i teorijski koncept liječenja ovisnika po metodi prof. Vladimira Hudolina, i uz pomoć malog broja suradnika ga provela u djelo.
Dvije godine kasnije, počeo je raditi i Gradski klub liječenih alkoholičara u Rabu koji je registriran 1974. godine.
Najbliže suradnike upućivala je u terapijske vještine, prenoseći nam umijeće i ljubav za rad s ovisnicima. Bila je neumoran borac i stvaralac. Za svoj rad primila je mnoge zahvalnice od klubova liječenih alkoholičara, a od grada Raba plaketu. Grad Požega uručio joj je priznanje kao doživotnoj počasnoj građanki.
Kao dugogodišnji aktivist rapskog Crvenog križa također je dobila mnoga priznanja. Svojim izlaganjima aktivno je sudjelovala na kongresima i simpozijima klubova liječenih alkoholičara. Posebno su bile zapažene i pozdravljene njene rasprave na Skupštinama liječenih alkoholičara gdje je izravno prenosila ljubav i poštovanje prema apstinentima i terapeutima koji rade u klubovima.
I nakon odlaska u mirovinu se zanimala za pacijente. Dobivala je puno pisama, razglednica i čestitaka i na sve je odgovarala.Voljela je svoju obitelj, rad, prijatelje, a posebno apstinente. Divila se i radovala svakom njihovom uspjehu, žalostila se neuspjehu.
Na kraju si dopuštam dotaknuti i svoj osobni odnos s prof. Verom. Bila je prva osoba koju sam upoznala kada sam došla u Bolnicu na razgovor u vezi sa zaposlenjem. Od tada, pa sve do njene smrti odnosila se prema meni s jednakim prijateljstvom i dobronamjernim stavom. Zato je moje poštovanje prema njoj ostalo i ostat će do kraja mog života. Takvo poštovanje mogu zavrijediti samo veliki ljudi.
Velika joj hvala za sve što je učinila tijekom svog bogatog života. Hvala joj za svaku riječ koju mi je uputila. Hvala joj za svaku riječ koju je rekla ili napisala apstinentima. Hvala joj za sva dobra djela.

Dragica Cerovski, soc. radnik

Mala zelena oaza u središtu grada

Kad netko, poput mene, stanuje u strogom središtu grada, nedostaje mu pogled na zelenilo. Moja je ulica zasađena stablima divljeg kestena, no od prašine posivjelo lišće doista ne može zamijeniti doživljaj pravog, prirodnog zelenila. Nedavno sam, sasvim slučajno, u samoj blizini svoje kuće otkrila malu zelenu oazu. Prijatelji su me odveli u pivnicu ?Staro češko?. Tu čovjek zastane iznenađen neopisivo lijepim, zelenim prostorom. Nema prašine, nema ulične prometne buke ? sve je lijepo i smireno i čovjek se osjeća kao da je daleko od gradske buke i gužve. Mogla bih tu sjediti satima, utonuti u tišinu.
Nekad sam tu zelenu oazu mogla doživjeti samo uz čašu ?starog češkog piva?. No sada i dalje uživam, uz zeleni sok od jabuke. Sok može zamijeniti pivu, ali ne mijenja sadržaj zelene oaze, kao ni moje uživanje u njoj.

Maja Kožić

Moja priča

Ne tako često, gledao sam čovjeka u odjelu, uredno obrijan, podšišan, aktovka u ruci. Pomislih: "Uspješan poslovan čovjek, dobrostojeći, uredna obitelj." Isti taj čovjek ulazi u obližnji restoran. Naravno, ja sam nastavio svojim putem. Nakon nekoliko sati, u gradu, pokraj mene prolazi čovjek razbarušene kose, pocrvenjelih očiju, kravata raspojasano visi uz ne baš uglađeno odijelo. U jednom trenutku pomislih da pada i nesvjesno se pokrenuh da mu pomognem. Ali on se, uz nerazgovjetne psovke uspravi, više pognuto, dakako, i otetura dalje.
"Bože, pa taj čovjek je pijan" ? pomislih.
Hodajući dalje stalno mi se motala misao u glavi: "Odakle ja tog čovjeka poznajem?" Pa naravno, to je čovjek kojega sam prije nekoliko sati vidio gdje uredan ulazi u restoran. Takav gospodin, a takvo što si dopustio!
Rat, neizvjesnost, strah i naravno, alkohol. "Popij malo, govorili su."Malo će te opustiti i ohrabriti!" Zašto ne, rekao sam i dobro potegnuo. Malo kasnije popio sam još i sam. Tako je krenulo... Svaki dan malo, pa još malo, dok mi to nije postalo svakodnevno. I oni mali trenuci odmora, kava, straže, nisu bili "ono pravo" ako nije bilo alkohola. Pomislio sam da su imali pravo oni koji su rekli: "Popij". Alkohol uistinu opušta, daje hrabrost. Ali kakvu hrabrost, onu prividnu i lažnu. I tako, iz dana u dan sve više hrabrosti, ne shvaćajući da me ta alkoholizirana hrabrost potpuno nesvjesno vodila bespuće ništavnosti i propasti.
Rat među ljudima se polako bližio kraju, a moj osobni s bocom u ruci, džepu, ruksaku, svejedno, tek je započinjao. Bilo je prekrasno za crtu razdvajanja. U svome osobnom ratu, umjesto borbe, ja sam se zbližio sa svojim neprijateljem-alkoholom, i to jako dobro. Nekoliko momačkih godina, susreti s prijateljima, znancima, rodbinom, dugi razgovori-sve uz čašu alkohola. Dolazi brak, djeca, posao. Sve to treba dobro proslaviti, naravno opet uz "dobru kapljicu". Koliko samo mamurnih jutara, mučnine, glavobolje. Dolazeći na posao neobrijan, crvenih očiju, s ne baš posebnim elanom za rad. Dolazi sam kući poput onoga čovjeka koji je izgledao ne kao kada je ulazio u restoran, nego onakav kakav je iz njega izlazio. Upozorenja supruge, česte svađe, pokoji dobar savjet prijatelja da to nije dobro, nisu dolazili do od mojih ušiju. Između ostalih briga bila je i ona: "Hoću li sutra imati što popiti?" Trijezan sam se često pitao: "Što sam sinoć govorio u društvu prijatelja?" Nisam znao odgovor. DOSTA! "Tu valja nešto uistinu mijenjati", rekao sam. Nije prošlo dugo, ista priča! Dolazili su problemi vezani za posao. Obitelj strpljiva, ali puno trpi. Svi oko mene su vidjeli da nešto nije u redu sa mnom.
Privatni poslovi su zanemareni. Druženje s prijateljima također. U obitelji je stanje bivalo sve teže. Krug oko mene se polako zatvarao. Sve više ostajao sam, SAM, zatvoren u boci. Zar više nema dječjeg osmijeha, druženja, ljepote prirode. Moram izaći iz tog ropstva. Želim gledati svijet čistih očiju. Tu bitku protiv bolesti ne mogu dobiti sam. Mnogi su mi željeli i žele pomoći. Dakako, ja imam glavnu ulogu! U pijanom stanju bio sam sam, kao u nekome svom snu. Zapitao sam se: "Ako je život samo san, što će se dogoditi kada se probudim?" Nadam se iskreno pruženoj ruci prijatelja, razgovoru bez čašice, dragom zagrljaju žene i dakako, veselom i razdraganom osmijehu svoje djece, koja će pomisliti, a možda i ponovno reći: "Moj tata više ne pije!"

Vlatko L., OB "Dr. Josip Benčević", Slavonski Brod