Kako donijeti dobru odluku?

Ana Ribarić Gruber, prof. psihologije

Godišnji odmori se pomalo bliže kraju, stiže jesen koja u prirodi znači približavanje kraja jednog ciklusa, dok ljudima - od najranije školske dobi pa sve do kraja radnog vijeka, naviješta novi početak i time pruža izvrsnu priliku da nešto promijenimo.

Svi se svakodnevno nalazimo u situacijama u kojima moramo donijeti određene odluke, bilo da se radi o sitnicama, ili o odlukama čije ćemo posljedice osjećati snažno i dugoročno. Donijeti odluku može biti lako, ali donijeti dobru odluku često nije nimalo jednostavno.

Donošenje odluka je proces koji podrazumijeva odabir jedne od najmanje dviju mogućnosti, od kojih svaka ima svoje, za nas privlačne i odbojne strane, a odabir jedne isključuje odabir drugih mogućnosti. Pojedinci se razlikuju prema načinu odlučivanja, ovisno o znanju, prethodnom iskustvu, osobinama ličnosti (impulzivnosti odnosno refleksivnosti, neurotizmu, spremnosti prihvaćanja rizika...), a na odlučivanje utječu i situacijski čimbenici (obaviještenost o mogućnostima koje su nam na raspolaganju, važnost odluke, vrijeme u kojem odluku moramo donijeti...).

Međutim, na donošenje odluka možemo gledati i kao na umijeće po kojem se razlikujemo: neki od nas će brzo i možda lako(misleno) odabrati mogućnost koja će obilježiti mjesece ili godine koje su pred njim, dok će drugi utrošiti puno vremena na odlučivanje o gotovo beznačajnim sitnicama. To umijeće, odnosno strategiju odlučivanja, možemo razvijati vježbom, kako bismo u situacijama u kojima imamo mogućost izbora, od onoga što nam se nudi odabrali najbolje (iako treba napomenuti da, budući da nitko nije savršen, nema osobe koja uvijek donosi najbolje odluke).

Nema univerzalnih pravila koja bi nam jamčila donošenje najboljih odluka u svim situacijama, no praksa je pokazala da je veća vjerojatnost da ćemo donijeti dobre odluke i smanjiti doživljaj stresa koji često prati proces odlučivanja ukoliko ih pokušamo postići na sljedeći način:

• Na samom početku je važno detaljno analizirati situaciju i definirati problem, pazeći pri tome da razlučimo problem od njegovih pokazatelja i posljedica. Npr. nezadovoljstvo odnosima u obitelji može biti posljedica različitih čimbenika (različitosti naravi, stresa, financijskih neprilika, bolesti, alkoholizma i sl.). Također trebamo jasno i precizno odrediti ciljeve koje želimo postići.

• Prije ozbiljnog pristupanja odlučivanju trebamo procijeniti koliko je odluka važna, odnosno vrijedi li uopće ulagati vrijeme i trud u nešto što nije bitno ili će se riješiti samo od sebe.

• Osjećaji su pokretač našeg ponašanja, no ukoliko postanu prejaki, ometaju djelovanje "zdravog razuma". Ukoliko nas emocije preplave prilikom donošenja važnih odluka, trebamo se najprije smiriti, a potom polako, što je moguće "hladnije" glave pristupiti rješavanju problema.

• Koliko god nam odlučivanje teško padalo, ne bismo ga smjeli odgađati (pri tome se misli na odgađanje samog razmišljanja o odluci koja je pred nama i svojevrsnom bijegu, a ne na razmatranje različitih rješenja i čekanje da "prespavamo" neku veliku odluku). Bitno je ostaviti dovoljno vremena za donošenje važnih odluka, kako ne bismo bili izloženi pritisku, no pri tome treba svakako voditi računa o tome da ne odugovlačimo na račun realizacije. Ne smijemo zaboraviti da odlučivanje nije samo sebi svrha, nego nakon toga tek treba uslijediti ostvarenje odluke i postizanje željenog cilja.

• Odluka će biti to kvalitetnija što više informacija o mogućnostima koje nam se nude imamo na raspolaganju. Zato bismo trebali uložiti dodatni napor u prikupljanje informacija, pogotovo iz više neovisnih izvora.

• Ne smijemo se ograničiti na prvo rješenje koje nam padne na pamet (bez obzira na to koliko nam se ono činilo dobrim), nego bismo trebali pokušati iznaći što više rješenja (i pri tome upotrijebiti maštu) i zapisati ih kako ih ne bismo zaboravili (tzv. brainstorming). Velika prepreka pri rješavanju problema je upravo ustrajanje na rješenju koje očito ne daje željeni rezultat, što je praćeno osjećajem frustracije, budući da se trudimo i ulažemo energiju, a zapravo se vrtimo u krugu. U tom je slučaju dobro malo predahnuti i potom pokušati sagledati čitavu situaciju iz drugog kuta.

Svaku mogućnost treba posebno analizirati, uzimajući u obzir pozitivne i negativne posljedice (posebno dugoročne), pazeći da ne upadnemo u zamku traženja rješenja koja namse u tom trenutku čine najbržima, najlakšima i najbezbolnijima. Ono što nam trenutno najviše odgovara često nije najbolje za nas i naše bližnje. Ovdje se nikako ne smije zanemariti praktična strana - trebamo dati prednost onome što možemo provesti u djelo (dakle, trebamo voditi računa o vlastitim mogućnostima, sredstvima koja su nam na raspolaganju, sposobnostima, vremenu...).

• Imajte na umu staru izreku prema kojoj je više glava pametnije, stoga se ne ustručavajte potražiti savjet neovisne i kompetentne osobe. Međutim, traženje savjeta nikako ne smijemo miješati s očekivanjem da druga osoba odluči umjesto nas i da na taj način na nju prebacimo odgovornost, pogotovo ukoliko se radi o odluci koja će se dugoročno odražavati na naš život.

• Savjet osobe koja nam je bliska dvosjekli je mač - s jedne strane se radi o ljudima koji nas dobro poznaju (dakle, mogu predvidjeti naše ponašanje u određenim situacijama, procijeniti koliko smo se sposobni u njima snaći, kao i procijeniti naše zadovoljstvo ishodima tih situacija). Međutim, bliske osobe se često toliko užive u naš problem da nisu ništa objektivnije od nas samih. Također treba izbjegavati pitanja odnosno pretpostavke kao što su "Što bi ti učinio/la da si na mom mjestu?". Bez obzira na odgovor koji dobivamo na to pitanje, iskrenost nama bliske osobe i želju da nam pomogne, ne smijemo zaboraviti da ta osoba ipak nije u našoj koži i da je lakše raspravljati o tome "što bi bilo kad bi bilo" nego riješiti konkretan problem kad se s njime susretnemo. Osim toga, ljudi se međusobno razlikuju, pa ono što je najbolje za jednu osobu ne mora nužno biti dobro i za nekog drugog.

• Nerijetko posljedice naših odluka osjećaju i naši bližnji, suradnici na radnom mjestu itd. U takvim situacijama treba biti osobito oprezan i voditi računa i o njihovoj dobrobiti. Ukoliko očekujemo da će se posljedice naših odluka odraziti na čitavu obitelj, u njihovo donošenje svakako trebamo uključiti i druge članove.

Kao što je već spomenuto, odlučivanje nije cilj, nego korak koji nas vodi prema određenom cilju. Ni genijalna rješenja niti najbolje odluke ne vrijede ništa ukoliko ih ne provedemo u djelo. Zbog toga se, kad donesemo odluku, ne smijemo olako opustiti jer nas posao tek čeka.
Na kraju, kad donesemo i realiziramo odluku, dobro je osvrnuti se unatrag i provjeriti je li naš odabir zaista bio najbolji, odnosno analizirati čitav put koji smo prešli kako bismo eventualno otkrili gdje smo pogriješili i tako izbjegli pogreške u nekim budućim situacijama. Na greške ne bismo trebali gledati previše kritično jer se one svakome mogu dogoditi, ali na njima uvijek možemo ponešto naučiti!

Kad jednom razvijemo strategiju donošenja odluka, primjenjivat ćemo je spontano čak i onda kada nemamo dovoljno vremena na raspolaganju, pa smo prisiljeni preskočiti neke navedene korake, jer ćemo ih primjenjivati i bez da smo ih u potpunosti svjesni.

Temeljna pravila u radu kluba liječenih alkoholičara

U radu kluba liječenih alkoholičara trebamo poštovati neka temeljna pravila koja trebaju služiti očuvanju slobode članova, a ne njenom ograničavanju. Među njima su sljedeća posebno važna:

1. Za prijem u članstvo kluba ne mogu postojati neki posebni uvjeti. Svaka obitelj i svaki pojedinac koji imaju poteškoća izazvanih alkoholom, i koji to žele, mogu postati članovima kluba. U klubu ne mogu postojati pravila koja predviđaju izbacivanje člana iz kluba. Što je član u većim poteškoćama, to ga klub mora više podržavati. Svi članovi obitelji ravnopravni su članovi kluba.
2. Točnost je najvažnije pravilo u radu kluba. Klub se sastaje u plenumu jedanput tjedno, u danu i satu koji članovi zajednički odrede. Toga dana i sata treba se redovito držati.
3. Kako se klub sastaje u plenumu svakog tjedna, on svoje postupke, upravu i programe može punovaljano mijenjati i nadopunjavati na svakom sastanku, odnosno sastanak proglasiti izvanrednom skupštinom.
4. Svaki član kluba se treba brinuti o klubu, pa je zbog toga potrebno da svi članovi, po nekom redoslijedu, obnašaju različite funkcije u klubu. Izvršavanje tih funkcija traži od člana da uči, da napreduje, i to ne samo što se tiče poremećaja izazvanih alkoholom, već općenito, u općeljudskom smislu. Stalne funkcije koje članovi obnašaju su sljedeće: predsjednik, dopredsjednik, tajnik i blagajnik, koji zajedno s još 1-3 člana čine predsjedništvo kluba. Funkcije koje se mijenjaju su: voditelj sastanka kluba, koji se bira na svakom sastanku i brine se za pripremu sljedećeg sastanka i njegovo vođenje (svaki član kluba vodi povremeno sastanak), zapisničar, prema potrebi 1-2 člana koji odlaze u patronažu (prijateljski posjet), te član koji se brine za prostorije u kojima se održava sastanak. Pored ovih dužnosti mogu se odrediti i mnoge druge. Što je više članova kluba zaduženo za pojedine dužnosti, to je bolji rad kluba.
5. Na sastanku svaki član ima pravo govora, i to, prije svega, o sebi i svojim poteškoćama. Nitko ga ne može prisiljavati da govori o sebi ako on ne pristaje. Klub očekuje da svaki član prije ili kasnije odluči uzeti riječ, na što ga klub mora i pripremiti.
6. Obično se u pravila kluba upisuje i ono, prema kojem članovi kojima je to liječnik odredio, zajednički, u vrijeme sastanka, uzimaju disulfiram. U tom slučaju riječ je više o preporuci nego o obaveznom pravilu.
7. Član mora upoznavati suvremeno gledanje na suzbijanje poremećaja izazvanih alkoholom, pa u tom smislu treba razgovarati s drugim članovima i stručnim djelatnicima kluba, sudjelovati u naobrazbi, čitati Alkohološki glasnik i ostalu alkohološku literaturu, te se općenito zanimati za društvo u kojem živi i radi.
8. Kad članstvo kluba prijeđe 12 obitelji, klub se treba podijeliti i to tako da u oba nova kluba bude podjednak broj starih i novih članova.
9. U klubu rade stručni i dostručni djelatnici, koji su prošli naobrazbu iz područja alklohologije, a koje treba birati u dogovoru sa Zajednicom klubova ili Hrvatskim savezom klubova liječenih alkoholičara.
10. Član kluba ima pravo na čuvanje anonimnosti u klubu u situacijama kad klub organizira javne manifestacije.

Osim spomenutih pravila, klub ne bi trebao imati drugih. Članovi kluba mogu uvesti u svom radu i neke običaje, no oni nisu obvezatni. Što manje pravila ima klub, obično je njegov rad bolji.
Dnevni red ne spada u pravila rada i može biti u svakom klubu drugačiji. Najčešće klubovi vode sastanke prema ustaljenom dnevnom redu, što olakšava vođenje sastanka i rad, kako članova, tako i stručnih djelatnika i dobro ga je pripremiti, osobito kad je riječ o neiskusnim, mladim članovima i djelatnicima. Dnevni red bi trebao biti takav da omogući svakom članu da uzme riječ za vrijeme sastanka.

Priredila: prim.mr.sc. Vesna Golik-Gruber