Ovisnost i prisila
Nesuvislost ovisnosti kao bolesnog stanja u kojem egzistira tijelo i duh u svojoj kompaktnosti interakcijskih odnosa jest stanje individue koja ne prihvaća pomanjkanje zdravlja niti sebe zadugo sagledava u stanju bolesti koje zahtijeva drukčiji tretman i stav nego tretiranja svoje osobnosti i svojih mogućih projekcija, kao u zdravlju. Kod većine bolesti osobe žele što prije povratak u normalno zdravo stanje tijela i duha, dok ovisnička struktura osobnosti negira svoje stanje i ne želi stvarati pozitivni pomak ili povratak k sebi, k zdravlju, negirajući na taj način bilo kakav smisao egzistencije i brige za svoje psihičko i fizičko zdravlje. Zato slobodni životni izbora svakog pojedinca u sebi mora nositi simbole opće važećih univerzalnih pravila koje sa sobom donose više dobra za sve, nego zla za neke.
Zbog toga ovisnost ne može biti slobodni (razumski) životni izbor, može biti put pojedinca, grupe, ali nikako univerzalno pravilo, jer kod većine ljudi volja za dobro, opstanak, borbu, nadjačava pojedinačnu ili sporadičnu destrukciju koja može donijeti dosta zla, ali ne može odnijeti pobjedu nad voljom za životom.
Slobodni životni stil koji, uz niz drugih specifičnosti, može izroditi i neprihvatljivo ponašanje u odnosima sa stvarima oko sebe i u sebi, te stvoriti uvjete za patološke reakcije gdje subjekt s vremenom postaje objekt koji dobiva sve bitne karakteristike bivšeg subjekta (sredstva). Budući možebitni ovisnik u početnoj fazi uzimanja suvereno kontrolira sredstvo pod prisilom svoje voljnosti, no vremenom njegovo ja gubi slobodu komunikacije sa objektom, diktiranje uzajamnih odnosa sredstvo-čovjek prelazi u nevidljive ruke samoga sredstva, granica dijaloga te uzajamnoga respekta nestaje, atributi sredstva izjedaju bit čovjeka i stavljaju ga u poziciju bez-voljnosti, emocionalne rastrojenosti, ne-slobode, bacajući ga u proces koji nema veze s izborom i slobodom, naprotiv ima konstantan odnos s prisilom čija je refleksija u individui naglašeno dualistička.
Prisila prvog reda djeluje tako da čovjek zbog biokemijskih reakcija koje se događaju u mozgu otvoreno fiziološki, objektivno žudi, pati želeći uzeti sredstvo, jer će mu uz njega jedno vrijeme biti ugodno i izbrisano mu stvarno stanje njegove cjelokupne osobnosti u odnosu sa samim sobom i okolinom, dok kemija radi za (protiv) njega nepovratno uništavajući biokemijsku ravnotežu mozga.
S druge strane, prisila koja u sebi nosi manje snage u odnosu na iskazivanje svoje volje djeluje tako da dio mozga, duše, svijesti, prisiljava druge mehanizme odgovorne kod ovisnika za žudnju prema sredstvu da se ne uzme, jer jedan dio ovisničke osobnosti svjestan je posljedica integralne reakcije u komunikaciji sa sredstvom.
Uzimanje mu donosi zlo, a zlo ne može biti pravilo ponašanja ni za ovisnika, ni za bilo koga, jer svi rođenjem imamo prirodno i pozitivno pravo biti slobodni u donošenju osobnih životnih projekcija u pozitivnoj stvarnosti kojoj moramo težiti, uz realno sagledavanje cjelokupnih posljedica naših čina, pozitivnih i negativnih.
Takva prisila drugog reda, koja u sebi nosi pozitivne sile inhibicije u početku ovisnosti vrlo je slaba, no vremenom kroz drogiranje (ako se ta teška životna (drama) preživi), ona se povećava što je u svojoj biti paradoks.
Takva prisila se transformira u razum (svijesti) s kojom će čovjek nadvladati svoje krizno stanje, ili u suprotnom otvorio je vrata vlastitog ubrzanog nestajanja.
Kada prisila bude razumski kontrolirana ona otvara nove vidike u realizaciji osobnosti ovisnika u odnosu i na vrijeme kada nije bila uronjena u ovisničko stanje, te uspješno stvara objektivne, racionalne zaključke o svom drogiranju (ovisnosti o sredstvu).
Zbog toga ovisnost ne može biti slobodni (razumski) životni izbor, može biti put pojedinca, grupe, ali nikako univerzalno pravilo, jer kod većine ljudi volja za dobro, opstanak, borbu, nadjačava pojedinačnu ili sporadičnu destrukciju koja može donijeti dosta zla, ali ne može odnijeti pobjedu nad voljom za životom.
Slobodni životni stil koji, uz niz drugih specifičnosti, može izroditi i neprihvatljivo ponašanje u odnosima sa stvarima oko sebe i u sebi, te stvoriti uvjete za patološke reakcije gdje subjekt s vremenom postaje objekt koji dobiva sve bitne karakteristike bivšeg subjekta (sredstva). Budući možebitni ovisnik u početnoj fazi uzimanja suvereno kontrolira sredstvo pod prisilom svoje voljnosti, no vremenom njegovo ja gubi slobodu komunikacije sa objektom, diktiranje uzajamnih odnosa sredstvo-čovjek prelazi u nevidljive ruke samoga sredstva, granica dijaloga te uzajamnoga respekta nestaje, atributi sredstva izjedaju bit čovjeka i stavljaju ga u poziciju bez-voljnosti, emocionalne rastrojenosti, ne-slobode, bacajući ga u proces koji nema veze s izborom i slobodom, naprotiv ima konstantan odnos s prisilom čija je refleksija u individui naglašeno dualistička.
Prisila prvog reda djeluje tako da čovjek zbog biokemijskih reakcija koje se događaju u mozgu otvoreno fiziološki, objektivno žudi, pati želeći uzeti sredstvo, jer će mu uz njega jedno vrijeme biti ugodno i izbrisano mu stvarno stanje njegove cjelokupne osobnosti u odnosu sa samim sobom i okolinom, dok kemija radi za (protiv) njega nepovratno uništavajući biokemijsku ravnotežu mozga.
S druge strane, prisila koja u sebi nosi manje snage u odnosu na iskazivanje svoje volje djeluje tako da dio mozga, duše, svijesti, prisiljava druge mehanizme odgovorne kod ovisnika za žudnju prema sredstvu da se ne uzme, jer jedan dio ovisničke osobnosti svjestan je posljedica integralne reakcije u komunikaciji sa sredstvom.
Uzimanje mu donosi zlo, a zlo ne može biti pravilo ponašanja ni za ovisnika, ni za bilo koga, jer svi rođenjem imamo prirodno i pozitivno pravo biti slobodni u donošenju osobnih životnih projekcija u pozitivnoj stvarnosti kojoj moramo težiti, uz realno sagledavanje cjelokupnih posljedica naših čina, pozitivnih i negativnih.
Takva prisila drugog reda, koja u sebi nosi pozitivne sile inhibicije u početku ovisnosti vrlo je slaba, no vremenom kroz drogiranje (ako se ta teška životna (drama) preživi), ona se povećava što je u svojoj biti paradoks.
Takva prisila se transformira u razum (svijesti) s kojom će čovjek nadvladati svoje krizno stanje, ili u suprotnom otvorio je vrata vlastitog ubrzanog nestajanja.
Kada prisila bude razumski kontrolirana ona otvara nove vidike u realizaciji osobnosti ovisnika u odnosu i na vrijeme kada nije bila uronjena u ovisničko stanje, te uspješno stvara objektivne, racionalne zaključke o svom drogiranju (ovisnosti o sredstvu).
Mr. sc. Luka Maršić, prof. antropologije, KB ?Sestre milosrdnice?
