S radnog posjeta klubovima Hercegovačko-neretvanske županije
S radnog posjeta klubovima Hercegovačko-neretvanske županije
Organizator: Udruga za zaštitu i unapređenje duševnog zdravlja i suzbijanje bolesti ovisnosti Pešćenica- Zagreb, čiji je predsjednik vms. Kata Hačko.
Vrijeme održavanja: od 2. do 4. 10. 2005. godine.
Mjesto održavanja: Sarajevo, Čapljina i Međugorje
Sudionici: Udruga za zaštitu i unapređenje duševnog zdravlja i suzbijanje bolesti ovisnosti Pešćenica, aktivisti općine Pešćenica, klubovi ?Pešćenica?, ?Vukomerec? i ?Maksimirska naselja?
Dana 2. listopada naš je autobus krenuo na dugo putovanje u Sarajevo, Čapljinu i Međugorje, u Hercegovačko-neretvansku županiju, k našim dragim prijateljima i suradnicima. Prekrasno nedjeljno jutro za putovanje kroz Derventu i Doboj, prema Sarajevu. U gradu na Miljacki neviđena dobrodošlica. Zagrljaji, pozdravi, tople riječi, otklonili su u času naš umor od putovanja.
Tu nas je dočekala prim. dr. Emina Kapetanović-Bunar, sjajna i energična žena, njezin suprug za kojeg sam, budući da je toliko toga već znao o nama, u početku mislila da je iste struke kao i ona (a nije) i grupa prekrasnih mladih studenata psihologije.
Prenijeli smo im pozdrave čelnog čovjeka Zajednice klubova liječenih alkoholičara i Hrvatskog saveza klubova liječenih alkoholičara, dr. sc. Zorana Zoričića, te im uručili knjigu ?Uhvaćena duga?, koju im je s najljepšim željama potpisao i poslao.
Govorili smo o radu klubova u ratnim vremenima koja su tamo bila vrlo teška, pokazalo se i u ovom ratu, da su liječeni alkoholičari u velikom broju ustrajali u apstinenciji, bili ratnici protiv svog neprijatelja - alkohola. Okupljali su svoje članove i njihove obitelji na razne načine i davali im podršku i nadu u bolje sutra. Klub, znači, nije bio kreator i organizator primarne prevencije, nego aktivni sudionik u njoj. Prim. Kapetanović-Bunar svoje ogromno znanje i iskustvo prenosi na mlade studente psihologije, koji su puni poleta i entuzijazma. Svoju učiteljicu nastoje slijediti na najbolji mogući način, pa tako i obilazeći oko deset Klubova u Sarajevu.
Puno je lijepih stvari izrečeno, puno je problema izneseno, i ne mogu sve staviti na papir, ali naši su kontakti čvrsti, tako da već puno toga i znamo. Družili smo se i u svibnju 2003. godine na vrlo sličan način, ali u široj postavi, s više stručnih djelatnika. I problemi i ciljevi su nam isti. Nastojimo se u ovakvim susretima što čvršće povezati, pokušati pomoći jedni drugima, stvoriti čvršće zajedništvo i prijateljstvo, baš kao što se radi u klubu. Nakon radnog dijela, praćeni suncem i toplinom, jer vrijeme je bilo kao da je ljeto, krenuli smo razgledati i diviti se lijepom Sarajevu, starom dijelu, Begovoj Džamiji, Baš Čaršiji i još mnogim drugim znamenitostima. Ugodno druženje odvijalo se u tri grupe, jer bilo nas je trideset i sedam, nezaobilazni Sarajevski ćevapi, turska kafa i to uvijek praćeni budnim okom domaćina, da se netko ne izgubi. Oko 18 sati smo se spremili na rastanak, jer čekalo nas je još tri sata puta do Međugorja, našeg prenoćišta. Topli stisci ruke, široki osmijesi, puno emocija ispred autobusa. Mahanje i povici ?Dođite nam opet!?.
U 21 sat udomila nas je u Međugorju prekrasna i vrlo topla obitelj Bevanda, baš kao i 2003. godine. Poznate sobe, blagovaone. Eto, što znači gostoprimstvo. Vrlo kratka buka, dok smo se smještali, a onda tišina i mir do sutradan. Ujutro doručak, slobodno do ručka. Pa zaslužili smo, svatko je krenuo učiniti nešto za svoju dušu. U 14 sati smo otišli u Čapljinu, malo skrovito mjesto, gdje smo se susreli s predstavnicima samoinicijativnog odbora za ovisnost i maloljetničku delinkvenciju. Govorilo se o aktivnosti vezanoj uz prevenciju, pa smo se složili da postoje mnoge prigode u kojima se može promicati život bez alkohola. Porukama, športom, znanjem, glazbom, tekstovima drugim prigodnim aktivnostima treba obilježiti Mjesec borbe protiv alkoholizma, od 15. studenoga do 15. prosinca i Svjetski dan zdravlja, 17. travnja,i slično.
Po povratku u Međugorje u predvečerje, potražila sam fra Maria Knezovića, koji vodi Franjevačku radio postaju ?Mir?, čiji smo gosti bili 2003. godine, no nisam se uspjela s njim sresti jer je 4. listopada bio blagdan Sv. Franje Asiškog, veliki blagdan, pa je bila velika gužva. Možda drugi put.
Gospođa Hačko nam je organizirala u Međugorju susret s članovima tamošnjih klubova. Opet izmjene iskustava, sjećanja kako smo nekad bili zbunjeni, nezadovoljni, očajni i kakvi smo danas. Odgovorni, dosljedni, uspjeli smo pronaći sebe, radost i smisao života. Kako tko, naravno, tko je iz kluba želio uzeti za sebe ono što mu se tamo nudilo.
Na put u svoju domovinu krenuli smo 4. listopada poslije ručka. Ponovno dan kao na dlanu, toplo, sunčano, ispraćaj i dobre želje obitelji Bevanda, i ono nezaobilazno, ?Dođite nam opet!?.
Kako se kod predstojnice udruge, gđe. Hačko, uvijek mora raditi, niti u autobusu nije bilo poštede. Čitale su se istinite priče, pjesme pojedinih poetskih duša. Govorilo se o krvožilnom sustavu i zdravom životu. Sve dok se nije smračilo. Počela je padati kiša, ali nije nasbilo briga. Imali smo dobrog vozača, g. Heraka, koji se svega naslušao, a usput se i educirao.
Hercegovina nam je uzela sve kune s mobitela pa smo do granice bili tihi. Onda su se uspostavile mreže na mobitelima i počeli smo se javljati kući. Ruška, Ana, Marta, Marko, Kato, naše zlato i organizatorice, bilo je prelijepo.
Organizator: Udruga za zaštitu i unapređenje duševnog zdravlja i suzbijanje bolesti ovisnosti Pešćenica- Zagreb, čiji je predsjednik vms. Kata Hačko.
Vrijeme održavanja: od 2. do 4. 10. 2005. godine.
Mjesto održavanja: Sarajevo, Čapljina i Međugorje
Sudionici: Udruga za zaštitu i unapređenje duševnog zdravlja i suzbijanje bolesti ovisnosti Pešćenica, aktivisti općine Pešćenica, klubovi ?Pešćenica?, ?Vukomerec? i ?Maksimirska naselja?
Dana 2. listopada naš je autobus krenuo na dugo putovanje u Sarajevo, Čapljinu i Međugorje, u Hercegovačko-neretvansku županiju, k našim dragim prijateljima i suradnicima. Prekrasno nedjeljno jutro za putovanje kroz Derventu i Doboj, prema Sarajevu. U gradu na Miljacki neviđena dobrodošlica. Zagrljaji, pozdravi, tople riječi, otklonili su u času naš umor od putovanja.
Tu nas je dočekala prim. dr. Emina Kapetanović-Bunar, sjajna i energična žena, njezin suprug za kojeg sam, budući da je toliko toga već znao o nama, u početku mislila da je iste struke kao i ona (a nije) i grupa prekrasnih mladih studenata psihologije.
Prenijeli smo im pozdrave čelnog čovjeka Zajednice klubova liječenih alkoholičara i Hrvatskog saveza klubova liječenih alkoholičara, dr. sc. Zorana Zoričića, te im uručili knjigu ?Uhvaćena duga?, koju im je s najljepšim željama potpisao i poslao.
Govorili smo o radu klubova u ratnim vremenima koja su tamo bila vrlo teška, pokazalo se i u ovom ratu, da su liječeni alkoholičari u velikom broju ustrajali u apstinenciji, bili ratnici protiv svog neprijatelja - alkohola. Okupljali su svoje članove i njihove obitelji na razne načine i davali im podršku i nadu u bolje sutra. Klub, znači, nije bio kreator i organizator primarne prevencije, nego aktivni sudionik u njoj. Prim. Kapetanović-Bunar svoje ogromno znanje i iskustvo prenosi na mlade studente psihologije, koji su puni poleta i entuzijazma. Svoju učiteljicu nastoje slijediti na najbolji mogući način, pa tako i obilazeći oko deset Klubova u Sarajevu.
Puno je lijepih stvari izrečeno, puno je problema izneseno, i ne mogu sve staviti na papir, ali naši su kontakti čvrsti, tako da već puno toga i znamo. Družili smo se i u svibnju 2003. godine na vrlo sličan način, ali u široj postavi, s više stručnih djelatnika. I problemi i ciljevi su nam isti. Nastojimo se u ovakvim susretima što čvršće povezati, pokušati pomoći jedni drugima, stvoriti čvršće zajedništvo i prijateljstvo, baš kao što se radi u klubu. Nakon radnog dijela, praćeni suncem i toplinom, jer vrijeme je bilo kao da je ljeto, krenuli smo razgledati i diviti se lijepom Sarajevu, starom dijelu, Begovoj Džamiji, Baš Čaršiji i još mnogim drugim znamenitostima. Ugodno druženje odvijalo se u tri grupe, jer bilo nas je trideset i sedam, nezaobilazni Sarajevski ćevapi, turska kafa i to uvijek praćeni budnim okom domaćina, da se netko ne izgubi. Oko 18 sati smo se spremili na rastanak, jer čekalo nas je još tri sata puta do Međugorja, našeg prenoćišta. Topli stisci ruke, široki osmijesi, puno emocija ispred autobusa. Mahanje i povici ?Dođite nam opet!?.
U 21 sat udomila nas je u Međugorju prekrasna i vrlo topla obitelj Bevanda, baš kao i 2003. godine. Poznate sobe, blagovaone. Eto, što znači gostoprimstvo. Vrlo kratka buka, dok smo se smještali, a onda tišina i mir do sutradan. Ujutro doručak, slobodno do ručka. Pa zaslužili smo, svatko je krenuo učiniti nešto za svoju dušu. U 14 sati smo otišli u Čapljinu, malo skrovito mjesto, gdje smo se susreli s predstavnicima samoinicijativnog odbora za ovisnost i maloljetničku delinkvenciju. Govorilo se o aktivnosti vezanoj uz prevenciju, pa smo se složili da postoje mnoge prigode u kojima se može promicati život bez alkohola. Porukama, športom, znanjem, glazbom, tekstovima drugim prigodnim aktivnostima treba obilježiti Mjesec borbe protiv alkoholizma, od 15. studenoga do 15. prosinca i Svjetski dan zdravlja, 17. travnja,i slično.
Po povratku u Međugorje u predvečerje, potražila sam fra Maria Knezovića, koji vodi Franjevačku radio postaju ?Mir?, čiji smo gosti bili 2003. godine, no nisam se uspjela s njim sresti jer je 4. listopada bio blagdan Sv. Franje Asiškog, veliki blagdan, pa je bila velika gužva. Možda drugi put.
Gospođa Hačko nam je organizirala u Međugorju susret s članovima tamošnjih klubova. Opet izmjene iskustava, sjećanja kako smo nekad bili zbunjeni, nezadovoljni, očajni i kakvi smo danas. Odgovorni, dosljedni, uspjeli smo pronaći sebe, radost i smisao života. Kako tko, naravno, tko je iz kluba želio uzeti za sebe ono što mu se tamo nudilo.
Na put u svoju domovinu krenuli smo 4. listopada poslije ručka. Ponovno dan kao na dlanu, toplo, sunčano, ispraćaj i dobre želje obitelji Bevanda, i ono nezaobilazno, ?Dođite nam opet!?.
Kako se kod predstojnice udruge, gđe. Hačko, uvijek mora raditi, niti u autobusu nije bilo poštede. Čitale su se istinite priče, pjesme pojedinih poetskih duša. Govorilo se o krvožilnom sustavu i zdravom životu. Sve dok se nije smračilo. Počela je padati kiša, ali nije nasbilo briga. Imali smo dobrog vozača, g. Heraka, koji se svega naslušao, a usput se i educirao.
Hercegovina nam je uzela sve kune s mobitela pa smo do granice bili tihi. Onda su se uspostavile mreže na mobitelima i počeli smo se javljati kući. Ruška, Ana, Marta, Marko, Kato, naše zlato i organizatorice, bilo je prelijepo.
Zdenka Domiter, Klub ?Maksimirska naselja?
0 Komentari:
Post a Comment
<< Naslovnica