Naše godišnje skupštine

Suprug Josip, poznatiji kao Joco, krenuo je 1. srpnja 1996. godine na liječenje u koprivničku dnevnu bolnicu. Spremajući ga za bolnicu, nisam imala pojma što nas očekuje i što je to alkoholizam. Sve u vezi s time bilo je novo, kako nama, tako još više našoj djeci. Došavši u križevački klub liječenih alkoholičara, na našem prvom sastanku zatekli smo dva apstinenta, jednog člana obitelji i prof. Milana Čapaliju. ?Bože, što mi radimo ovdje??!!?, česta misao svih novopridošlih na prvi sastanak.

Bilo je to vrijeme kad nismo imali auto. Joco bi na sastanke dolazio s posla, vlakom iz Zagreba (što još i danas radi), a ja bih autobusom stigla u grad već u 16 sati, jer druge veze nema, i čekala do 17.30, kad počinje sastanak. Zajedno bi se, nakon sastanka, koji je završavao u 19 sati, autobusom u 20,00 sati vraćali kući. Naša prva godišnja skupština bila je 21. prosinca 1996. godine u Klubu "Centar" u Koprivnici. Nakon naših sastanaka, na kojima nikad nije bilo više od 8-9 članova, skupština je bila nešto veliko. Bila je tu i televizija - studio u Koprivnici, a tadašnji je predsjednik Zlatko rekao Joci da on mora pozdraviti prisutne. Bio je to hladan tuš. Dođeš na svoju prvu skupštinu, potpuno si trijezan, ne poznaješ nikoga osim svojih iz kluba, i sad traže da pred toliko nepoznatih ljudi i TV-kamerom ti izađeš i govoriš. Užas jedan! Najradije bi pobjegao! No Joco, mada se tresao kao prut na vodi, uspio je to obaviti. Tim činom samo je svratio pozornost na sebe i mnogi su mu kasnije došli čestitati i zaželjeti dugu apstinenciju. Upoznali smo tom prilikom prve prijatelje iz drugih klubova, a s nekima se još uvijek družimo (jer nisu, kao ni mi, odustali od kluba).

Svaka iduća skupština bila je novi doživljaj. Upoznaš bar jednu novu osobu, produbiš i učvrstiš stara poznanstva i prijateljstva. Od te prve skupštine, u proteklih 8 i pol godina, obišli smo između 65-70 godišnjih skupština. Koliko je samo uspomena i doživljaja spremljeno u našim srcima! Upoznali smo cijelu sjeverozapadnu Hrvatsku, prošli Međimursku, Bjelovarsko-bilogorsku, Zagrebačku, Virovitičko-podravsku i Koprivničko- križevačku županiju. Išli smo od Murskog Središća do Pitomače, od Bjelovara do Zagreba, prisustvovali i Prvom sastanku klubova liječenih alkoholičara regije Alpe-Adria u Opatiji. Na tom području vjerojatno nema kluba u kojem nemamo ponekog prijatelja, kojeg nam je uvijek nam drago susresti i jedva čekamo da ga ponovno vidimo.

Svi naši klubovi imaju isti problem. Kad treba otići nekamo na skupštinu, teško se nalaze dobrovoljci. Uvijek su to jedni te isti ljudi i to oni koji su upoznali čari skupština, stekli mnogobrojne prijatelje i to im je prilika za učvršćivanje prijateljstava i jačanje svojih apstinencija. Mladi apstinenti trebali bi se opustiti i upustiti u avanturu zvanu skupština. Svaki početak je težak, a kad se probije led, sve je puno lakše. Kada smo pili, uvijek je bilo vremena za društvo i "pijaču", a danas, kad krećemo novim putem, onda pronalazimo razne isprike. Jednom radimo, drugi put imamo posla na imanju, nemamo vlastiti prijevoz, ujutro je skupština, navečer nam dolaze gosti?, i sve tako unedogled. Koliko članova, toliko izgovora, a zapravo je potrebno samo malo drugačije razmišljati i organizirati određene poslove. Ako odlazim na skupštinu da čujem druge i njihove priče, uvijek ću i sebe pronaći u njima. Slušajući druge, često mislim, pa nije nama bilo najgore, ako trebam prijateljsku riječ, sigurno ću je naći na skupštini. Pohvala za uspješnu apstinenciju također nije ni najmanje beznačajna. Svaka nova skupština daje mi potvrdu da smo na pravom putu i da tu trebamo ostati, da nam je mjesto među svim tim dragim ljudima koji si međusobno pomažu i podupiru apstinenciju. Događalo se da je naša cijela obitelj sama išla na skupštine (Đurđevčani to ponajbolje znaju), jer su drugi imali neke svoje razloge, a mi, da ne idemo sami kad već ima mjesta u autu, vodili smo i djecu sa sobom. Naša djeca prošla su više skupština nego neki članovi Kluba.

Ako ste odlučili apstinirati, krenite i na skupštine. Dopustite da i Vas upoznamo, budemo Vam prijatelji i potpora u čvrstoj i trajnoj apstinenciji.

Sa željom za što više novih lica na našim skupštinama, dugu i sretnu apstinenciju želi Vam

obitelj Josipa i Snježane Karlović iz KLA Križevci.

Tkalec Dragutin