Tako mi to radimo

U lijepoj našoj, na poluotoku Istra, postoji jedan grad. Povijest kaže da je star tri tisuće ljeta. Ja vam to ne znam, nisam bio prisutan kada je bio izabran prvi gradonačelnik. Znam samo da je u današnje vrijeme poznat po svom zaštitnom znaku, Areni, uspomeni na rimskog cara Vespazijana. Vjerujem da znate, radi se o našoj lijepoj Puli. Reći ćete, pa to znaju svi. No ne znaju svi da u tom gradu, u dijelu imenom Veruda, postoji jedna pečenjara. Ništa čudno, pa pizzerija i pečenjara ima danas na svakom koraku. E, ali baš ovakve nema. Prvo, kada uđete unutra, dočekati će vas naočit čovjek i u prvi mah ćete pomisliti, glavom i bradom selektor hrvatske boksačke reprezentacije,
g. Pero Tadić. Tu se varate. Vlasnik, pekar, sudopera i konobar, sve u jednoj osobi, to je rođeni brat spomenutog gospodina, sličan kao jaje jajetu, g. Marko Tadić. Poznat po ukusnim lepinjama i svemu ostalom što uz te lepinje ide. A gosti? Sada molim za punu pažnju. U jednoj prostoriji okupilo se šareno društvo. Preko dvadesetak osoba, oba spola, u dobi od četiri do sedamdeset i četiri godine. Djeca, domaćice, radnici, umirovljenici. To šareno društvo vam je, gospodo, Klub liječenih alkoholičara "Pula".
Članovi, njihove supruge, supruzi, djeca i unuci. Netko mlad, netko star, netko zdrav, netko malo manje zdrav, ali svi redom trijezni, dobro raspoloženi i spremni da počnemo ljuti boj s dugačkim stolom, punim ukusnog jela i pića, naravno, sokova i ostalih bezalkoholnih slastica. Sve to začinjeno iskrenim prijateljskim razgovorom, to je ono kada svi pričaju, a nitko nikoga ne sluša. Tako mi je pala na pamet stara narodna pjesma, koja ide ovako: ?sviraj svirče, nemoj stati, svaka će ti cura dati, neka dlaku, neka dve, pa ćeš imat brkove?. To bih rado upotrijebio za nas- netko banku, netko dvije, Marko Tadić najviše i nastade druženje. O pobjedniku u toj bitci ne bi trebalo sumnjati, junački smo očistili tanjure i nakon još nekoliko dosjetki, počeli smo se pomalo razilaziti. Lijepo je bilo, zaključak je svih. ?Dao Bog i sutra ovako,? dobacio je netko.
Iako to neće biti baš sutra, bit će sigurno. Kao što je sigurno da nam ovo nije prvi put. Na kraju, koga pohvaliti za ove nezaboravne trenutke? Predsjednika kluba Paška Šimunca, tajnika Josu, našu terapeutkinju i glavnog administratora, g. Eldu? Nikako ne smijem zaboraviti našu vrijednu gđu Snježanu. Da budem iskren, zahvaljujem svim članovima kluba. Malo nas je, ali smo junaci.

Čović Josip, apstinira 24 godine i jedan kvarat