Obavijest
Klub "Stara Trešnjevka" održat će 35. godišnju skupštinu dana 13. prosinca 2004. u 18 sati u Domu zdravlja Park stara Trešnjevka, Zvonigradska b.b.
Ivan Vučajnk, predsjednik Kluba
Ivan Vučajnk, predsjednik Kluba
1.10.04
Osluškujući reakcije na novi zakon o nula promila alkohola
Od kada je na snagu stupio novi zakon o nula promila alkohola, shvatila sam, da i nesvjesno pomno slušam što netko u mojoj blizini govori o njemu (možda zato što sam stručni djelatnik kluba liječenih alkoholičara, član Alkohološke škole, suradnik Alkohološkog glasnika i sudionik akcija vezanih uz borbu protiv ovisnosti o alkoholu?). Tako sam, hodajući ulicom, prisluškivala (to danas nije teško, čak je ponekad i nemoguće izbjeći, zbog brojnih korisnika mobitela) razgovor dvoje mladih i čula pitanje: "Piješ li što kad voziš otkako je stupio na snagu novi zakon?" Nisam čula odgovor, ali se može naslutiti, jer je moj prijatelj na ulici odgovorio: "Ni ja!". Ovih sam dana službeno nazočila i stručnom seminaru iz područja koje nema
veze s ovisnostima, pa ni s alkoholizmom (seminar o novostima u hematologiji), a opet je "top" tema svakog koktela, večere i prijateljskog druženja, koji neizostavno prate svaki takav sastanak, bila: "Što piješ?" Nerijetko odgovor: "Sanadera".
To su ime, naime, zajednički dobile sve mineralne vode! Simpatično, zar ne?
Možda ovih mojih nekoliko misli ne bi uopće bile zanimljive da, (bar mene) ne potiču na zaključak, da je novi zakon već na samom početku djelotvoran budući da je uspio potaknuti veliki broj naših sugrađana na razmišljanje o alkoholu, posebno kad voze. Tim više je to značajno jer smo društvo u kojem je visoka tolerancija prema pijenju alkoholnih pića pa i prema vožnji pod blažim utjecajem alkohola (1).
Poželimo da zakon zaživi i potraje i tako pridonese prevenciji problema vezanih uz pijenje alkoholnih pića i razvoj ovisnosti o alkoholu(1)
Prim.dr.sc. Mirjana Marković-Glamočak
veze s ovisnostima, pa ni s alkoholizmom (seminar o novostima u hematologiji), a opet je "top" tema svakog koktela, večere i prijateljskog druženja, koji neizostavno prate svaki takav sastanak, bila: "Što piješ?" Nerijetko odgovor: "Sanadera".
To su ime, naime, zajednički dobile sve mineralne vode! Simpatično, zar ne?
Možda ovih mojih nekoliko misli ne bi uopće bile zanimljive da, (bar mene) ne potiču na zaključak, da je novi zakon već na samom početku djelotvoran budući da je uspio potaknuti veliki broj naših sugrađana na razmišljanje o alkoholu, posebno kad voze. Tim više je to značajno jer smo društvo u kojem je visoka tolerancija prema pijenju alkoholnih pića pa i prema vožnji pod blažim utjecajem alkohola (1).
Poželimo da zakon zaživi i potraje i tako pridonese prevenciji problema vezanih uz pijenje alkoholnih pića i razvoj ovisnosti o alkoholu(1)
1.Golik-Gruber V. Zakon o nula promila ? najhrabriji zakon. Alkohološki glasnik 2004;9:3
Prim.dr.sc. Mirjana Marković-Glamočak
Alkoholizam je bolest
Klub "Novi put" organizirao je u petak, 20. kolovoza 2004. godine, na Trgu Cipelić u Slavonskom Brodu skup pod nazivom "Alkoholizam je bolest, a biti bolestan nije sramota. Obratite nam se, mi znamo kako Vam pomoći!"
Skup je organiziran povodom prvog dana primjene novog Zakona o sigurnosti u prometu, s ciljem informiranja građana o klupskom radu u kojem se provodi liječenje, rehabilitacija i resocijalizacija liječenih alkoholičara i članova njihovih obitelji. Članovi Kluba su građanima predstavili svoj rad i podsjetili na moguće posljedice konzumiranja alkohola sudionika u prometu. Pozvali su sve one koji imaju problema zbog prekomjernog pijenja alkohola, osobno ili nekog od članova obitelji, da se jave u Klub gdje će im se dati informacija o liječenju, pružiti pomoć i podrška. Prolaznicima su dijelili test "Imate li problema s alkoholizmom?" Zagrebačke alkohološke škole.
Pored štanda oblijepljenog plakatima s prigodnim porukama, ljudi su znatiželjno i zainteresirano zastajali. Zanimanju građana za skup značajno je pridonio nastup tajnika Kluba, kantautora Zorana Tomca.
Skup je bio izvrsno medijski popraćen. O njemu je izvijestila Slavonsko-brodska televizija, Radio Slavonija, Radio Brod, Večernji list, Glas Slavonije, Posavska Hrvatska.
Članovi Kluba su s puno entuzijazma odradili zadatak. Ponosna sam na njih. Bilo je to uzbudljivo iskustvo za sve nas!
Dr. Tatjana Bakula-Vlaisavljević,
spec. neuropsihijatar, stručni djelatnik Kluba
Skup je organiziran povodom prvog dana primjene novog Zakona o sigurnosti u prometu, s ciljem informiranja građana o klupskom radu u kojem se provodi liječenje, rehabilitacija i resocijalizacija liječenih alkoholičara i članova njihovih obitelji. Članovi Kluba su građanima predstavili svoj rad i podsjetili na moguće posljedice konzumiranja alkohola sudionika u prometu. Pozvali su sve one koji imaju problema zbog prekomjernog pijenja alkohola, osobno ili nekog od članova obitelji, da se jave u Klub gdje će im se dati informacija o liječenju, pružiti pomoć i podrška. Prolaznicima su dijelili test "Imate li problema s alkoholizmom?" Zagrebačke alkohološke škole.
Pored štanda oblijepljenog plakatima s prigodnim porukama, ljudi su znatiželjno i zainteresirano zastajali. Zanimanju građana za skup značajno je pridonio nastup tajnika Kluba, kantautora Zorana Tomca.
Skup je bio izvrsno medijski popraćen. O njemu je izvijestila Slavonsko-brodska televizija, Radio Slavonija, Radio Brod, Večernji list, Glas Slavonije, Posavska Hrvatska.
Članovi Kluba su s puno entuzijazma odradili zadatak. Ponosna sam na njih. Bilo je to uzbudljivo iskustvo za sve nas!
Dr. Tatjana Bakula-Vlaisavljević,
spec. neuropsihijatar, stručni djelatnik Kluba
Zajednička skupština
Klubovi "Kustošija Centar" i "Gornja Kustošija" iz Zagreba održali su 29. lipnja 2004. godine zajedničku godišnju skupštinu. Nazočilo je 60-ak osoba.
Izvješća dosadašnjih predsjednika Ivana Hustića i Katarine Mužny dopunile su stručne djelatnice klubova dr.sc.dr. Korona Nenadić Šviglin i prof. Sanja Jelić. Među ostalima, prisutne je pozdravila predsjednica HSKLA prim.mr.sc. Vesna Golik-Gruber i skupštinama redovno prisutan dugogodišnji apstinent Zlatko Topalović.
Izabrano je novo rukovodstvo u klubovima i podijeljena su priznanja za apstinenciju članovima Kluba "Kustošija Centar", nakon čega je slijedila zakuska i druženje.
K. M.
Izvješća dosadašnjih predsjednika Ivana Hustića i Katarine Mužny dopunile su stručne djelatnice klubova dr.sc.dr. Korona Nenadić Šviglin i prof. Sanja Jelić. Među ostalima, prisutne je pozdravila predsjednica HSKLA prim.mr.sc. Vesna Golik-Gruber i skupštinama redovno prisutan dugogodišnji apstinent Zlatko Topalović.
Izabrano je novo rukovodstvo u klubovima i podijeljena su priznanja za apstinenciju članovima Kluba "Kustošija Centar", nakon čega je slijedila zakuska i druženje.
K. M.
Sastanak klubova liječenih alkoholičara u radnim organizacijama
U srijedu, 22. rujna 2004. godine, u maloj dvorani restorana ZET-a, na Ljubljanici, održan je zajednički sastanak stručnih djelatnika i predstavnika klubova "ZET-Podsused", "ZET- Ljubljanica" i "Poštar" iz Zagreba, "Petrokemija" iz Kutine, "Rafinerija nafte" iz Siska i "Podravka" iz Koprivnice, a sastanku su nazočili i dr.sc.dr. Zoran Zoričić iz KB "Sestre milosrdnice" te prim.dr.sc. Željko Marinić iz PB "Sv. Ivan". Potreba za održavanjem ovog sastanka proizašla je iz promjena u društvu i nesigurnih vremena za opstojnost tvrtke i radnog mjesta. Tema sastanka je bila "Ideje i način pristupa kluba poduzeću i pojedincu".
U pojedinačnom predstavljanju stručni djelatnici i predstavnici klubova iznosili su svoja iskustva i viđenja suradnje s poslodavcima, ali i probleme na koje nailaze u svom radu. Klubovi rade s članovima po osmišljenim programima, ali nema dovoljno nadgradnje i suradnje s poslodavcima i neposrednim rukovoditeljima. Iako im se nude programi, poslodavci nisu zainteresirani za tu problematiku, njih zanima samo dobit. Radnici, zbog straha za svoje radno mjesto, općenito piju manje i nitko ih od neposrednih rukovoditelja ne prisiljava na liječenje. Periodičnim sistematskim liječničkim pregledima otkrivaju se radnici kojima je mjesto u klubu, ali se tamo ne upućuju. Nedostatna je i suradnja sa službama zaštite na radu i sindikatima.
Uključujući se u raspravu, prim.dr.sc. Marinić naglašava potrebu da se o tome razgovara i predlaže edukaciju radnika zaštite na radu, dr.sc.dr. Zoričić ističe potrebu da se s tim problemom upozna i senzibilizira javnost, a na poslodavce se vrši stalni pritisak. Na kraju sastanka doneseni su sljedeći zaključci:
? suradnja stručnih službi i poslodavstva je nedovoljna
? sindikat štiti radnika, ali nije senzibiliziran za problematiku
? potrebna je destigmatizacija liječenih alkoholičara promjenom naziva kluba
? prema poslodavcima treba nastupati češće, agresivnije i stručnije
? treba izraditi stručnu studiju na financijskoj osnovi i ponuditi je privatnom sektoru
? potrebno je pokrenuti osnivanje zajednice klubova pri radnim organizacijama
Damir Vodopivec,
Klub "Poštar"
U pojedinačnom predstavljanju stručni djelatnici i predstavnici klubova iznosili su svoja iskustva i viđenja suradnje s poslodavcima, ali i probleme na koje nailaze u svom radu. Klubovi rade s članovima po osmišljenim programima, ali nema dovoljno nadgradnje i suradnje s poslodavcima i neposrednim rukovoditeljima. Iako im se nude programi, poslodavci nisu zainteresirani za tu problematiku, njih zanima samo dobit. Radnici, zbog straha za svoje radno mjesto, općenito piju manje i nitko ih od neposrednih rukovoditelja ne prisiljava na liječenje. Periodičnim sistematskim liječničkim pregledima otkrivaju se radnici kojima je mjesto u klubu, ali se tamo ne upućuju. Nedostatna je i suradnja sa službama zaštite na radu i sindikatima.
Uključujući se u raspravu, prim.dr.sc. Marinić naglašava potrebu da se o tome razgovara i predlaže edukaciju radnika zaštite na radu, dr.sc.dr. Zoričić ističe potrebu da se s tim problemom upozna i senzibilizira javnost, a na poslodavce se vrši stalni pritisak. Na kraju sastanka doneseni su sljedeći zaključci:
? suradnja stručnih službi i poslodavstva je nedovoljna
? sindikat štiti radnika, ali nije senzibiliziran za problematiku
? potrebna je destigmatizacija liječenih alkoholičara promjenom naziva kluba
? prema poslodavcima treba nastupati češće, agresivnije i stručnije
? treba izraditi stručnu studiju na financijskoj osnovi i ponuditi je privatnom sektoru
? potrebno je pokrenuti osnivanje zajednice klubova pri radnim organizacijama
Damir Vodopivec,
Klub "Poštar"
Iz Kluba "Kašina-Centar"
Prošlo je pola godine od osnutka i početka rada kluba liječenih alkoholičara u Kašini. Danas, kad se sjetimo početka, mogu reći da je bilo zaista teško u Kašini osnovati klub, jer je to sredina u kojoj je nezamislivo da se ne pije alkohol, no upornost se itekako isplatila. Uz podršku stručnjaka iz KB "Sestre milosrdnice" te veliku podršku prim.dr.sc. Željka Marinića, mogu reći da danas u Kašini djeluje klub koji radi odlično. Klub broji 14 članova i 5 članova obitelji. Sastanci se održavaju svake srijede od 17 do 19 sati i mogu reći da je dolazak na sastanke članova kluba i njihovih obitelji zadovoljavajući. Sada, kada ljudi iz Kašine i okolnih mjesta vide i kada su shvatili koliko zaista klub znači i vrijedi za sve koji imaju problema s alkoholizmom, dolaze kod nas i traže pomoć. Još jednom ponavljam, mi smo otvoreni za sve kojima je pomoć potrebna. Članovi kluba aktivni su i izvan sastanka kluba, tako da smo prisustvovali mnogim godišnjim skupštinama od Zagreba, Zagorja, Međimurja do Kutine. Ipak bih htio izdvojiti proslave: 3. godišnja skupština HSKLA, uz obilježavanje 40 godina rada klubova u Hrvatskoj, održana 20. ožujka u Domu za kulturu Trešnjevka i 40-godišnjica osnivanja prvog kluba liječenih alkoholičara u Maksimiru, održana 1. travnja, u Švarcovoj ulici. To su bili nezaboravni trenuci za sve prisutne. Naša stručna djelatnica, diplomirana soc. radnica Suzana Diklić, završila seminar u Klinici za psihijatriju KB "Sestre milosrdnice", "Alkoholizam kao socijalno-medicinski problem", a Franjo Habljak, predsjednik kluba, završio je seminar iz alkoholizma za članove klubova liječenih alkoholičara, odnosno edukaciju za dostručne djelatnike u klubovima "Nauk o obiteljskom životu i radu u klubu liječenih alkoholičara. Aktivni smo i na sastancima Zajednice klubova liječenih alkoholičara Zagreba, tako da možemo zaključiti da je Klub "Kašina-Centar" u ovom kratkom razdoblju svoga postojanja učinio zaista mnogo i da idemo hrabro naprijed.
Uz veliki pozdrav svim klubovima liječenih alkoholičara i svima čitateljima,
Franjo Habljak, predsjednik Kluba
Uz veliki pozdrav svim klubovima liječenih alkoholičara i svima čitateljima,
Franjo Habljak, predsjednik Kluba
"Peti rođendan" Josipa Forauera
U Klub "Nada" iz Kotoribe, prve rujanske subote bilo je izuzetno svečano. Redovita obiteljsko-terapijska subota bila je pretvorena u slavlje. Sasvim opravdano, tako da se za "slatkom trpezom" našlo deset obitelji, klupskih članova i gosti slavljenika. Slavljenik je bio Josip Forauer (57), a s njim je slavila i supruga Blaženka. Oni su toga dana obilježavali pet godina apstinencije od alkohola. U goste su pozvani ljudi koji su njegovoj obitelji, kako je kazao, u vrijeme najdublje alkoholne krize bili potpora, a uz obitelj su i sada, kada ona kroči novim životom - životom bez alkohola. Pozvao ih je da im uz čašu soka i ukusne kolače kaže hvala. Bio je tu mjesni župnik, vlč. Ljuban Škraba, čovjek u kojeg Josip ima veliko povjerenje i koji mu je danas "tiha potpora". Došao je ovamo i autor ovoga napisa, jer je prema Josipovim riječima, bio "otac njegovoj djeci", jer je kao njihov učitelj imao razumijevanja za stanje u obitelji i nemalo puta je njegova riječ bila ona koju je alkohol izbrisao iz tatinih sjećanja, koja zbog toga nije mogla biti izgovorena. Bili su ovdje njihovi kumovi Matulic, Ana i Rok, koji su od prvog trenutka njihovih nedaća imali razumijevanja za obiteljske patnje, a oni su bili ti koji su mu ukazivali na životne pogreške nudeći mu, izlaz iz teškog stanja. Došao je i Mato Matolek iz Zagreba, čovjek koji, iskustvom bivšeg alkoholičara, umnogome pomaže međimurskim i inim klubovima, a nadasve pojedincima, kakav je bio i Josip. Na slavlje su došli i supružnici Šupljika, Gordana i Zvonimir. "Sretan sam što su ti ljudi ovdje jer im danas uspravna hoda i čistih očiju mogu i moram pogledati u oči", govorio je Josip suznih očiju. Bile su to suze radosnice za veliku pobjedu. Kasnije su se one pretvorile u bol i očaj, i to u trenutku kada je "riječima listao" najmračnije stranice svoga života i života svoje obitelji. Pričao je dugo, vrlo dugo, sve vrijeme gledajući u pod, kao dijete koje se srami istine. Možda je i on u tom trenutku osjećao isto. I naše su se oči zacaklile, nešto nam je stalo u grlu, a kako i ne bi, zbog saznanja što je sve jedna mnogočlana obitelj trebala pretrpjeti, i to samo zato jer Josip u dugotrajnoj borbi, tijekom 20 godina, nije uspijevao pobijediti alkoholnu neman. "To je za naše članove veliki događaj jer se oni raduju svakoj novoj godini bez alkohola, pobjedi nad tom godinom, i novom sretnom životu", kazala je tom prigodom Veronika Matotek, stručna djelatnica u klubu. "Drago mi je što je Joža danas snažan čovjek, što mu je obitelj sretna i što je pronašao smisao života", rekao je, čestitajući mu, Ivan Vojvoda, klupski predsjednik, čijim su se čestitkama redom pridružili Zlatica, Nikola, Biserka i gotovo svi koji su te večeri dizali čašu soka za "peti rođendan" Josipa Forauera. Te večeri slavilo se i u dalekoj Engleskoj. Da je to tako, pokazuju pisma potpore koje su s tog otoka uputile kćerke Jasmina, Vesna i Nataša. "Daleko smo od kuće. Daleko da stignemo i čestitamo ti, predaleko da te zagrlimo, od sreće snažno poljubimo i kažemo: Bravo tata! U tvoje ime popit ćemo čašu soka Nazdravlje!" Riječi su iz telegrama koje su nas sve raznježile. Joža je plakao, plakali su svi, i oni koji su pobijedili tu opaku bolest, ali i oni koji su svjedoci njegove ispovijesti, kakve u ovakvim prigodama iznose. Jedna članica kluba je rekla, da Joža ne smije više nikada pognuti glavu. Mora hodati uspravno i ponosno jer je veliki pobjednik i veliki zagovornik alkoholne apstinencije. I doista, Josip Forauer danas ponosno hoda Kotoribom, i ne samo on, ponosna je njegova obitelj, ponosna je njegova druga obitelj koja se zove "Nada". "Ja sam milijunaš bez milijuna, ja sam veliki pobjednik jer sam pobijedio sebe, a pobijediti sebe u svojoj najvećoj boli, najveći je životni dobitak", rekao je ushićeno. Događaju svjedočio,
Mladen Grubić
Mladen Grubić
Zahvalnica
Veljača 2004. godine, za mene je vrijeme za pamćenje. Već dugo posjećujem godišnje skupštine svih klubova liječenih alkoholičara naše lijepe Hrvatske, no 16. veljače, moj rođendan, a prije toga i Valentinovo, ove ću godine posebno pamtiti. Nazočio sam tridesetoj godišnjici Kluba "Susedgrad" i pred preko stotinjak uglednih članova kluba, gostiju i prijatelja dobio Zahvalnicu za nesebično zalaganje, svestranu pomoć i osobni doprinos u radu kluba. To ću pamtiti dok sam živ. Uvijek kažem, gdje god dođem, u bilo koji klub, da je to i moj klub, ali uz napomenu da je moj matični klub "Centar" u Tkalčićevoj 33, u Zagrebu. U Klubu "Susedgrad" uvijek doživim lijepe trenutke. Sjećam se svoje devetnaeste godine apstinencije, kada me prijatelj Joža pitao je li to apstinencija u kontinuitetu (bez recidiva). Kad je čuo da jest, samo je uzdahnuo. On sada apstinira preko deset godina, ali mu još uvijek poručujem da je klub jedina pomoć, ako mu se, ne daj Bože, što dogodi. Nitko ne bi smio biti tvrdoglav, jer se ne može apstinirati na silu. Treba mijenjati sebe, ne na brzinu, nego polako. U klubu imamo prijatelje, i samo tu si možemo pomoći.
Ovu zahvalnicu dijelim sa svim svojim prijateljima iz klubova naše lijepe Hrvatske, jer znam da su je još mnogi zaslužili. Njima se ponosim, a mene su zadužili da pomažem i dalje. Ako pomognem sebi, pomoći ću i drugima. Jedan gospodin je rekao: "Apstinenti, vi ste junaci svog života". Hvala mu na tome. Zahvaljujem i voditelju skupštine, našem Zdenku, glazbenoj skupini mladih iz crkve, te svim apstinentima od jedne do trideset godina apstinencije, koji su to zaslužili svojim ponašanjem i uzdignute glave primili pohvale.
Još jednom hvala Klubu "Susedgrad". Nastavit ću i dalje raditi ono za što sam dobio zahvalnicu.
Vaš Zlatko Topalović, Klub "Centar"
Ovu zahvalnicu dijelim sa svim svojim prijateljima iz klubova naše lijepe Hrvatske, jer znam da su je još mnogi zaslužili. Njima se ponosim, a mene su zadužili da pomažem i dalje. Ako pomognem sebi, pomoći ću i drugima. Jedan gospodin je rekao: "Apstinenti, vi ste junaci svog života". Hvala mu na tome. Zahvaljujem i voditelju skupštine, našem Zdenku, glazbenoj skupini mladih iz crkve, te svim apstinentima od jedne do trideset godina apstinencije, koji su to zaslužili svojim ponašanjem i uzdignute glave primili pohvale.
Još jednom hvala Klubu "Susedgrad". Nastavit ću i dalje raditi ono za što sam dobio zahvalnicu.
Vaš Zlatko Topalović, Klub "Centar"
Izlet u Zagorje !
Radovao sam se što ću početkom lipnja prisustvovati sastanku Zajednice klubova liječenih alkoholičara Zagreba, koja se tradicionalno održava kod naših prijatelja ? medicinskog osoblja u bolnici u ?Vrapču?. Već dvije godine za redom, zbog svoje nesnalažljivosti, propustio te susrete. Žao mi je zbog toga jer sam se u dva navrata, 1989. i 2001. godine, liječio na VI. odjelu ove bolnice, a prije toga i davne 1974. godine, u Vinogradskoj bolnici. O ovogodišnjem susretu s osobljem i pacijentima terapijske zajednice je već dosta toga napisano, pa ne želim ponavljati. Bojao sam se početka srpnja, kada počinju ljetni praznici, jer se naše aktivnosti u klubovima i Zajednici prorjeđuju, te kao i mnogi apstinenti s kombiniranim poremećajima, mogu pasti u depresiju. Iako su aktivnosti u Klubu ?Pešćenica? raznolike, za sada ne mogu me zadovoljiti, tako da uz predsjednika Marka prisustvujem sastancima Zajednice klubova liječenih alkoholičara Zagreba u KB "Sestre milosrdnice", a posjećujem i gotovo sve godišnje skupštine klubova liječenih alkoholičara. U mjesecu srpnju smo održali sastanak pod uobičajenim predsjedanjem doc.dr.sc. Darka Breitenfelda, a u kolovozu je sastanku prisustvovao manji broj ljudi, a nije bilo ni jednog stručnog djelatnika iz bolnice. Sastanak je, u ležernoj i prijateljskoj atmosferi, vodila naša Dušica. Po prvi puta sam doživio da smo mi, dugogodišnji apstinenti, promjenom stila života i radom na sebi, sposobni rješavati većinu svojih problema, bez pomoći stručnih radnika. Sastanak smo okončali za rekordnih 50 minuta, u lijepom i tolerantnom ozračju, bez velikih formalnosti. Poznato je da neki od sastanci traju prosječno dva do dva i pol sata. Jako su mi nedostajali i sastanci s prijateljima u DZ Trešnjevka i to ?Petkom u 5? i sastanci svakog prvog utorka u mjesecu ?Utorkom u šest?, kada vidim mnoge prijatelje iz klubova. Prilikom mjesečnog sastanka u Vinogradskoj vidio sam da mi nema prijatelja Momčila, pa sam Dmitra pitao za njega. Rekao je da se on ne osjeća dobro pa sam ga dva puta nazvao i upitao za zdravlje. On se tim pozivima jako obradovao.
Jedva sam čekao da dođe mjesec rujan i naše aktivnosti u udruzi ?Petkom u 5?. Opet sam prisustvovao lijepom sastanku, kojeg je otvorila naša prof. Ljubica Uvodić ? Vranić. Prvo nas je vrlo lijepo zabavljao naš nezaobilazni Hasan sa suprugom Mirom čitajući nam svoju humoresku ?Parkiralište?. Od srca smo se svi nasmijali. Domaću zadaću je napravila i naša draga prof. Vlasta. Ona nam je pročitala svoje stilske vježbe o krađi osobnih dokumenata i novaca u tramvaju broj 11, kao i kod stilskih vježbi naših poznatih glumaca Pere Kvrgića i Lele Margitić, i odlasku u policijsku postaju poslije toga. I tu smo se vrlo dobro zabavili. Ali tog dana zabavi još nije bio kraj. Na kraju smo odigrali, na inicijativu prof. Uvodić, i modificiranu psihodramu. Hasan je glumio ulogu kontrolora voznih karata u tramvaju, a mi smo igrali uloge putnika bez karata. Prekrasno smo se zabavili i na kraju još smo diskutirali o značenju psihodrame. Taj dan smo dobro ?napunili baterije? i lijepo se opustili. Vratio sam se kući dobre volje i s poklonom - paketom kave koju je Momčilo namijenio mojoj supruzi, s kojom se ovog ljeta upoznao. Supruga se obradovala i zahvalila na poklonu te mi priopćila da je upravo telefonom doznala od neke kolegice sa Trešnjevačke tržnice gdje radi kao prodavačica da je od gazdarice dobila otkaz. Opet, nakon šest mjeseci, ostajemo samo na mojoj mirovini od 1.650 kuna, dok ona ne nađe neki posao. Iako je jako marljiva i savjesna, već joj je treća poslodavka dala otkaz u posljednje dvije i pol godine. Smirivao sam ju i tješio da to nije kraj svijeta i da će uskoro opet naći posao. Predložio sam joj da ostvarimo njenu ideju da odemo žičarom na Sljeme te se pješke, cestom koja je u izgradnji, spustimo u Zagorje, u Gornju Bistru. Ujutro smo pripremili sendviče, sok i kavu i krenuli, praćeni lijepim vremenom. Spuštajući se trasom ceste, sreli smo mnoge radnike koji tamo rade. Pozdravljali smo ih, kako to čine pravi planinari, a oni su nam odzdravljali. Tu i tamo prošao bi pokoji kamion pun građevinskog materijala i dobro nas zaprašio. Kasnije smo naišli na dio trase koji je bio blatnjav. Uprljanu obuću usput smo oprali na jednom potoku, zatim smo pojeli sendviče i popili kavu i, nakon tri sata laganog hoda, došli smo do autobusa. Čekajući ga, popili smo i kavu s mineralom vodom u mjesnom buffetu, koji se nalazi u sklopu dućana. Ljudi na trasi ceste, mještani i konobarica u buffetu, bili su ljubazni i susretljivi, a čak je i autobus stigao na vrijeme. Ljubazni vozač nam je, umjesto dvije, naplatio samo po jednu zonu vožnje. Žena i ja zadovoljni smo što smo pješke prevalili toliki put, zaboravili smo na sve nedaće. Drveno sjedalo u autobusu bilo mi je udobno kao i tapecirano. Prolazimo kroz Poljanicu Bistransku. Sjećam se posjete godišnjoj skupštini ULA ?Bistra? u siječnju ove godine. Tada sam morao istraživati kako i kojom linijom autobusa doći tamo. Bilo je jako hladno. Kad sam ugledao Zlatka, Damira, Dušicu i još neke, koji su došli zajedno, bio sam presretan. Domaćini su nas lijepo dočekali. Bio sam ugodno iznenađen njihovim radom i podrškom šire zajednice. Skupštinu su svojim prisustvom uveličali predsjednik mjesnog odbora i ravnatelj osnovne škole. O takvoj podršci neki klubovi u Zagrebu mogu samo sanjati. U evociranju tih uspomena već smo prešli veliki dio puta te dolazimo u Zaprešić.
Sjećam se da zbog neke važne obaveze nisam mogao prisustvovati godišnjoj skupštini KLA ?Zaprešić?. Prolazimo kraj Stenjevca. Tu sam ove godine prisustvovao godišnjoj skupštini Kluba ?ZET ? Podsused?, u jednom restoranu na Samoborskoj cesti, i kasnije skupštini Kluba ?Stenjevec? i susreta s predsjednikom, kojeg poznajem iz PB ?Vrapče?. Sjećam se i dviju lijepih skupština Oglednog kluba bolnice ?Jankomir?. Prolazimo kroz Vrapče. U bolnici sam proveo oko osam i pol mjeseci, u dva navrata, 1989. i 2001. Posljednji puta sam tamo boravio šest mjeseci i ?utvrdio gradivo?. Prolazimo kroz Susedgrad. Sjećam i skupštine istoimenog kluba. Nisam se uspio dokraja sjetiti svih detalja, kad smo stigli u Kustošiju i sjećam se skupštine kod naše Katarine. Dolazi Črnomerec i tu je kraj mojim sjećanjima. Vraćam se u stvarnost, "šesticom" putujemo kući. Dolazimo kući ugodno umorni i zadovoljni.
Nakon svega doživljenog, i svakodnevni problemi koje imamo u kući izgledaju mi lakše rješivi !
Božidar Višnjić, član Kluba ?Pešćenica?
Jedva sam čekao da dođe mjesec rujan i naše aktivnosti u udruzi ?Petkom u 5?. Opet sam prisustvovao lijepom sastanku, kojeg je otvorila naša prof. Ljubica Uvodić ? Vranić. Prvo nas je vrlo lijepo zabavljao naš nezaobilazni Hasan sa suprugom Mirom čitajući nam svoju humoresku ?Parkiralište?. Od srca smo se svi nasmijali. Domaću zadaću je napravila i naša draga prof. Vlasta. Ona nam je pročitala svoje stilske vježbe o krađi osobnih dokumenata i novaca u tramvaju broj 11, kao i kod stilskih vježbi naših poznatih glumaca Pere Kvrgića i Lele Margitić, i odlasku u policijsku postaju poslije toga. I tu smo se vrlo dobro zabavili. Ali tog dana zabavi još nije bio kraj. Na kraju smo odigrali, na inicijativu prof. Uvodić, i modificiranu psihodramu. Hasan je glumio ulogu kontrolora voznih karata u tramvaju, a mi smo igrali uloge putnika bez karata. Prekrasno smo se zabavili i na kraju još smo diskutirali o značenju psihodrame. Taj dan smo dobro ?napunili baterije? i lijepo se opustili. Vratio sam se kući dobre volje i s poklonom - paketom kave koju je Momčilo namijenio mojoj supruzi, s kojom se ovog ljeta upoznao. Supruga se obradovala i zahvalila na poklonu te mi priopćila da je upravo telefonom doznala od neke kolegice sa Trešnjevačke tržnice gdje radi kao prodavačica da je od gazdarice dobila otkaz. Opet, nakon šest mjeseci, ostajemo samo na mojoj mirovini od 1.650 kuna, dok ona ne nađe neki posao. Iako je jako marljiva i savjesna, već joj je treća poslodavka dala otkaz u posljednje dvije i pol godine. Smirivao sam ju i tješio da to nije kraj svijeta i da će uskoro opet naći posao. Predložio sam joj da ostvarimo njenu ideju da odemo žičarom na Sljeme te se pješke, cestom koja je u izgradnji, spustimo u Zagorje, u Gornju Bistru. Ujutro smo pripremili sendviče, sok i kavu i krenuli, praćeni lijepim vremenom. Spuštajući se trasom ceste, sreli smo mnoge radnike koji tamo rade. Pozdravljali smo ih, kako to čine pravi planinari, a oni su nam odzdravljali. Tu i tamo prošao bi pokoji kamion pun građevinskog materijala i dobro nas zaprašio. Kasnije smo naišli na dio trase koji je bio blatnjav. Uprljanu obuću usput smo oprali na jednom potoku, zatim smo pojeli sendviče i popili kavu i, nakon tri sata laganog hoda, došli smo do autobusa. Čekajući ga, popili smo i kavu s mineralom vodom u mjesnom buffetu, koji se nalazi u sklopu dućana. Ljudi na trasi ceste, mještani i konobarica u buffetu, bili su ljubazni i susretljivi, a čak je i autobus stigao na vrijeme. Ljubazni vozač nam je, umjesto dvije, naplatio samo po jednu zonu vožnje. Žena i ja zadovoljni smo što smo pješke prevalili toliki put, zaboravili smo na sve nedaće. Drveno sjedalo u autobusu bilo mi je udobno kao i tapecirano. Prolazimo kroz Poljanicu Bistransku. Sjećam se posjete godišnjoj skupštini ULA ?Bistra? u siječnju ove godine. Tada sam morao istraživati kako i kojom linijom autobusa doći tamo. Bilo je jako hladno. Kad sam ugledao Zlatka, Damira, Dušicu i još neke, koji su došli zajedno, bio sam presretan. Domaćini su nas lijepo dočekali. Bio sam ugodno iznenađen njihovim radom i podrškom šire zajednice. Skupštinu su svojim prisustvom uveličali predsjednik mjesnog odbora i ravnatelj osnovne škole. O takvoj podršci neki klubovi u Zagrebu mogu samo sanjati. U evociranju tih uspomena već smo prešli veliki dio puta te dolazimo u Zaprešić.
Sjećam se da zbog neke važne obaveze nisam mogao prisustvovati godišnjoj skupštini KLA ?Zaprešić?. Prolazimo kraj Stenjevca. Tu sam ove godine prisustvovao godišnjoj skupštini Kluba ?ZET ? Podsused?, u jednom restoranu na Samoborskoj cesti, i kasnije skupštini Kluba ?Stenjevec? i susreta s predsjednikom, kojeg poznajem iz PB ?Vrapče?. Sjećam se i dviju lijepih skupština Oglednog kluba bolnice ?Jankomir?. Prolazimo kroz Vrapče. U bolnici sam proveo oko osam i pol mjeseci, u dva navrata, 1989. i 2001. Posljednji puta sam tamo boravio šest mjeseci i ?utvrdio gradivo?. Prolazimo kroz Susedgrad. Sjećam i skupštine istoimenog kluba. Nisam se uspio dokraja sjetiti svih detalja, kad smo stigli u Kustošiju i sjećam se skupštine kod naše Katarine. Dolazi Črnomerec i tu je kraj mojim sjećanjima. Vraćam se u stvarnost, "šesticom" putujemo kući. Dolazimo kući ugodno umorni i zadovoljni.
Nakon svega doživljenog, i svakodnevni problemi koje imamo u kući izgledaju mi lakše rješivi !
Božidar Višnjić, član Kluba ?Pešćenica?
Bili smo u Međugorju i Mostaru
Klubovi liječenih alkoholičara Brodsko-posavske županije ?Novi put?, ?Betanija? i ?Centar? organizirali su, 18.i 19. rujna 2004. godine, dvodnevno druženje u Međugorju uz kratki posjet Mostaru. Kako sam organizatore puta, dr. Tatjanu Bakula-Vlaisavljević i vl. Nikicu Mihaljevića, upoznala još na Seminaru za stručne djelatnike ove godine, s njima sam ostala stalno u vezi i znala za ovaj njihov plan. Nisu me trebali nagovarati. Odmah sam odlučila poći s njima jer sam prepoznala njihovu namjeru: druženje i bolje upoznavanje klubova. Ne želim opisivati tijek puta kao da pišem službeno izvješće, kao ni svoj duhovni doživljaj u Međugorju (ostavit ću to za sebe), već podijeliti s vama, koji ovo čitate, vrijednost druženja klubova, o čemu se često govori, a premalo ostvaruje.
Skupilo se oko šezdesetak sudionika, pretežno članova spomenutih klubova, ali i pridruženi članovi: članovi obitelji (supruge, djeca, čak i jedan djed!), kumovi, prijatelji. Zajedno smo putovali, šetali, posjetili sveta mjesta, molili, a najviše veselili, smijali, kao da se poznajemo godinama. Kako i ne bi kad je s nama bilo toliko jednostavnih, iskrenih, toplih duša, od kojih bih izdvojila Marijana, za kojeg nije postojalo ni jedno mjesto, vrijeme ni doba dana, kad ne bi našao kakvu duhovitu opasku na ono što mi ostali možda ne bismo ni trepnuli. S nama je bio i već mnogima, koji ste nazočili proslavi 40.godišnjice HSKLA, poznat brodski kantautor Zoki, koji je pjesmom i gitarom stvarao još bolju atmosferu, posebno prve večeri, kada smo se u većem broju okupili ispred zgrade u kojoj smo spavali (na slici). Razumjeli smo se bez mnogo riječi, formalnosti upoznavanja, nestale su razlike u dobi, obrazovanju, jesi li član ?sa simptomima? ili ?bez simptoma?. U autobusu, na povratku, dobrovoljci su ispričali svoje dojmove s puta, duhovna iskustva i obogaćenja, a opet je bilo i dosta šala i pjesme. Rastali smo se i otišli svojim kućama, zadovoljni i sretni, obogaćeni novim prijateljstvima, društvenim i duhovnim vrijednostima. Oni koji su zbog rastanka bili tužni, neka ne tuguju. Dogovorili smo se za nova druženja, prvo u Opatiji, gdje planiramo pobratimiti Klub ?Novi put? iz Slavonskog broda i Klub ?Stara Tkalča? iz Zagreba. Bit će prisutni predstavnici obaju klubova i stručni djelatnici.
Još ćemo se bolje upoznati i sigurno dogovoriti o nastavku zajedničkih aktivnosti.
Ako imate slične ideje, nemojte oklijevati! Krenite, nećete pogriješiti! Vidimo se uskoro u Opatiji!
Prim.dr.sc. Mirjana Marković-Glamočak
Klub ?Stara Tkalča?, stručni djelatnik
Skupilo se oko šezdesetak sudionika, pretežno članova spomenutih klubova, ali i pridruženi članovi: članovi obitelji (supruge, djeca, čak i jedan djed!), kumovi, prijatelji. Zajedno smo putovali, šetali, posjetili sveta mjesta, molili, a najviše veselili, smijali, kao da se poznajemo godinama. Kako i ne bi kad je s nama bilo toliko jednostavnih, iskrenih, toplih duša, od kojih bih izdvojila Marijana, za kojeg nije postojalo ni jedno mjesto, vrijeme ni doba dana, kad ne bi našao kakvu duhovitu opasku na ono što mi ostali možda ne bismo ni trepnuli. S nama je bio i već mnogima, koji ste nazočili proslavi 40.godišnjice HSKLA, poznat brodski kantautor Zoki, koji je pjesmom i gitarom stvarao još bolju atmosferu, posebno prve večeri, kada smo se u većem broju okupili ispred zgrade u kojoj smo spavali (na slici). Razumjeli smo se bez mnogo riječi, formalnosti upoznavanja, nestale su razlike u dobi, obrazovanju, jesi li član ?sa simptomima? ili ?bez simptoma?. U autobusu, na povratku, dobrovoljci su ispričali svoje dojmove s puta, duhovna iskustva i obogaćenja, a opet je bilo i dosta šala i pjesme. Rastali smo se i otišli svojim kućama, zadovoljni i sretni, obogaćeni novim prijateljstvima, društvenim i duhovnim vrijednostima. Oni koji su zbog rastanka bili tužni, neka ne tuguju. Dogovorili smo se za nova druženja, prvo u Opatiji, gdje planiramo pobratimiti Klub ?Novi put? iz Slavonskog broda i Klub ?Stara Tkalča? iz Zagreba. Bit će prisutni predstavnici obaju klubova i stručni djelatnici.
Još ćemo se bolje upoznati i sigurno dogovoriti o nastavku zajedničkih aktivnosti.
Ako imate slične ideje, nemojte oklijevati! Krenite, nećete pogriješiti! Vidimo se uskoro u Opatiji!
Prim.dr.sc. Mirjana Marković-Glamočak
Klub ?Stara Tkalča?, stručni djelatnik
Hodočašće u Međugorje
Klubovi liječenih alkoholičara "Centar" i "Novi put" iz Slavonskog Broda te "Betanija" iz Donjih Andrijevaca zajedno su organizirali hodočašće u Međugorje.
Nakon višemjesečnih priprema i prikupljanja donacija, 65 članova klubova, zajedno sa svojim stručnim djelatnicima i gošćom iz Zagreba, prim.dr.sc. Mirjanom Marković-Glamočak, krenuli su 18. rujna na dugo priželjkivano putovanje.
Put u Međugorje potvrdio je koliko je u liječenju alkoholičara i članova njihovih obitelji važna duhovna komponenta. Ljubav, mir, strpljivost, vjernost, radost, prijateljstvo i dobrota plodovi su Duha kojima smo se ovim hodočašćem željeli približiti. Putovanje je, osim toga, bilo poticaj i prilika za opuštanje, druženje, razmjenu iskustava i ideja kako bi rad u klubovima bio bolji i uspješniji. Boravak u Međugorju, susret sa samim sobom, odlazak na Brdo ukazanja, prisustvovanje Svetoj Misi, klanjanju svih se snažno dojmio. Svatko je krenuo na svoje duhovno putovanje...
U povratku smo se nakratko zaustavili u Mostaru. Posjetili smo Stari grad, a pogled na "novi-stari" most i na Neretvu i njezine obale sve nas je ostavio bez daha.
Poslije ručka u Jablanici uslijedio je povratak kući. Mir, sreća i zadovoljstvo zračili su i iščitavali se sa lica svakog hodočasnika i naravno pitanje kada ćemo ponovno na put?
Tatjana Bakula-Vlaisavljević, dr.med.
spec. neuropsihijatar, stručni djelatnik
Nakon višemjesečnih priprema i prikupljanja donacija, 65 članova klubova, zajedno sa svojim stručnim djelatnicima i gošćom iz Zagreba, prim.dr.sc. Mirjanom Marković-Glamočak, krenuli su 18. rujna na dugo priželjkivano putovanje.
Put u Međugorje potvrdio je koliko je u liječenju alkoholičara i članova njihovih obitelji važna duhovna komponenta. Ljubav, mir, strpljivost, vjernost, radost, prijateljstvo i dobrota plodovi su Duha kojima smo se ovim hodočašćem željeli približiti. Putovanje je, osim toga, bilo poticaj i prilika za opuštanje, druženje, razmjenu iskustava i ideja kako bi rad u klubovima bio bolji i uspješniji. Boravak u Međugorju, susret sa samim sobom, odlazak na Brdo ukazanja, prisustvovanje Svetoj Misi, klanjanju svih se snažno dojmio. Svatko je krenuo na svoje duhovno putovanje...
U povratku smo se nakratko zaustavili u Mostaru. Posjetili smo Stari grad, a pogled na "novi-stari" most i na Neretvu i njezine obale sve nas je ostavio bez daha.
Poslije ručka u Jablanici uslijedio je povratak kući. Mir, sreća i zadovoljstvo zračili su i iščitavali se sa lica svakog hodočasnika i naravno pitanje kada ćemo ponovno na put?
Tatjana Bakula-Vlaisavljević, dr.med.
spec. neuropsihijatar, stručni djelatnik
