In memoriam Našoj dragoj prof. Veri Bahun

S nevjericom sam primio vijest da je 7. kolovoza 2004. godine nakon duge i teške bolesti prestalo kucati veliko i plemenito srce naše drage profesorice .
U bujici emocija i suza, kroz mene su u trenu prošla sjećanja na moje najteže životno razdoblje, koje sam uz pomoć drage profesorice Vere, gospođe Dragice, dr.. Marinića, dr. Bahuna i njihovih suradnika uspio prebroditi i vratiti se u normalan, trijezan i zdrav život.
Čitav radni vijek, svoju humanost, plemenitost, dobrotu, ljubav i pažnju ugradila je za povratak ljudi u normalan život bez alkohola, na sreću njihovih bližnjih.
Na posljednjem ispraćaju, na zagrebačkom groblju Miroševac, od profesorice se u ime apstinenata oprostio 37?godišnji apstinent Antun Pleše iz Delnica. Njegove riječi zahvale su glasile: ?Svi oni kojima ste pomogli i pokušali pomoći zahvalni su Vam i nose Vas u svojim srcima s dužnim poštovanjem i velikim HVALA.?
Posljednji zbogom uputila joj je njena tiha sjena i odani suradnik, socijalna radnica Dragica Cerovski, koja je između ostalog istaknula ?Vaš plemeniti lik živjet će vječno u srcima svih apstinenata i članova njihovih obitelji diljem lijepe naše, od Osijeka, Požege, Koprivnice, Čakovca, Varaždina, Zagreba, Karlovca, Rovinja, Pule, Rijeke, Splita, Dubrovnika do Raba.?
Draga moja profesorice Vera !
Počivajte spokojno, tiho, mirno i vječno u tišini Miroševačkih breza i čempresa, a dragi Bog neka Vas nagradi za sve dobro što ste učinili za nas i neka Vam je vječna slava i HVALA !
Branimir Šafarek,
Klub ?CENTAR?, Koprivnica

Posjetili smo park Maksimir i Zoološki vrt

21. 7. 2004. godine

Živimo u Zagrebu, neki od rođenja, neki su nam se pridružili kasnije. Različiti smo, ali vjerujem da ne griješim, kad mislim da ga svi koji u njemu živimo ne poznamo dovoljno a još manje koristimo ljepote koje nam naš Zagreb pruža. Nije to samo osobina članova Kluba ?Stara Tkalča?, ali kako mi prvenstveno razmišljamo i brinemo o našim aktivnostima i kvalitetnom korištenju slobodnog vremena, donijeli smo odluku da ovo ljeto svakako posjetimo neko mjesto u našem gradu, obogatimo svoje znanje i uvjerimo se u ljepote koje nam pruža.
Odluka je bila: Zoološki vrt u sklopu zagrebačkog parka Maksimir. Ne bih bila iskrena da ne spomenem da je to moja davna, neostvarena želja jer se isto ubrajam u rođene zagrepčane koji nisu godinama bili u tom krasnom dijelu našeg grada.
Uz veselje da ću konačno ostvariti svoju, sad već dugogodišnju želju, sumnjala sam da će izlet uspjeti. Bilo je izrazito vruće i sparno, živa se na termometru popela do zavidnih 35? C!
Krenula sam ranije da kao začetnik i organizator ove ideje, dočekam hrabre pojedince. No, nisam bila prva. Dočekao me još hrabriji i uporniji g. Momčilo Hinić, čak s kišobranom -za svaki slučaj. Nije uzalud bio zaposlenik ZET-a gdje je izvježbao točnost a istu utvrdio u klubu "ZET Podsused" i na sastancima ?Petkom u pet?. Postepeno su nam se pridružili i ostali. Bili su to članovi našeg kluba te članovi ?Petka? a izlet nam je uljepšala i naša predsjednica HSKLA prim.mr.sc.Vesna Golik-Gruber u pratnji unučice. Broj prisutnih zaokružio se na deset. Tu je bila i uvijek spremna na druženje, raspoložena i duhovita prof. Ljubica Uvodić-Vranić, koja je, ugledavši djetešćce, rekla: ?Evo nam treće generacije alkohologa?! Da li je pogodila, pokazat će budućnost, no svakako nas je podsjetila na naše dane bezbrižnog djetinjstva kada smo u pratnji starijih dolazili ovamo. Bila sam malo žalosna jer nam se nije pridružio ni jedan član ostala dva kluba Centra, ?Centar? i ?Tkalča?.
Stari zagrebački park Maksimir je hrvatski pejzažni park, utemeljen još davne 1794. godine.
Bogat je brojnim biljnim i životinjskim vrstama. Nekad ih je bilo preko tri stotine, danas je očuvano svega pedesetak, među kojima su hrast kitnjak, jasen i bukva. Tu je i pet maksimirskih jezera, prostrane livade te nekoliko spomenika kulture kao što je portal na ulazu (vidi sliku), vidikovac, švicarska kuća, paviljon jeke...



U južnom dijelu ovog parka je Zoološki vrt, vrlo privlačan, mada ne velik. To je bio naš glavni cilj. Najprije smo mostićem prešli na mali otok, potom preko sljedećeg mosta na nešto veći otok gdje nas je dočekala kolekcija ptica, potom ostale životinje: lav, tigar, ris, zebre, slonovi...Tu se nalazila i Tropska kuća koja je za mene, a mislim i za mnoge druge, bila novost. Trećim mostićem došli smo do glavnog dijela zoološkog vrta gdje nas je dočekao nilski konj, koze, jeleni, zebre. Svima zanimljivi i vrlo aktivni bili su majmuni kojima nikad nije dosadno a ni nama promatrajući ih. Neumorni su u svojim akrobacijama, neobičnim skokovima i ponekad nezamislivim položajima na granama u kojima nas dočekuju. Promatrajući životinje razgovarali smo međusobno, ispričali pokoji vic ili dosjetku. Nismo ni primijetili da i vrijeme polako odmiče, a noge su sve umornije. Zato smo odlučili naš izlet završiti uz osvježenje u restoranu uz morske lavove. Njihova rika koja je upozorenje da žele još koju ribicu, prekidala je načas naš razgovor koji bi još potrajao da se i Zoološki vrt ne zatvara.

Zato smo nešto prije 20 sati krenuli prema izlazu, zadovoljni, puni emocija i novih spoznaja o našem zagrebačkom Zoološkom vrtu koji stalnim preuređivanjem, dovođenjem novih vrsta životinja i uvođenjem novih sadržaja stvarno postaje članom europskih i svjetskih obitelji zooloških vrtova.
Poželimo svim stanovnicima Zoološkog vrta mnogo novih posjetitelja kojima će uljepšati dan a nama ostati u trajnom sjećanju i upozorenje da nikada ne treba odustati čak ni od izleta u ovakvim danima. I na ovaj način smo dokazali da možemo biti složni, disciplinirani, odgovorni o čemu neprestano govorimo a ovakvim djelima i dokazujemo.
Vidimo se na nekom od sljedećih izleta - pridružite nam se, zajedno nam je ljepše!
Prim.dr.sc.Mirjana Marković-Glamočak,
stručni djelatnik Kluba ?Stara Tkalča?

Klub "Susedgrad"

Dana 11. srpnja 2004. članovi Kluba liječenih alkoholičara ˝Susedgrad˝, njihove obitelji te gosti iz drugih klubova uputili su se na zajednički izlet.
Jutarnjim okupljanjem na parkingu ispred Kluba ˝Susedgrad˝ započelo je ovo zajedničko druženje. Kako je sve teklo po planu, i svi su se pojavili na vrijeme, krenuli smo autobusom prema Hrvatskom zagorju.
Ne možemo reći da je vrijeme bilo idealno, ali nam ni u kom slučaju nije moglo pokvariti doživljaj ove zajedničke nedjelje. Imali smo na raspolaganju dobar autobus i tolerantnog vozača i sve je proteklo u najboljem redu.
Prva stanica bio je Varaždin. Za razgledavanje smo imali punih sat i pol vremena. Na raspolaganju nam je bio centar Varaždina i njegove znamenitosti, te Varaždinsko groblje. Naravno, bilo je i onih koji su svoje vrijeme iskoristili za laganu šetnju parkom i kavicu u obližnjem kafiću. Nakon Varaždina, uputili smo se prema Čakovcu.
Tamo smo također imali priliku razgledati centar grada i neke njegove znamenitosti. Nažalost, tu nas je vrijeme malo iznenadilo, počela je padati kiša pa nas je većina odlučila potražiti skrovište ispod velikih suncobrana kafića smještenog u centru.
Bez obzira na vrijeme, i dalje smo svi bili raspoloženi.
Neke ni kiša nije uspjela omesti, pa su u glavnom parku, na dječjim ljuljačkama, zaigrali partiju bele u kojoj su neki dobivali, a drugi, naravno, gubili. Nakon obilaska Čakovca je kiša prestala.
Zatim smo se uputili prema obližnjoj Gornjoj Dubravi, koja nam je bila odredište. Ugodno smo se smjestili u ˝Štefovoj kleti˝. Kako smo svi bili poprilično gladni, veselila nas je sama pomisao da smo stigli na odredište i da ćemo uskoro kušati prava međimurska jela. Krenuli smo s juhicom, iza koje je slijedila kuhana govedina s hrenom, zatim pohana piletina, svinjsko pečenje, riža, hajdina kaša i nekoliko vrsta salata. Uz takav meni se, naravno, očekuje i nešto slatko, pa su se na stolu našli štrudli od jabuka i sira. Budući da je sokova bilo u neograničenim količinama, mislim da nitko nije ostao žedan. Nakon finog ručka slijedila je živa glazba, koju je većina čekala s nestrpljenjem?
Svi smo se dobro zabavili.

Zaključak: za dobru zabavu i druženje potrebna je dobra volja i dobro društvo, ali ne i čašica C2H5OH.

N. B

Tko to tamo pjeva?

Polazak u 8,30 sati. Ne čekamo nikoga! Pravac: Varaždin-Čakovec-Gornja Dubrava. Izlet edukativno-zabavnog karaktera, s naglaskom na zajedničkom druženju klubova liječenih alkoholičara Zagreb?Zapad, okupio je članove šest klubova sa zapadnog dijela grada, i to na inicijativu i u organizaciji Kluba ?Susedgrad?, koja je besprijekorno provedena zahvaljujući Dragecu Čegiru i njegovoj supruzi Marici Čegir.
Ni najhladniji dan u zadnjih 50 godina za ovo doba godine, koji je osvanuo baš te nedjelje, nije mogao pokvariti veselu atmosferu i odlično raspoloženje u punom autobusu, uz dobru glazbu. Točno prema rasporedu krenuli smo prema Varaždinu. Vozili smo se novom autocestom, šaleći se i komentirajući samu izvedbu auto ceste, koja je, usput rečeno, vrlo udobna za vožnju i relativno dobro opremljena, pa pruža određeno zadovoljstvo pogleda na ovaj dio naše domovine. Stigavši u Varaždin, imali smo dva sata na raspolaganju za razgledavanje. Svatko je odabrao po svom nahođenju. Neki su obišli čuveno varaždinsko groblje, neki u muzej, neki uži centar grada i glavni trg, koji je pretvoren u pješačku zonu i, kako se može vidjeti po fasadama, brižljivo uređivan. Ono što nas je posebno oduševilo bilo je cvijeće, obješeno u košarice na svakom stupu javne rasvjete. Grad je izuzetno čist i uredan, jednom riječju - ponos Varaždinske županije.
I djeca su došla na svoje, igrajući se u velikom parku loptom i balonima. Točno u 11 sati, po dogovoru, krenuli smo dalje prema Čakovcu, kojeg su prekrili tamni oblaci. Na dolasku u Čakovec su nas dočekale prve kapi kiše. Svi smo se instinktivno odmah uputili u Perivoj Zrinskih koji dominira centrom grada.
Lagana grupna šetnja perivojem za starije, tobogani i klackalica za klince, i dvije partije bele na brzinu, tek da se osluhne puls kartaša iz prijateljskih klubova, brzo su potrošili vrijeme namijenjeno Čakovcu. Ponovo smo disciplinirano sjeli u autobus i zaputili se prema Gornjoj Dubravi (u smjeru Štrigove i Željezne gore), na odredište u kojem je unaprijed bio dogovoren ručak i provođenje popodneva uz živu glazbu, pjesmu, ples i druženje. Uz obilan ručak posluženi su sokovi, mineralna voda i kava, a vlasnici restorana se nisu mogli načuditi kako je moguće da se ljudi tako dobro zabavljaju bez alkohola, u čemu nam se pridružio i bend koji, kako kažu, već dvije godine ne konzumira alkohol.
Uz pjesmu, priču, ples, karte, igru i šalu vrijeme je prošlo brzo.
Bilo je smijeha i znojnih majica, zajapurenih lica, umornih nogu i poderanih hlača i, na kraju, veliki i zadovoljni osmijeh na svim licima. Od sudionika, vozača autobusa, stručnih djelatnika, vlasnika restorana, organizatora, do sretnih lica male djece koja su na povratku, izmorena igrom, zadovoljno spavala u busu.
Izlet i zajedničko druženje pokazali su da su i stariji u stanju pronaći i probuditi djecu u sebi i na trenutak ostaviti grubu svakodnevicu po strani.
Druženje i smijeh liječe dušu i tijelo. Stoga, do skorog ponovnog zajedničkog druženja, hvala i puno pozdrava svima.

Mladen Topolovac
Klub Susedgrad

Izvješće s 30. godišnje skupštine

Klub liječenih alkoholičara ?Petrokemija?
Klub liječenih alkoholičara ?"Kutina-Grad"

Dana 2. travnja 2004. godine Klub "Petrokemija" i Klub "Kutina ? Grad" održali su zajedničku Godišnju skupštinu. Klub "Petrokemija" je proslavio 30 godina uspješnog rada, a Klub "Kutina ? Grad" 5 godina .
Najbolja pozivnica za veliki broj gostiju na Skupštini je bila ovako značajna obljetnica Kluba ?Petrokemija?, ali i njen predsjednik Vladimir Salvador, koji je redovit gost na skupštinama drugih klubova, gdje je zbog svoje otvorenosti i srdačnosti omiljen.
Prije Skupštine izveden je kratki program od nekoliko glazbenih izvedbi na violini. Zatim su pročitana izvješća, koja je za Klub "Kutina ? Grad" pročitao Vlado Sopina, a za Klub ?Petrokemija? njegov predsjednik, Salvador.


Iz izvješća se čulo kako naša dva kluba dobro surađuju, da imamo zajedničku stručnu djelatnicu, prof. Mirnu Bjelić i da održavamo zajedničke sastanke jednom mjesečno.
Na Skupštini su izrečene velike riječi potpore našim klubovima i uvjerenje da dobro radimo. Salvador je pročitao i izvješće o osnivanju Zajednice klubova
Sisačko?moslavačke županije, što je naišlo na odobravanje gostiju, naročito onih iz Hrvatskog saveza klubova. Na kraju je uslijedila podjela Priznanja i druženje uz poznate moslavačke specijalitete (vruće štrudle od jabuka i sira).
Priznanja je bilo 20, što nije mali broj. Zar to nije uspjeh za svaku pohvalu?
Najviše je bilo slavljenika s jednom godinom apstinencije, čak njih 10. Zatim 3 s dvije godine, jedna s tri godine, tri s četiri godine, i tri s pet godina apstinencije. U Klubu "Kutina ? Grad" je bilo sedam priznanja, a apstinentima ih je uručio stari prijatelj Kluba, gost na Skupštini, gospodin Zlatko Topalović.
Na kraju spominjemo riječi člana Kluba ?Petrokemija? , Zdravka Šobata: ?Iako sada umjesto priznanja za 10 godina apstinencije primam ponovo priznanje za jednu godinu, jer sam nakon 9 godina apstinencije recidivirao, nije mi žao. Idem ponovo naprijed, dalje. ?

Dragica Milanković, član obitelji

Iz Kluba "Malešnica"

Klub "Malešnica" jedan je od 80-ak klubova u Zagrebu. Na svu sreću, jer u našem gradu ima sve više kafića i alkohola. Obasuti smo reklamama iz gotovo svih medija, koje nam u ovoj zbrci i strci nude piće kao izbor. Društvo kao da se trudi stvoriti mnogo potrošača, bez obzira na posljedice. To mu i uspijeva.
Zato je ovaj klub jedna od oaza gdje se čovjek može opustiti, osloboditi nečega što ga tišti, poslušati drugog, učiti? jer mudrost se rađa iz pogrešaka. Pa, učinimo ovaj život ljepšim i vrednijim!
Klub "Malešnica", 19. srpnja. 2004. u 18 sati.
Danas nas je bilo više nego obično. Radovalo me što, unatoč ljetnoj sparini, imamo čak i goste iz Samobora, Jankomira i gospodina iz Tkalčićeve, čija 30-godišnja apstinencija govori što i sam kaže: ?Može se kad se hoće, iako nije uvijek lako?. Razumijemo ga, jer smo do svojih ciljeva dolazili uglavnom trudom.
Razvila se tema o držanju alkohola u kući. Veći dio prisutnih misli da ga ne treba imati, da imamo pravo na takav izbor, posebno kad se zna da neka iskušenja dolaze veoma brzo, pa ako je piće na dohvat ruke?
Naš gost, dugogodišnji apstinent, smatra da moramo procijeniti situaciju. Ako naši prijatelji vole umjereno popiti, zašto da im to ne pružimo. 30-godišnja apstinencija daje mu sigurnost i ne želi ljudima koje voli uskratiti nešto, zato što je on nekada griješio.
Ne živimo po šabloni. Svaka je situacija drugačija. Naši prijatelji su naše bogatstvo i lijepo im je ugoditi. Volim ih takve kakvi jesu, a vjerujem i oni mene, jer su podijelili sa mnom teške trenutke kroz koje sam prolazila zbog alkohola u svojoj obitelji. S prijateljima dijelim radost i tugu, zahvalna sam i nastojim to sačuvati. Čašica s tim nema nikakve veze i nitko me nije napustio zato jer ga nisam ponudila alkoholom.
Ali, različiti smo, i ako je čovjek siguran u sebe i to dokazuje svojom dugogodišnjom apstinencijom, njegova čašica za prijatelje temelji se na njegovim iskustvima i razmišljanjima u životu. Poštujem njegovu odluku i shvaćam je kao iskrenu čašicu prijateljstva koja ima svoju toplu poruku, bez obzira na rizik.
Mislim da je važno iskreno procijeniti svoju situaciju i ne izgubiti iz vida cilj kojem težimo, jer odluke su naše i odgovornost je naša. Alkohol nije ništa vrijedno i posebno u životu ako nismo izabrali da tako bude. A ima tako lijepih stvari za koje se možemo odlučiti kako bismo bili sretni, a koje su besplatne.
Ovladati sobom bolje je nego ovladati svima ostalima. (Dhampada)

Etelka Čorko, Klub "Malešnica", Zagreb

Moguće i u nemogućim uvjetima

(sa sastanka Kluba ?Stara Tkalča?, održanog 20. srpnja 2004. godine)

Predsjednica HSKLA i glavna urednica ?Alkohološkog glasnika?, prim.mr.sc. Vesna Golik-Gruber, u zadnjem dvobroju (srpanj/kolovoz, 2004.) nas je upozorila da su ljetni odmori u tijeku, da se u klubovima održavaju tek redovite aktivnosti i da posvetimo malo više vremena sebi i po mogućnosti nešto i napišemo. Moram priznati da me tekst nije osobito potaknuo (mada je krasno napisan, kako to naša Urednica zna!), ali prvi sljedeći sastanak našeg Kluba ?Stara Tkalča?, u Tkalčićevoj 33, bio mi je neodgodiva inspiracija za prikaz uvjeta našeg rada, u pisanom obliku i slici, otkako su počeli radovi u Tkalčićevoj ulici.
Mislim da svi znate za obnovu ove stare zagrebačke ulice. Mnogo se pričalo, pisalo u novinama, čulo i u ostalim javnim glasilima. Većini je najveći problem bio opstanak i preživljavanje brojnih kafića koji nas okružuju! Moram priznati da i nama fali, posebno onaj preko puta kluba, jer smo tamo često znali nevezano razgovarati uz kavicu ili sok prije i/ili poslije službenog sastanka u klubu. No, naša najveća briga bila je hoćemo li se sastajati pod ovakvim uvjetima. Bageri kopaju, hrpe zemlje, šljunka, jame različite dubine i veličine? Uz to, prašina kad je vruće, a blato i kaljuže kad padne kiša. U prostorije ulazimo doslovno preko jedne daske (slika u prilogu)! Treba li boljih razloga da se ne sastajemo?!
No, nismo posustali. Sastajemo se redovito svaki utorak od 18 do 19,30 sati i u nemalom broju. Iako su godišnji odmori, prisutno je čak nešto više od polovice članova. Isto je vidljivo na jednoj od slika ispred ulaza i u samoj prostoriji. Slika nije namještena, kao što bi zlobnici mogli pomisliti, slikanje i realizacija bila je moja ideja bez prethodne najave!
Posjetili su nas i neki članovi iz drugih klubova među njima svima drag i rado viđen g. Momčilo Hinić.
Možda se pravim važna ili hvalim svoje članove? Nisam tako razmišljala, ali sada bih se složila s ovim drugim dijelom moje upitne rečenice: Da, pohvalila bih iz sveg srca, najiskrenije, one koji dolaze, mada su to mahom članovi koji bi zbog svoje dobi i ostalih zdravstvenih problema po toj vrućini i uz ovakve uvjete mogli opravdano ostati u svojim, sigurno ugodnijim, domovima. No, vesela sam jer nisam primijetila da im je teško, dolaze s voljom i, naravno, bez prisile, jer takve odnose u klubu ne gajimo. Mislim da smo

zajedno i u ovakvim, gotovo nemogućim uvjetima, jer smo uspjeli shvatiti da bez kluba nema prave rehabilitacije, da nas u klubu čekaju prijatelji koji će nas slušati i čuti. Iako se Tkalčićeva obnavlja, problemi ne čekaju, a ni mi ne odgađamo rad na sebi. Razgovaramo o onom što nam se lijepo dogodilo, potom o onom što pojedince muči, a uvijek je u pripremi neka tema o kojoj dodatno razmišljamo i diskutiramo. Pričali smo o putu do sreće, prijateljstvu, planirali kratke izlete...
Vruće je, sparno, prašina, kopa se, ali članovi ?Stare Tkalče? ne daju se smesti. Poručujemo i ostalima što bi trebali, a nadam se da većina i zna, izbjegavati isprike za nedolazak u klub, one nas udaljavaju od željenog cilja, a to je duga i kvalitetna apstinencija. Kad vam je teško i kad još niste odlučili krenuti u klub, sjetite se članova ?Stare Tkalče? koji rade i u gotovo nemogućim uvjetima!

Prim.dr.sc. Mirjana Marković-Glamočak, dr.med.,
stručni djelatnik Kluba ?Stara Tkalča?