Izlet u Zagorje !
Radovao sam se što ću početkom lipnja prisustvovati sastanku Zajednice klubova liječenih alkoholičara Zagreba, koja se tradicionalno održava kod naših prijatelja ? medicinskog osoblja u bolnici u ?Vrapču?. Već dvije godine za redom, zbog svoje nesnalažljivosti, propustio te susrete. Žao mi je zbog toga jer sam se u dva navrata, 1989. i 2001. godine, liječio na VI. odjelu ove bolnice, a prije toga i davne 1974. godine, u Vinogradskoj bolnici. O ovogodišnjem susretu s osobljem i pacijentima terapijske zajednice je već dosta toga napisano, pa ne želim ponavljati. Bojao sam se početka srpnja, kada počinju ljetni praznici, jer se naše aktivnosti u klubovima i Zajednici prorjeđuju, te kao i mnogi apstinenti s kombiniranim poremećajima, mogu pasti u depresiju. Iako su aktivnosti u Klubu ?Pešćenica? raznolike, za sada ne mogu me zadovoljiti, tako da uz predsjednika Marka prisustvujem sastancima Zajednice klubova liječenih alkoholičara Zagreba u KB "Sestre milosrdnice", a posjećujem i gotovo sve godišnje skupštine klubova liječenih alkoholičara. U mjesecu srpnju smo održali sastanak pod uobičajenim predsjedanjem doc.dr.sc. Darka Breitenfelda, a u kolovozu je sastanku prisustvovao manji broj ljudi, a nije bilo ni jednog stručnog djelatnika iz bolnice. Sastanak je, u ležernoj i prijateljskoj atmosferi, vodila naša Dušica. Po prvi puta sam doživio da smo mi, dugogodišnji apstinenti, promjenom stila života i radom na sebi, sposobni rješavati većinu svojih problema, bez pomoći stručnih radnika. Sastanak smo okončali za rekordnih 50 minuta, u lijepom i tolerantnom ozračju, bez velikih formalnosti. Poznato je da neki od sastanci traju prosječno dva do dva i pol sata. Jako su mi nedostajali i sastanci s prijateljima u DZ Trešnjevka i to ?Petkom u 5? i sastanci svakog prvog utorka u mjesecu ?Utorkom u šest?, kada vidim mnoge prijatelje iz klubova. Prilikom mjesečnog sastanka u Vinogradskoj vidio sam da mi nema prijatelja Momčila, pa sam Dmitra pitao za njega. Rekao je da se on ne osjeća dobro pa sam ga dva puta nazvao i upitao za zdravlje. On se tim pozivima jako obradovao.
Jedva sam čekao da dođe mjesec rujan i naše aktivnosti u udruzi ?Petkom u 5?. Opet sam prisustvovao lijepom sastanku, kojeg je otvorila naša prof. Ljubica Uvodić ? Vranić. Prvo nas je vrlo lijepo zabavljao naš nezaobilazni Hasan sa suprugom Mirom čitajući nam svoju humoresku ?Parkiralište?. Od srca smo se svi nasmijali. Domaću zadaću je napravila i naša draga prof. Vlasta. Ona nam je pročitala svoje stilske vježbe o krađi osobnih dokumenata i novaca u tramvaju broj 11, kao i kod stilskih vježbi naših poznatih glumaca Pere Kvrgića i Lele Margitić, i odlasku u policijsku postaju poslije toga. I tu smo se vrlo dobro zabavili. Ali tog dana zabavi još nije bio kraj. Na kraju smo odigrali, na inicijativu prof. Uvodić, i modificiranu psihodramu. Hasan je glumio ulogu kontrolora voznih karata u tramvaju, a mi smo igrali uloge putnika bez karata. Prekrasno smo se zabavili i na kraju još smo diskutirali o značenju psihodrame. Taj dan smo dobro ?napunili baterije? i lijepo se opustili. Vratio sam se kući dobre volje i s poklonom - paketom kave koju je Momčilo namijenio mojoj supruzi, s kojom se ovog ljeta upoznao. Supruga se obradovala i zahvalila na poklonu te mi priopćila da je upravo telefonom doznala od neke kolegice sa Trešnjevačke tržnice gdje radi kao prodavačica da je od gazdarice dobila otkaz. Opet, nakon šest mjeseci, ostajemo samo na mojoj mirovini od 1.650 kuna, dok ona ne nađe neki posao. Iako je jako marljiva i savjesna, već joj je treća poslodavka dala otkaz u posljednje dvije i pol godine. Smirivao sam ju i tješio da to nije kraj svijeta i da će uskoro opet naći posao. Predložio sam joj da ostvarimo njenu ideju da odemo žičarom na Sljeme te se pješke, cestom koja je u izgradnji, spustimo u Zagorje, u Gornju Bistru. Ujutro smo pripremili sendviče, sok i kavu i krenuli, praćeni lijepim vremenom. Spuštajući se trasom ceste, sreli smo mnoge radnike koji tamo rade. Pozdravljali smo ih, kako to čine pravi planinari, a oni su nam odzdravljali. Tu i tamo prošao bi pokoji kamion pun građevinskog materijala i dobro nas zaprašio. Kasnije smo naišli na dio trase koji je bio blatnjav. Uprljanu obuću usput smo oprali na jednom potoku, zatim smo pojeli sendviče i popili kavu i, nakon tri sata laganog hoda, došli smo do autobusa. Čekajući ga, popili smo i kavu s mineralom vodom u mjesnom buffetu, koji se nalazi u sklopu dućana. Ljudi na trasi ceste, mještani i konobarica u buffetu, bili su ljubazni i susretljivi, a čak je i autobus stigao na vrijeme. Ljubazni vozač nam je, umjesto dvije, naplatio samo po jednu zonu vožnje. Žena i ja zadovoljni smo što smo pješke prevalili toliki put, zaboravili smo na sve nedaće. Drveno sjedalo u autobusu bilo mi je udobno kao i tapecirano. Prolazimo kroz Poljanicu Bistransku. Sjećam se posjete godišnjoj skupštini ULA ?Bistra? u siječnju ove godine. Tada sam morao istraživati kako i kojom linijom autobusa doći tamo. Bilo je jako hladno. Kad sam ugledao Zlatka, Damira, Dušicu i još neke, koji su došli zajedno, bio sam presretan. Domaćini su nas lijepo dočekali. Bio sam ugodno iznenađen njihovim radom i podrškom šire zajednice. Skupštinu su svojim prisustvom uveličali predsjednik mjesnog odbora i ravnatelj osnovne škole. O takvoj podršci neki klubovi u Zagrebu mogu samo sanjati. U evociranju tih uspomena već smo prešli veliki dio puta te dolazimo u Zaprešić.
Sjećam se da zbog neke važne obaveze nisam mogao prisustvovati godišnjoj skupštini KLA ?Zaprešić?. Prolazimo kraj Stenjevca. Tu sam ove godine prisustvovao godišnjoj skupštini Kluba ?ZET ? Podsused?, u jednom restoranu na Samoborskoj cesti, i kasnije skupštini Kluba ?Stenjevec? i susreta s predsjednikom, kojeg poznajem iz PB ?Vrapče?. Sjećam se i dviju lijepih skupština Oglednog kluba bolnice ?Jankomir?. Prolazimo kroz Vrapče. U bolnici sam proveo oko osam i pol mjeseci, u dva navrata, 1989. i 2001. Posljednji puta sam tamo boravio šest mjeseci i ?utvrdio gradivo?. Prolazimo kroz Susedgrad. Sjećam i skupštine istoimenog kluba. Nisam se uspio dokraja sjetiti svih detalja, kad smo stigli u Kustošiju i sjećam se skupštine kod naše Katarine. Dolazi Črnomerec i tu je kraj mojim sjećanjima. Vraćam se u stvarnost, "šesticom" putujemo kući. Dolazimo kući ugodno umorni i zadovoljni.
Nakon svega doživljenog, i svakodnevni problemi koje imamo u kući izgledaju mi lakše rješivi !
Božidar Višnjić, član Kluba ?Pešćenica?
Jedva sam čekao da dođe mjesec rujan i naše aktivnosti u udruzi ?Petkom u 5?. Opet sam prisustvovao lijepom sastanku, kojeg je otvorila naša prof. Ljubica Uvodić ? Vranić. Prvo nas je vrlo lijepo zabavljao naš nezaobilazni Hasan sa suprugom Mirom čitajući nam svoju humoresku ?Parkiralište?. Od srca smo se svi nasmijali. Domaću zadaću je napravila i naša draga prof. Vlasta. Ona nam je pročitala svoje stilske vježbe o krađi osobnih dokumenata i novaca u tramvaju broj 11, kao i kod stilskih vježbi naših poznatih glumaca Pere Kvrgića i Lele Margitić, i odlasku u policijsku postaju poslije toga. I tu smo se vrlo dobro zabavili. Ali tog dana zabavi još nije bio kraj. Na kraju smo odigrali, na inicijativu prof. Uvodić, i modificiranu psihodramu. Hasan je glumio ulogu kontrolora voznih karata u tramvaju, a mi smo igrali uloge putnika bez karata. Prekrasno smo se zabavili i na kraju još smo diskutirali o značenju psihodrame. Taj dan smo dobro ?napunili baterije? i lijepo se opustili. Vratio sam se kući dobre volje i s poklonom - paketom kave koju je Momčilo namijenio mojoj supruzi, s kojom se ovog ljeta upoznao. Supruga se obradovala i zahvalila na poklonu te mi priopćila da je upravo telefonom doznala od neke kolegice sa Trešnjevačke tržnice gdje radi kao prodavačica da je od gazdarice dobila otkaz. Opet, nakon šest mjeseci, ostajemo samo na mojoj mirovini od 1.650 kuna, dok ona ne nađe neki posao. Iako je jako marljiva i savjesna, već joj je treća poslodavka dala otkaz u posljednje dvije i pol godine. Smirivao sam ju i tješio da to nije kraj svijeta i da će uskoro opet naći posao. Predložio sam joj da ostvarimo njenu ideju da odemo žičarom na Sljeme te se pješke, cestom koja je u izgradnji, spustimo u Zagorje, u Gornju Bistru. Ujutro smo pripremili sendviče, sok i kavu i krenuli, praćeni lijepim vremenom. Spuštajući se trasom ceste, sreli smo mnoge radnike koji tamo rade. Pozdravljali smo ih, kako to čine pravi planinari, a oni su nam odzdravljali. Tu i tamo prošao bi pokoji kamion pun građevinskog materijala i dobro nas zaprašio. Kasnije smo naišli na dio trase koji je bio blatnjav. Uprljanu obuću usput smo oprali na jednom potoku, zatim smo pojeli sendviče i popili kavu i, nakon tri sata laganog hoda, došli smo do autobusa. Čekajući ga, popili smo i kavu s mineralom vodom u mjesnom buffetu, koji se nalazi u sklopu dućana. Ljudi na trasi ceste, mještani i konobarica u buffetu, bili su ljubazni i susretljivi, a čak je i autobus stigao na vrijeme. Ljubazni vozač nam je, umjesto dvije, naplatio samo po jednu zonu vožnje. Žena i ja zadovoljni smo što smo pješke prevalili toliki put, zaboravili smo na sve nedaće. Drveno sjedalo u autobusu bilo mi je udobno kao i tapecirano. Prolazimo kroz Poljanicu Bistransku. Sjećam se posjete godišnjoj skupštini ULA ?Bistra? u siječnju ove godine. Tada sam morao istraživati kako i kojom linijom autobusa doći tamo. Bilo je jako hladno. Kad sam ugledao Zlatka, Damira, Dušicu i još neke, koji su došli zajedno, bio sam presretan. Domaćini su nas lijepo dočekali. Bio sam ugodno iznenađen njihovim radom i podrškom šire zajednice. Skupštinu su svojim prisustvom uveličali predsjednik mjesnog odbora i ravnatelj osnovne škole. O takvoj podršci neki klubovi u Zagrebu mogu samo sanjati. U evociranju tih uspomena već smo prešli veliki dio puta te dolazimo u Zaprešić.
Sjećam se da zbog neke važne obaveze nisam mogao prisustvovati godišnjoj skupštini KLA ?Zaprešić?. Prolazimo kraj Stenjevca. Tu sam ove godine prisustvovao godišnjoj skupštini Kluba ?ZET ? Podsused?, u jednom restoranu na Samoborskoj cesti, i kasnije skupštini Kluba ?Stenjevec? i susreta s predsjednikom, kojeg poznajem iz PB ?Vrapče?. Sjećam se i dviju lijepih skupština Oglednog kluba bolnice ?Jankomir?. Prolazimo kroz Vrapče. U bolnici sam proveo oko osam i pol mjeseci, u dva navrata, 1989. i 2001. Posljednji puta sam tamo boravio šest mjeseci i ?utvrdio gradivo?. Prolazimo kroz Susedgrad. Sjećam i skupštine istoimenog kluba. Nisam se uspio dokraja sjetiti svih detalja, kad smo stigli u Kustošiju i sjećam se skupštine kod naše Katarine. Dolazi Črnomerec i tu je kraj mojim sjećanjima. Vraćam se u stvarnost, "šesticom" putujemo kući. Dolazimo kući ugodno umorni i zadovoljni.
Nakon svega doživljenog, i svakodnevni problemi koje imamo u kući izgledaju mi lakše rješivi !
Božidar Višnjić, član Kluba ?Pešćenica?
0 Komentari:
Post a Comment
<< Naslovnica