Od Vugrovca do Donje Dubrave
Tko kaže da nismo sposobni za organizaciju? Zahvaljujući Klubu ?Poštar? i naročito gosp. Damiru Vidopivcu, prisustvovali smo skupštini Kluba ?Poštar? u Vugrovcu, u subotu u jutarnjim satima, kako bi grupa zagrepčana i kašinčana poslije podne stigla na skupštinu u Donju Dubravu u Međimurju. Nije smetalo rominjanje kišice, vugrovečki zrak smo udisali punim plućima. Službeni dio održan je u podrumu planinarskog doma, okićenog papirnatim šišmišima. Bilo je to i više od romantike. Izvještaj o radu kluba pročitao je gosp. Vodopivec. Izvješće je bilo opširno, razne situacije detaljno su proanalizirane, bez uljepšavanja. Moglo bi se reći, upravo profesionalno. Veseli me dolazak gostiju iz klubova izvan Zagreba, koji na taj način pokazuju da cijene prisustvo Damira na gotovo svim vanjskim skupštinama. To je velika stvar. Bilo bi dobro da i ostali slijede njegov primjer. Ozračje je bilo vrlo neformalno. Mislim da dijelim mišljenje svih kad kažem da smo se više nego ugodno osjećali. Bilo bi dobro i druge godine prisustvovati skupštini u prirodi.
Po završetku programa, grupa od desetak ljudi s tri automobila krenula je u ?obližnju? Donju Dubravu. Znali smo da ćemo tamo sresti puno poznatih osoba i to je davalo draž putu. Ipak je rijetka prilika sresti toliko prijatelja na jednom mjestu. Kilometri i nisu izgledali previše dugački, pa smo u Međimurje brzo stigli. Poseban je to kraj, drugačiji od blago brdovitog Zagorja, - ravna polja, Drava, mala mjestašca s lijepim kućama i okućnicama, puno cvijeća, uredni trgovi, lijepo obojane crkve. Ove godine je kišica bila naš prvi domaćin. Društvo smo zatekli na istom mjestu kao i lani. Predsjednica nas je dočekala nasmijana, dr. Ivan Dolenec (naučila sam kako se izgovara prezime uvaženog stručnjaka), bio je raspoložen, kao uvijek, a posebno sam se veselila obitelji koju izuzetno cijenim - obitelji Matolek. Po završetku skupštine, kišica je prestala. Zasjalo je sunce kao nagrada za male recitatore, za one koji su dobili priznanja, za sve goste i domaće, za sve ljude dobre volje. Nakon službenog dijela, pričalo se i jelo, jelo i pričalo. Za sve smo imali vremena. No, trebalo se vratiti u Zagreb. Kako bi sve imalo pravi kraj, u autu je ?pala? i pjesma.
Još sređujem dojmove s obje skupštine. Mogla sam sigurno napisati i puno više, jer bilo je puno lijepih nezaboravnih dojmova. Vidjet ćemo se sigurno i iduće godine.
Dušica Cesarec, Klub ?Izvor?
Po završetku programa, grupa od desetak ljudi s tri automobila krenula je u ?obližnju? Donju Dubravu. Znali smo da ćemo tamo sresti puno poznatih osoba i to je davalo draž putu. Ipak je rijetka prilika sresti toliko prijatelja na jednom mjestu. Kilometri i nisu izgledali previše dugački, pa smo u Međimurje brzo stigli. Poseban je to kraj, drugačiji od blago brdovitog Zagorja, - ravna polja, Drava, mala mjestašca s lijepim kućama i okućnicama, puno cvijeća, uredni trgovi, lijepo obojane crkve. Ove godine je kišica bila naš prvi domaćin. Društvo smo zatekli na istom mjestu kao i lani. Predsjednica nas je dočekala nasmijana, dr. Ivan Dolenec (naučila sam kako se izgovara prezime uvaženog stručnjaka), bio je raspoložen, kao uvijek, a posebno sam se veselila obitelji koju izuzetno cijenim - obitelji Matolek. Po završetku skupštine, kišica je prestala. Zasjalo je sunce kao nagrada za male recitatore, za one koji su dobili priznanja, za sve goste i domaće, za sve ljude dobre volje. Nakon službenog dijela, pričalo se i jelo, jelo i pričalo. Za sve smo imali vremena. No, trebalo se vratiti u Zagreb. Kako bi sve imalo pravi kraj, u autu je ?pala? i pjesma.
Još sređujem dojmove s obje skupštine. Mogla sam sigurno napisati i puno više, jer bilo je puno lijepih nezaboravnih dojmova. Vidjet ćemo se sigurno i iduće godine.
Dušica Cesarec, Klub ?Izvor?
0 Komentari:
Post a Comment
<< Naslovnica