HVALA, TOMICE!

Eliza

Utišao se pljesak u dvorani. Ispred svih, ozarena lica, stajao je Tomica s diplomom u ruci. "ZA USPJEŠNE TRI GODINE APSTINENCIJE OD ALKOHOLA", pisalo je na njoj. Uz Tomicu je stajala njegova životna družica Božana. U njezinoj je ruci crvena ruža, lijepa, mirisna, trnovita. Kao život... Samo su oni znali pravo značenje upravo dobivenih simbola borbe i pobjede. 

Svi su ostali samo naslućivali prema onome što su sami prolazili ili saznavali iz tuđih iskustava, koliko je bola i propusta prouzročio alkohol u njihovoj obitelji. No, oni su poput mnogih prolazili pakao. Sada su, kao pobjednici, stajali ispred velikog skupa ljudi koji su toga dana međusobno dijelili radost pobjede. Bilo je to na Godišnjoj skupštini Kluba "'Osvit" u Zagrebu, u jesen 2001. godine. Hvala ti, Tomice, za ove prekrasne tri godine života", sa suzama radosti u očima rekla je Božana. ništa nije mogla reći. 

Možda ništa više nije ni trebalo reći, a možda bi trebalo reći svima, da su ove tri prekrasne godine života ono što je mnogima cijeli život, a da nisu ni svjesni onoga što imaju. Tomica i njegova Božana su osjetili vrijednost zajedničkih mirnih trenutaka: zajedničke jutarnje kave, mirnih odlazaka na posao, šetnji gradom, toplih, možda sasvim običnih razgovora prije odlaska na počinak, trenutaka odrastanja svoje djece.

Umjesto sa strahom i neizvjesnošću, dočekuju s radošću svaki novi dan. Možda, nije trebalo prolaziti kroz sve nevolje da bi shvatili vrijednost, ali oni su danas zaslužili veliki pljesak, jer su imali dovoljno ljubavi i snage da bi naučili ono što svaki od nas može znati. Možda Božana i Tomica svake večeri jedno drugom zahvaljuju za prekrasan dan. 

Zar nemamo razloga da i mi to činimo svakoga dana?