IZLET ČLANOVA KLUBA "CENTAR" KOPRIVNICA U GORSKI KOTAR

Damir Srednoselec,
Klub "Centar" Koprivnica

Jutro je, subota 15.9.2001. Na "Ininom" parkiralištu skupili su se članovi kluba. Autobusom po veoma kišovitom vremenu, oko 6 sati i 10 minuta, više od preko 30-ak članova Kluba "Centar" Koprivnica je krenulo na izlet u Gorski kotar. Usput smo u Lepavini povezli jedan bračni par te nastavili dalje prema našem cilju. U autobusu ljudi su se polako budili i postajalo je sve življe ozračje, uz glazbu vozačeva radiokazetofona. Nakon tri sata vožnje zaustavili smo se u Severinu na Kupi. 

Tu smo protegnuli malo noge i osvježili se prvom jutarnjom kavom i1i kojim drugim bezalkoholnim pićem u obližnjem restoranu. Nakon kratkog vremena nastavili smo dalje prema Skradu. Kiša je vani neumoljivo i dalje lila, a da peh bude što veći, vozaču su otkazali brisači smo dalje nastavili usporenom vožnjom, uz dosta slabu vidljivost. Ubrzo prošli kroz Skrad, pa kroz Delnice i evo nas nakon kratkog, vremena na ulazu u mjesto Lokve. Putokaz za spilju pokazivao je desno i nakon 150 metara došli smo do kioska, gdje smo se pozdravili s domaćinom, kupili ulaznice i nastavili s vodičem do ulaza u spi1ju "Lokvarka". Puteljak je kratak, s laganim kamenitim usponom. U koloni, jedan po jedan, ulazili smo u svijet prapovijesti. 

Naime, spilja je stara oko 250 000 godina, a sastoji se za sada od tri velike uređene "Galerije" sa spuštanjem više od sto metara u dubinu i temperaturom od svega nekoliko stupnjeva iznad ništice, tako da je u ljetnim mjesecima to idealno mjesto za turiste. Vodič nam usput ispričao da ima još dvije "Galerije" niže, ali su još u fazi istraživanja speleologa. Inače, to je naša najljepše uređena spi1ja i za sada druga po veličini iza Cerovačkih pećina. Polako smo se spuštali niz meta1ne stube, uz prigušeno svijetlo, u prvu veliku dvoranu. Primijetili smo da je neke hvatala lagana jeza i nelagoda zbog veličine i dubine, ali nitko nije odustao i nastavili smo dalje. Dvorana je djelovala fascinantno, ispunjena s bezbroj umjetničkih prirodnih remekdje1a (stalaktita i stalagmita), stvaranih tisućama godina. Aparati su neprestano škljocali, jer svatko bi htio zabilježiti ovaj poseban prizor. Nastavljali smo dalje u drugu još strmiju dvoranu, gdje su mnogi ostali bez daha, ali i s dodatnom dozom straha, jer pred nama se pružala još veća i grandioznija dvorana. 

Po pričanju vodiča, tu se prije nekoliko godina održao p1esni skup mjesnih stanovnika. Nažalost, nije se nastavio taj jedinstveni pionirski običaj. Kolorit boja i oblika kao iz nekog drugog svijeta ne može se opisati, te s ushićenjem smo nastavljali u treću dvoranu, gdje se nastavlja lakši i ugodniji put. Kolona se veoma razvukla pa su se jedni već vraćali, a drugi su još nadolazili. Nakon sat vremena svi smo već bili vani te je slijedilo zajedničko fotografiranje i pozdravljanje s vodičem pa smo nastavili natrag prema Skradu. 

Kiša je pomalo jenjavala te ostala samo izmaglica od oblaka, a za utjehu, naš je vozač popravio brisače, te smo brzo stigli na autobusni kolodvor u Skradu. Obukli smo kišna odijela, uzeli kišobrane te u ko1oni jedan po jedan krenuli za "Zeleni vir". Prateći planinarske oznake, spustili smo se oprezno po skliskom terenu u kanjon. Djeca, kojih je bilo dosta s nama, jedva svrstavali u kolonu. Usput smo slušali kuknjavu i jauke zbog napora onih koji nisu naviknuti na ovakav napor. Dolje u provaliji čuo se sve veći šum i huk. Uskoro nailazimo do okomite, 70 metara visoke stijene koja se osovila između dva strma šumovita obronka. S vrha stijene prelijeva se u dubinu potočić koji se raspršen u bezbroj kapljica ruši do podnožja stijene pred otvor pećine. 

Pogled na pećinu ostavlja dojam kao da se u drugom dijelu pećine nalazi malo zeleno jezero. Tu se nalazi i betonska brana jezera, sagrađena I922. godine radi opskrbe Munjare vodom, koja se nalazi stotinjak metara niže, a u njenoj je blizini izletnički dom. Potočić koji izvire u spiljskom jezeru zove se Curak. Ispod Munjare sastaje se s potokom Jasle i tvori Iševnicu. Od munjačkog doma stigli smo do table "Vražji prolaz". Slijedilo je zajedničko fotografiranje. Nakon toga ušli smo u jedan od najdivnijih predjela naše domovine. Ulazeći u kamenite gudure, gdje je staza postajala sve uža, dok konačno nije završila na umjetno podignutim, metalnim stubama s mostovima, jer više nije bilo mjesta za stazu, a u dubini pod nogama je odjekivao snažan huk planinskog potoka Jasle.

Prizori ljepote i strahote surove kraške prirode oduzimali su dah. Stijene su s obje strane tako stisnute da se od neba vidi samo uzak trak. Put kroz taj polumračni pakao stijena i vodene stihije završio je nakon četvrt sata kod nadstrešnice ispod ulaza u špilju "Muževa hiža". Nakon kratka odmora, skupina je izletnika nastavila usponom prema pećini. Na raskrižju su jedni nastavili dalje, a dio je ušao u pećinu. Nakon razgledavanja i nezaobilaznog fotografiranja požurili smo se za prvom skupinom. Strmim usponom stigli smo do putokaza koji nas je upozorio da ima još jedan sat do Skrada. Ubrzali smo korak. Mnogi su već bili veoma umorni i iscrpljeni nakon tri i pol sata hoda po vlažnu terenu. Moram priznati da sam, kao dugogodišnji planinar, zadivljen svojim prijateljima koji su pokazali veliku ustrajnost, uz poneko gunđanje na ovako naporan put. Stigavši do našeg vozila, neki su kupili suvenire, a ostali su se u autobusu odmah bacili na preostalu hranu da nadoknade energiju. 

Autobus je polako krenuo pun zadovoljnih, a ujedno i umornih putnika, prepunih dojmova o kojima su međusobno razgovarali. Kiša je već odavno bila prestala, glazba je ponovno svirala, uz veseli žagor djece i ne primjećujući stigli smo u Koprivnicu u ranim večernjim satima. 

Slijedio je rastanak i pozdravi, sa željom da opet upriličimo još jedan lijep iz1et po malo ljepšem vremenu i s još brojnijom ekipom.