SJEĆANJA NA RUŽU VEŠLIGAJ

Zlatko Topalović

SJEĆANJE NA RUŽU VEŠLIGAJ
Zlatne godine Kluba "Centar"

Klub "Centar", Tkalčićeva 33 u Zagrebu, tko još nije za njega čuo, uskoro ulazi u 37. godinu rada. Kao najstariji apstinent našega, moram reći i moga kluba, pišući ove retke, vratio sam se u prošlost, u vrijeme početka njegova rada. Odlučio sam pisati o zlatnim godinama Kluba "Centar". Od tadašnjih pet grupa, mi smo ih zvali grupe, a bili su to klubovi kojima sam ja postao najmlađi predsjednik. Bio je to prijedlog jednoga člana - osobe, kojoj želim posvetiti ovaj članak jer taj je član bio ponos klubova "Centar". Njezin prijedlog da budem sa samo šest mjeseci apstinencije izabran za predsjednika svih pet, (makar je svaki klub imao svojega predsjednika), bila mi je najveća čast.

Da, riječ je o našoj Ruži Vešligaj koja je rođena 22. kolovoza 1938. godine u Zagrebu, gdje je nakon završenog osnovnog i srednjeg školovanja apsolvirala književnost na zagrebačkom Filozofskom fakultetu. Od mladosti je između ostalog bila vezana, osim uz humanističke struke, i uz glazbu, makar i na osebujan, ali iskonski i dojmljiv način. Kao izrazito društvena osoba, bila je vrlo aktivan član KUD-a "Goran Kovačić", te sukladno tomu i nadarena pjesnikinja, harmonikašica i kasnije skladateljica. Istakla se tekstovima šansona "Malena " i "Žuti cvijet", a najširoj javnosti ostala je u sjećanju po amaterski vrlo uvjerljivoj i vedroj ulozi harmonikašice s radnih akcija u filmu "Prekobrojna".


Glazbena grupa Kluba "Centar", 1976. g.

Skladateljica, dirigentica i solistica na harmonici (na gornjoj fotografiji), te autorica tekstova dragih i potresnih pjesama, kao što je himna klubova liječenih alkoholičara "Neka traje nam to", zatim "Kada se istina zna", "Prijatelju" (prijateljima iz kluba), "Oglednom klubu" (prevedena i na talijanski jezik i izvedena prijateljima iz kluba u Udinama, u Italiji). Melodije "Čekaj, stari, kuda ćeš" (posvećena recidivistima), "Možeš li otići" (iz kluba),"Čestitka za godišnjicu" (članovima koji su navršili godinu apstinencije) i, meni najdraža,"U zoru je ustala snena" (posvećena supruzi i drugim članovima obitelji), ostat će svima u trajnom sjećanju.

U zoru je ustala snena,
čekala kad li će doć,
sa obraza suza je njena
sjala u vrata čitavu noć.

Godine išle su duge,
kiše bi pale na prag,
ljubav je pekla od tuge
uz novi šamar na stari trag.

Sada uvijek se vraća,
čovjek opet je njen,
noć je nekako kraća,
al negdje u njima budna je sjen.

Sada, daj mi vjeruj 
ovaj vam je život ispunila nada.
Mnoge još će dane boljet stare rane,
O, daj me voli više
jer prestale su kiše,
minula je noć.

Ruža Vešligaj: U zoru je ustala snena

Stara je Tkalča bila raspjevana. Klupe ispred kluba bile su popunjene šetačima. Prolaznici su zastajali i zapitkivali što se tu događa, jer poslije svake probe nove melodije, znali smo si dati oduška pjevajući o našem Zagrebu, slavonske, međimurske, prigorske, zagorske, dalmatinske, istarske kao i pjesme čitave Lijepe naše. Druženja prijatelja bila su nezaboravna i lijepa. Kako sam već spomenuo, Ruža je po potrebi zasvirala i gitaru. Osim što je uvježbavala tamburaške sastave, od početka je počela okupljati svoje prijatelje "klubaše" u svojoj zabavnoj grupi Kluba "Centar", danas već pokojne Vlatku, Juricu, Mirka, Medicu. I danas se rado sjećamo Mirjane, Koke, Željke, Seke i mnogih drugih. Oni su postali duša Udruženja klubova, dajući sve od sebe na najmanjim svečanostima, proslavama pojedinih klubova, plenarnih sastanaka, pa i pred sudionicima najvećih kongresa, nastupajući pred tisućama okupljenih. Zračili su ljudskošću i iskrenošću, spajajući na trenutak ljude u njihovoj patnji i tjerajući većini suze razumijevanja, sjećanja na patnju, oprez prema lakomislenosti, dajući nadu u svjetliji i dostojniji život.

Njeni vrapci i takozvane operete nestrpljivo su se čekale i gotovo, kao nagrada, na kraju svakog susreta kluba zračile su iskre duhovitosti, iskrenosti i optimizma. Njezine pjesme, kvizovi, glazbena natjecanja pokrenuli su i zahvatili svakog sudionika. Svoje je iskustvo iznosila na nizu stručnih i znanstvenih skupova, bilo alkoholoških ili glazbenoterapijskih, šireći na taj način dostignuća Zagrebačke alkohološke škole. Njezine se mogućnosti nisu zaustavile samo na jednoj gramofonskoj ploči, prvoj ploči koja se pojavila u području glazbene terapije. Ruža je sudjelovala i u nizu drugih djelatnosti. Radila je od početka najteži dio posla u "bazi" (Vinogradska - "Sestre milosrdnice"). Među ljudima je bila duša zajedničkog dispanzera u Mihanovićevoj. Osnovala je s nama desetke klubova, uvijek govoreći: "Zlatko, ti to možeš uz našu pomoć." Uvijek sam pristajao na savjet jer sam znao da uz njezinu nesebičnu pomoć to i mogu. Radeći u klubu, svojim iskustvom i znanjem počela je i neslužbeno raditi kao radni terapeut. No bila je više od toga. Kao što je i prof. dr. Lang zamislio, poznajući njene mogućnosti i iskustvo, zadužio ju je da bude "duša" Kluba "Centar", Klinike, terapijske zajednice, koordinator i animator velikog broja djelatnosti u oglednome klubu, čajanki, proslava blagdana itd. Dovoljno je prisjetiti se raspoloženja u Tkalčićevoj ulici prigodom dočeka Nove godine, kad je "Centar" organizirao nezaboravni doček Nove godine u Jurišićevoj, zajedno s više od tisuću ljudi iz raznih zagrebačkih klubova te okolice Zagreba. Svi su se oni vratili kućama prezadovljni i, što je najvažnije, trijezni. 


Gosti iz talijanskih klubova sa članovima glazbene skupine

Draga naša plemenita Ružo, stasala si na neki način zajedno sa starijim, srednjim ili pak već odlazećim članovima, ali si nama najmlađima bila najsvjetliji primjer. Kao i nama, ni tebi nije uvijek bilo lako. Vidjeli smo ti to u očima. Ali tvoje strpljenje, ljubav, dobra volja i bliskost sa svima uvijek su sve nadvladali. Često si otklanjala naše sumnje i nedoumice kao nepotrebne govoreći da su iskustva različitih ljudi često slična, gotovo istovjetna. Iz tebe su izlazile i dodatne mudrosti koje profesionalac nikad, bez "pečenja na vlastitoj vatri", ne može dokučiti. Tako si potvrdila klupski model rada koji su od tebe, prvog laika dostručnog djelatnika - terapeuta, svi prihvaćali, a to je da se najbolje može shvatiti bolesnika ne samo uz nužno znanje već i uz što više supatništva. Jedino se tako najuvjerljivije i najintezivnije može pomoći bolesniku. Koliko sam puta rekao: "Ružo, trebam pomoć da bih mogao drugima pomoći." Znao sam da to dobro radim i da ću tako i nastaviti. Prijateljstva s tobom bila su pouzdana, trajna i mnogostruka. Mi, tvoji suradnici, a ja osobito, nismo ni u jednom našem članu imali tako dobroga, a možda i jedinoga pravoga i izrazitoga prijatelja za kojega vrijeme, dan ili noć, nisu igrali ulogu. I svojoj si teškoj i neizlječivoj bolesti bila si dorasla. Zadnji je tvoj prijedlog u klubu bio da me proglase doživotnim počasnim predsjednikom klubova "Centar", što su svi jednoglasno prihvatili. A ja sam, Ružo, tebi obećao da ću, dok budem mogao, pomagati drugima, jer sam znao da je ta tvoja posljednja želja bila meni upućena. I u tvojim zadnjim teškim trenucima naše posjete tebi si pretvarala u sate lagode i vedrine.

Pitao sam se odakle ti toliko duševnoga bogatstva koje si sačuvala do kraja. Vjerojatno zbog sve veće duhovne pomoći i neke duboke vlastite spoznaje o bezgraničnosti svega, pa i u vremenskom smislu. Ružo, nastavio sam tvoj rad, ali u drugome smislu. Znaš da je moj glas i u glazbenoj grupi bio drugačijega tona, ali mi je bilo najljepše kada sam, kao predsjednik klubova "Centar", najavio nastup naše glazbene grupe koja je harala Hrvatskom i Europom. Ja se i danas ponosim kad odlazim na godišnje skupštine klubova u Podravini, Međimurju, Zagorju i drugih, gdje ponovno, nakon dužeg vremena, slušam stihove naše Ruže.

Draga Ružo, najteže nam je bilo na rastanku s tobom. Bio je to skup nijemih ljudi. Golema je naša a i moja zahvalnost za sve čime si zračila, te poštovanje tvojemu plemenitomu, nadasve skromnomu djelovanju, koje nam daje osjećaj i nadu da to sve nije zadnji put što smo zajedno. Hvala svima koji su nas pratili i koji nas još uvijek prate i apstiniraju. S ponosom mogu reći da su pjevali u glazbenoj grupi Mirjani, Željki, Koki, Seki i ostalima, a ja ću i dalje prenositi tvoje riječi i misli za koje si me zadužila. Uvijek tvoj, predsjednik klubova "Centar", s 27 godina apstinencije.

Zlatko Topalović