STRUČNE DJELATNOSTI

DNEVNA BOLNICA ZA ALKOHOLIZAM U KARLOVCU
ČUDESNI PODRUM

Karmela Migalić, med. sestra

Koje su asocijacije na riječ podrum vezale mene kao malu djevojčicu: mjesto gdje se spremalo nešto zimnice, bačva s vinom, pletenka rakije, dva velika oleandera i limun kraj prozora. Do moga radnog mjesta u podrumu Bolnice na Švarči, mislila sam da podrum samo za to služi. U naš podrum, kako ga mi zovemo, vodi trideset stepenica, a tamo je smještena Dnevna bolnica za alkoholizam. 

S jedne strane potpuno u zemlji, a s prednje mali prozori pri vrhu stropa, unaokolo cvjetni aranžmani, mnogo umjetničkih slika i bezbroj radova naših pacijenata s radne terapije. Radni prostor koji ne mogu voljeti oni koji nisu udisali zrak u našem podrumu. Za nas i naše pacijente, već četverogodišnje prijatelje, to je najsvetije mjesto u kojem se rado sastajemo. 

Po tim stepenicama u podrum je bilo najteže sići, kad je sila teža vukla na gore, kad je sram i neizvjesnost mutila razum. Iščekivanje što će se tu sada dogoditi? "Što mi je to trebalo, mogu ja i sam, tući se ne dam, neka rade što hoće, izdržat ću i to, eto". Već prvoga dana našeg poznanstva sve aluzije na ružno, nestaju. 

Ranu jutarnju kavu pacijentima zamijenimo s disulfiramom, te nam tako počinje radni dan. Vrlo ozbiljno i savjesno, referent za disulfiram bilježi dolazak pacijenata, upoznaje nove članove koji su tek prvi dan na liječenju s reakcijom na disulfiram. Potom slijede grupe, bilo male sa sestrama, velika s doktorom, socioterapija, grupa s psihologom, radna terapija. Između jutarnjeg programa i velike terapijske zajednice je duža pauza s obilnim obrokom jer ovakav način rada zahtijeva pojačanu energiju i koncentraciju. Slobodan razgovor i izmjena mišljenja, što bolje upoznavanje među pacijentima događa se upravo tijekom pauze, uz koji vic, prelistavanje dnevnoga tiska. 

Završetak radnoga dana s pacijentima je oko 13 sati, ali to najčešće ovisi o trenutnim motivacijama, o akutnoj problematici te se ne gleda na sat. Za malo delikatnijih rasprava i analiza proradi i ključ u vratima. Tako nam bude svima brzo stalo da problem riješimo i da nastavimo svakodnevni ritam. Za nas sestre počinje posao medicinske dokumentacije koji manje volimo, ali ga ipak sustavno rješavamo.

Petkom tjedan završavamo uz zajedničko pijenje kave i planiranje vikenda, željni odmora ali i s ponekim uzdahom "da je bar sutra ponedjeljak". 

Finale našeg podruma čini Klub liječenih alkoholičara. Još za vrijeme dopodnevnoga programa, a nakon obiteljskoga predstavljanja, pacijente uključimo u ogledni klub. To je za nas terapeute najosjetljivija situacija. O prvom dojmu, prijemu, pristupu ovisi apstinencija, daljnji dolazak pacijenata u klub. Naši prijatelji koje smo stekli u ove četiri godine su naša najbolja i najvjernija rodbina. S njima smo proživjeli najiskrenije ispovijedi, u tom našem podrumu je bilo suza i plača, veselja i smijeha, uspjeha i padova, rastava i otkaza. 

Najteže je doseći sukladnu kritičnost, otvoriti se pred nepoznatim ljudima, izbjeći minimaliziranje. I sama sam se našla u situaciji kad presolim ručak, da li da izjavim obitelji za stolom da sam malo presolila ili da nešto s tom soli nije u redu. 

Od prvoga dana dolaska pacijenta na liječenje pa preko kluba uvijek pokušavamo uključiti obitelj u naš program. Katkada to ide vrlo lako, pogotovo ako je to prvi alkohološki tretman, ali događa se da su obitelji već više puta izdane, prevarene obećanjima svojih članova kako više neće piti pa sada ne vjeruju da i za njih postoji bolje sutra. Na svu sreću, to nam se rijetko događa jer je, uz maksimalan trud svih članova kluba, pacijentu u krizi dostupna permanentna pomoć. 

Naš klub koji se sastaje u podrumskoj dvorani, postao je brojčano toliko velik da smo ga podijelili u dva dana, utorkom i četvrtkom u 18 sati, ali još koji mjesec i nanovo će nam biti pretijesno. U ove četiri godine nije bilo blagdana niti praznika da klub nije radio. Osjećaj da čovjeku možete pomoći svojom prisutnošću, riječima, stiskom ruke jači je od bilo kojeg odmora, bolovanja, odsutnosti, te se nikada nije dogodilo da jedna od nas nije došla na sastanak kluba. 

Sve češće u klubu obznanimo koju obljetnicu apstinencije od četiri, tri, dvije ili jednu godinu, ali držeći se čvrsto zajedno, bez velike pompe i slavlja, idemo osvajati nove godine. Od svestranosti našega posla prestala sam brojati koliko je kupljeno novih vozila, izgrađeno kuća, promijenjeno stanova, kamo se je putovalo na odmore. 

Preko ljeta dobijemo bezbroj razglednica s mora, planina, iz drugih zemalja i kontinenata, veselimo se sretnim događanjima u obiteljima, žalimo za gubicima. Uz sav rad dopodnevnoga programa, obitelji i sami pacijenti dolaze svakodnevno. 

Zna se dogoditi da u istoj prostoriji svaka sestra ima svoga pacijenta i obitelj, sada već prijatelje u razgovoru. Postići pozitivan transfer i kontratransfer, naći istu valnu dužinu tijekom komunikacija, jamstvo su uspjeha. 

Naš se posao vidi i osjeća, mi ga volimo kao i naše prijatelje, oni to znaju i nama uzvraćaju svojom apstinencijom. 

Sretna sam, ako sam Vam i malo približila što se tu čudesno događa u našem podrumu, iako je to samo djelić topline kojom on zrači.