POSJETIO NAS JE PROF. DR. MARIZIO TRONCOSO!

Vlasta Hitrec Klub "Zapruđe"

Osvanuo je i taj priželjkivani petak - 23. ožujka 2001. godine. Tog petka, dogovoreno je, posjetit će našu Udrugu "Petkom u pet" i održati predavanje - prof. dr. Maurizio Troncoso, terapeut mnogih od nas, liječenih alkoholičara (u pravilu - čvrstih apstinenata). Godine 1992. dr. Troncoso, koji je dotada radio u Klinici za psihijatriju, alkoholizam i druge ovisnosti Kliničke bolnice "Sestre milosrdnice" u Zagrebu, donio je odluku da se vrati u svoju domovinu Čile.

U proteklih osam godina vrlo često smo se prisjećali dr. Troncosa, njegovih riječi i postupaka, njegovog izazivanja krize u obitelji (u čemu je velemajstor!), prisjećali smo se njegovog predanog rada s obiteljima, i spominjali ga s puno poštovanja. Ostavio je traga u nama.

I upravo stoga, mala dvorana Doma zdravlja "Trešnjevka" (u kojoj se održavaju sastanci naše udruge "Petkom u pet") bila je prepuna, prepuna ljudi, uzbuđenja, emocija. Osim članova Udruge, bili su tu i nekadašnji pacijenti dr. Troncosa, dugogodišnji apstinenti. S nestrpljenjem smo očekivali našeg doktora s pritajenim pitanjima: "Je li se promijenio?", "Je li još uvijek onako nepopustljiv i dosljedan u zahtjevima?", "Radi li još uvijek onako "manijakalno", dajući sebe svojim pacijentima",…

Po dolasku, srdačno se pozdravio sa svakim od svojih bivših pacijenata, a zatim je uslijedilo njegovo predavanje, i tada smo se imali prilike uvjeriti da je naš doktor, na sreću, ostao isti (osim nešto sjedina više) - da se i u svojoj domovini daje maksimalno obiteljima u postupku (čak subotom i nedjeljom, po vlastitoj volji). 

Slušali smo s kakvim se teškoćama susreće u svom radu. Njegovi pacijenti nisu ovisnici isključivo o alkoholu (uz alkohol konzumiraju kokain i apaurin), samo jedna opća bolnica u Santiagu ima Psihijatrijski odjel i to s nedovoljno postelja (tako da se liječenje svodi na dispanzerski oblik), žene su u Čileu vrlo pasivne (jer su ekonomski ovisne o mužu), 99% članova klubova (u Čileu se oni nazivaju "Multiobiteljski klubovi") je nezaposleno,… 

Zbog svih tih otežavajućih okolnosti, rezultati liječenja nisu ohrabrujući - apstinencija od sviju ovisnosti je svega 30% nakon godine dana.

Kada uspoređujem čileanske klubove s našima, tada mi se čini (iako nismo uvijek zadovoljni - brojem našli klubova, ni načinom rada u njima) da možemo biti sretni, jer su problemi koji tište naše klubove neusporedivo manji od onih kojima se susreću čileanski klubovi. Saznali smo da u Čileu ne postoji jedinstvena metoda liječenja kao kod nas ("Zagrebačka alkohološka škola"), već razne tehnike, što ovisnici koriste - mijenjajući tehnike. U tom pogledu, međutim, nisam vidjela bitnu razliku u odnosu na Hrvatsku - i kod nas mnogi alkoholičari mijenjaju bolnice i terapeute, umjesto da mijenjaju sebe (što je, svakako, mnogo teže, ali jedino učinkovito).

Bilo je zanimljivo slušati dr. Troncosa - tog neumornog čovjeka, koji nam je blizak (čak i onda kad nam se njegove metode čine suviše grubima) radi njegove predanosti radu, zato što svoj posao obavlja s ljubavlju i silnom željom da pomogne napaćenim obiteljima. Fotografirali smo se s njime kako bismo imali uspomenu na ovaj susret, u nadi da će takvih susreta još biti u vremenu koje dolazi.