RETROSPEKTIVA MOJIH KLUBOVA

Vladimir Žugić

Za moj klub liječenih alkoholičara znam još od davne 1980. godine. Tada sam kao aktivni član imao 7 godina staža u tadašnjem Radio amaterskom Klubu "Sesvete", čiji sam i danas član, a situacija je bila takva da smo te 1980. godine zbog financijske situacije morali dijeliti prostoriju radio kluba s drugim, tadašnjim udruženjima građana, između ostalog i s tadašnjim klubom liječenih alkoholičara. 

Nije mi bilo ni na kraj pameti razmišljati o klubu liječenih alkoholičara, jer taj klub posjećuju oni koji puno piju, oni koji tuku žene i djecu, oni koji spavaju po grabama, oni koji su neobrijani, prljavi i smrde po alkoholu, jednom riječju, propalice. Sada znam da nisam imao pravo. Istovremeno, naši su radioamaterski sastanci petkom kao obvezno, baš svaki put, završavali kod dobro nam svima poznatog "Pere Dalmatinca" koji nas je uvijek znao privući mladim, zgodnim, razgovorljivim ženskim osobljem, uz osmijeh na licu i pristupačne cijene. 

"Runda za sve" je bilo nešto uobičajeno i ponavljalo se tih petaka bezbroj puta. Naravno, tada bih odbijao svaku pomisao da sam baš ja taj koji ću jednog dana, srećom, ponedjeljkom u 17.00 redovito i sa zadovoljstvom posjećivati jedan drugi, ovdje prvospomenuti klub, Klub liječenih alkoholičara "Novo Brestje" u Sesvetama. Prije nego sam se počeo liječiti od alkoholizma, na nagovor prijatelja, potražio sam stručnu pomoć u psihijatrijskoj ambulanti u Sesvetama. Taj moj pokušaj da se izliječim od alkoholizma ostao je bez uspjeha, jer sam svaku preporuku psihijatra dr. Andriane Đorđević o grupnoj psihoterapiji i klubu liječenih alkoholičara izričito odbacivao.

 To je vrlo dobro poznat primjer negativne reakcije. Umjesto što sam maltretirao i sebe i druge dokazivanjem "tko je u pravu", trebao sam tražiti rješenje problema. 

Opet sam počeo piti, ali mi srećom nije trebalo puno da se napijem, a napio sam se svaki put. Moja liječnica opće prakse dr. Suzana Kosovec, sa riječima ohrabrenja pozdravila je moju odluku da se liječim od alkoholizma i uputila me na pravo mjesto, u KB "Sestre milosrdnice" u Zagrebu, gdje sam naišao na veliku susretljivost i nesebičnost osoblja Klinike, koje mi je pomoglo da stanem na vlastite noge, da dođem do novih, vrijednih saznanja i da upoznam samoga sebe. 

Na početku liječenja imao sam dobro poznate "dječje bolesti", primjerice, npr. mišljenje da možda meni ovdje nije mjesto i strah od posjeta klubu liječenih alkoholičara. 

Bojao sam se jednostavno toga, koga ću od poznatih tamo sresti i što će reći prijatelji, poznanici, susjedi. No, dogodilo se sasvim suprotno mojim očekivanjima. Počelo je s "dobar dan, dobar dan, ja sam taj i taj, alkoholičar sam i liječim se od alkoholizma". Nakon toga uslijedilo je veliko olakšanje. 

Moj klub liječenih alkoholičara "Novo Brestje" u ovom obliku djeluje od 1984. godine, ima sastanke ponedjeljkom u 17, broji 8 obitelji i dva samca i svaki je sastanak vrlo zanimljiv, konstruktivan i nadasve koristan. Uspješno ga vodi predsjednik, gospodin Ivan Kvrgnjaš, 12-godišnji apstinent, uz pomoć tajnika Đure Remaja, blagajnice Milene Horvat i nas ostalih članova i članova obitelji, a sve pod budnim stručnim okom naše stručne djelatnice, socijalne radnice Andriane Glogovec. 

Sada, za razliku od prije, znam da je taj naš klub liječenih alkoholičara klub ljudi dobre volje, mjesto gdje volim doći, mjesto gdje mogu reći što mislim, a da sam siguran da će me svi pozorno saslušati. Tu mogu potražiti stručni savjet ili jednostavno ,riječ prijatelja. 

Naš klub je imao sastanke i tijekom blagdanskih dana Božića i Nove godine. Posjećenost klubu je gotovo 100%. Kao najmlađi član kluba, zajedno sa svojom suprugom, nastojim se aktivno uključiti u rad kluba. To činim s ljubavlju i zadovoljstvom, a sve zato jer znam da ću ovdje, u našem klubu, redovitim dolascima i aktivnim radom uspjeti održati apstinenciju, uvijek nešto korisno čuti i naučiti i iz dana u dan malim stvarima učiniti život i život moje obitelji kvalitetnijim. 

Svima želim puno zdravlja i dugu apstinenciju.