Iz Samobora

SRETNA I PONOSNA NA SUPRUGA

Ljubica Štajner, supruga apstinenta

Danas kad se navršilo dvanaest godina apstinencije moga supruga, ne mogu a da se ne sjetim početka. 

No moram prvo reći i kako sam danas sretna i ponosna na supruga. Trebalo je zaista moći opstati u apstinenciji sve ove godine i uz to se toliko mijenjati iznutra, mijenjati stare navike, stil življenja, učiti voljeti sebe, svoju obitelj i poštovati druge. Vjerojatno bi nas oni koji su sada na početku svoje apstinencije pitali kako se to može. Govorim u množini "nas", jer ubrajam i sebe i našu kćer. Da bi uspjeli na tom trnovitom putu apstinencije, moramo biti zajedno. Moramo zajedno odlaziti u matični klub, jer bez kluba nema opstanka. Tamo učimo kako prebroditi razlike, kako se prilagoditi novom načinu života, osobito ja, kao podrška suprugu, učim kako se i sam mijenjati, jer uz supruga, drugačijeg nego prije, mogu i ne smijem ostati ista. Dokaz da je to pravi put, sve su ove godine čvrste apstinencije, uzajamno povjerenje i sigurnost naše kćeri u svoje roditelje, a nadasve ljubav koja između nas gori nekim novim žarom. Još jedna potvrda tome je i jednoipolgodišnja apstinencija moje svekrve. Velika podrška su joj naši zajednički odlasci u matični klub, te obiteljske terapije u Psihijatrijskoj bolnici Jankomir. 

Na kraju, s puno zahvalnosti, moram istaknuti dr. Z. Palinić, prim. dr. Breitenfeld, dipl. soc. rad. Katarinu Gerbl, našu stručnu djelatnicu, te med. sestru Anu Roksanić koji su nam puno pomagali od samog početka. Ne smijem zaboraviti prim. dr. Ž. Marinića i naše prijatelje koje smo upoznali u apstinenciji, jer bez njihove pomoći, bilo bi puno teže biti to što jesmo. Svima hvala.