BITI ČVRST I ODLUČITI NE PITI

Jasmina Glešić,
Klub "Petrokemija", Kutina

Zovem se Jasmina Glešić. Rođena sam 14. srpnja 1977. godine. Od roditelja imam samo majku. Kad sam bila mala, imala sam vrlo teško djetinjstvo. Majka me je napustila pa sam morala živjeti u tuđoj obitelji, gdje me smjestila socijalna radnica. Kada sam morala poći u školu, smjestili su me u đački dom, tamo sam provela devet godina. Kad sam završila osnovnu školu, vratila sam se svojim roditeljima. 

Moje prvo pijenje bilo je s 14 godina. Prvo sam počela piti s vršnjacima. Zatim sam počela raditi kao konobarica.

Tamo sam radila stalno s alkoholom i događale su mi se grozne stvari. Izlazila sam s društvom i tako sam počela piti i ponekad se opijati. Sve je to prolazilo i tako iz dana u dan.

Kad sam navršila 18 godina, udala sam se. Ispočetka je bilo sve lijepo i bila sam sretna žena. 
Drugu godinu sam rodila dijete. Pokušavala sam stvoriti bolju budućnost, ali nisam uspjela. Uvijek mi je nešto nedostajalo. To je sve bilo zbog mog pijenja. Imala sam velike traume, probleme i trzavice sa svojim suprugom. Uvijek su bili nekakvi problemi koje nismo mogli riješiti, pa smo se suprug i ja tješili alkoholom. 

Pili smo da zaboravimo probleme. Ja sam se zbog toga još više živcirala i posezala za alkoholom. Kako se suprug opijao dolazilo je do svađa i fizičkih obračuna. Bojala sam se svega toga, pa sam bježala od kuće. Dijete sam ostavljala svojoj majci na čuvanje. Nisam se vračala kući po deset dana. Zanemarivala sam dijete, što nisam kao majka smjela učiniti. Ali o tome nisam tada razmišljala. Socijalna radnica nam je oduzela dijete i smjestila ga privremeno u jednu obitelj.

Suprug je tada upućen na bolničko liječenje u Bolnicu "Dr. Ivan Barbot" u Popovači, na odjel za alkoholizam. Dok je on bio na liječenju, ja sam i dalje pila. Išli smo zajedno u klub liječenih alkoholičara. Ja sam ga podržavala u svemu. 

Ali i za mene je bilo krajnje vrijeme da se odlučim za bolničko liječenje. Dok sam boravila u Popovači u bolnici, na odjelu za alkoholizam, svašta sam vidjela i naučila. Redovno sam posjećivala svoje dijete u obitelji hranitelja, a i klub liječenih alkoholičara u Kutini. Kada sam izišla iz bolnice, ponovno sam nastavila ići u klub i brzo sam se uklopila u rad s našim stručnim djelatnikom i ostalim članovima. Tada sam shvatila da sam silno pogriješila. 

Sada apstiniram dvije i pol godine. Najviše mi je u liječenju pomoglo osoblje bolnice, klub i moja čvrsta volja. Nastojat ću da ovako i potraje. I dalje ću redovno dolaziti u klub. Naše su dijete vratili i tako sam sretna što smo se ponovno vratili normalnom životu. Odsad moramo nadoknaditi sve one trenutke koje nismo mogli sebi priuštiti. Staro vrijeme moramo zaboraviti i stvarati i prihvatiti novo. 

Danas se osjećam kao da sam se ponovno rodila. Želim što prije zaboraviti tugu i jad iz svoje prošlosti.
Još uvijek redovno idem u klub. Na sastanku se družimo i rješavamo probleme, organiziramo skupove i izlete. To je za mene danas trajna navika. Voljela bih da mogu i drugim alkoholičarima pomoći da postanemo dobri apstinenti i da surađuju s klubom. Jedino tako mogu uspjeti u apstinenciji. Moraju biti čvrsti i odlučiti ne piti. 

Na kraju, voljela bih da ima što više apstinenata od alkohola.