Katarina Švabek, Koprivnica

Još prije četiri godine, dok sam sama hodala po zgarištu naše bračne sreće, bila sam uvjerena da smo Darko i ja vezani čvrstim, nevidljivim lancima, nerazdvojno jedan za drugoga zauvijek. Alkohol je do tada uništio sve lijepo i vrijedno iz našeg zajedničkog života. Ostala je samo pustoš, koja me je činila duboko nesretnom.

Bila su tu i naša tri sina, pred kojima sam osjećala sram i zbog tebe kakav si bio, ali i zbog svog neuspjeha da te otrgnem od alkoholizma. Naši sinovi, koji su uistinu dobri dečki, zaslužili su trijeznog oca i majku koja je sposobna razriješiti i alkoholom nagomilane probleme. Sinovi su odrasli slušajući moja nagovaranja i molbe da prestaneš piti, tvoja obećanja da je s alkoholizmom gotovo i da za tebe nije problem ostati trijezan. No, bio je problem. Zavaravali smo se oboje. 

Vjerovali smo da će sljedećega dana biti bolje. Taj naredni dan bio je samo gori. Svakoga dana bilo je sve gore. Sve do onog dana kada si mi priznao da ti ne možeš prestati piti. To me je užasnulo. Pogledala sam oko sebe i vidjela alkoholom uništeni brak i provaliju koja se ispriječila ispred naše obitelji. Duboko u sebi sam kriknula: "Mi padamo u bezdan! Nema nam više pomoći!"

Sada sam sretna jer mogu reći: naša obitelj nije doživjela propast. Brak nam je sada mnogo stabilniji nego što je bio dok nisi postao alkoholičar. Mi smo spašeni! Spas je bilo tvoje liječenje u medicinskoj ustanovi i nakon toga uključivanje naše obitelji u Klub liječenih alkoholičara "Podravka". Tu smo naišli na pruženu prijateljsku ruku svih članova koji su nas poveli na čvrsto tlo apstinencije. Mi smo to prihvatili i sami se aktivno uključili u rad ove naše zajednice. U klubu smo da sami sebi pomognemo a i drugim članovima kojima je ta pomoć nužna. Na kraju, drago mi je reći svima vama da je naš brak, poput ptice feniksa, ponovno izrastao iz vlastitog pepela.