Katarina Gerbl, 
dipl. soc. radnica - stručni terapeut,
Savjetovalište za prevenciju ovisnosti i rad s ovisnicima, Samobor, Gajeva 37

Savjetovalište za prevenciju, uz nebrojene poteškoće, započelo je s radom u lipnju 2000. godine. Na žalost, iako djeluje već 12 godina pri Domu zdravlja Samobor, kao jedino na tom području grada i ruralne sredine, te općine Sv. Nedelja, koje prihvaća sve ovisnike nakon ambulantnog ili bolničkog liječenja, kao obvezan nastavak liječenja u grupnoj obiteljskoj terapiji (zagrebačka škola socijalne psihologije i izvanbolničkog liječenja u terapijskoj zajednici). Međutim, iako se radi o bolesti ovisnosti, nastavak liječenja ne financira zdravstvo i , unatoč činjenici da Svjetska zdravstvena organizacija definira ovisnost kao socijalno medicinsku bolest, nastavak liječenja i socijalizaciju, s rehabilitacijom ne financira ni Ministarstvo socijalne skrbi.

Obraćajući se resornim ministarstvima dobiju se upute da se sufinanciranje zatraži u lokalnoj zajednici. Upravo zahvaljujući sufinanciranju, iako nedostatnom Grada Samobora i Općine Sv. Nedelja, uspjela sam nastaviti s radom savjetovališta i terapijske zajednice praktički volontirajući.

Tako je u Domu zdravlja Samobor ipak zadržan prostor, budući da rad s ovisnicima mora biti kontinuiran, a može se reći da im je terapeut bio dostupan 24 sata u rješavanju problema vezanih uz bolest, te ostalih, uglavnom egzistencijskih problema.

Poseban su problem u radu sudionici Domovinskoga rata koji, uz posttraumatski stresni poremećaj (PTSP), obvezno razvijaju ovisnost o nekom sredstvu (najčešće alkohol) ili je ona već ranije postojala, što često rezultira visokom agresivnosti ili konfliktnim incidentima.

Broj ovisnika i članova njihovih obitelji je varijabilan, zbog negativne karakteristike bolesti ovisnosti, a to je recidiv.

Sredstva ovisnosti sve su pristupačnija,. Danas u nas kao i u svijetu najrasprostranjenija i najpristupačnija droga, koja ne traži dilere, jest alkohol. Prema listi Svjetske zdravstvene organizacije alkoholizam zauzima visoko mjesto. U morbiditetu, naše sredine s tradicionalnim sociokulturnim obilježjima doživljava stravične poremećaje, posebice u populaciji adolescenata. Kidaju se interpersonalni odnosi u obitelji, koja uz trendove socijalne krize, postaje devijantna, a u društvu se to doživljava kao deregulacija društva općenito. Dakako, najviše stradavaju djeca koja su lišena svih svojih prava.

Očito je da se čuvanje i unapređivanje zdravlja mora provoditi u lokalnoj zajednici gdje ljudi žive i rade, s posebnim naglaskom na primarnu prevenciju. Također smo svjesni da je društvo počelo funkcionirati na temeljima subgrupa, koje se formiraju da bi se ispunile individualne ali i društvene potrebe. Mehanizama socijalne obrane i anksioznosti stvaraju se patološke subgrupe, tj. grupe ovisnika, otuđene u društvenoj zajednici kojima treba pomoć ne samo materijalnim prestacijama već naročito čovječnošću.

U savjetovališnom radu upravo čovječnost, uz ostale stručne metode rada, okuplja ovisničke obitelji, mijenjajući stilove i načine života, motivirajući ih da postanu stabilne, te tako i same obitelji pomažu jedne drugima kada se nađu u poteškoćama. Ovaj rad nije ni brz, ni lagan, ali ustrajnošću ipak uspijevamo. U razdoblju od 12 godina kroz Savjetovalište i klub pomoć su zatražile 3273 osobe, trenutačno se u obiteljskoj terapiji nalazi 111 članova. S obzirom na to da se radi o transkulturalnom problemu, koji uzrokuje probleme pojedincu, obitelji i zajednici, bolesti ovisnosti su najteži sociopatološki problem u svijetu. Budući da se radi o bolesti koja dovodi do propasti pojedinca, ali i cijelih obitelji, absentizma i invaliditeta, posebice u populaciji aktivnog radnog potencijala, jasno je da pričinja velike teškoće u radnom procesu, zbog učestalih bolovanja.

Kad se razvila bolest ovisnosti, liječenje je dugotrajno, također su učestali recidivi i upravo je stoga model izbora izvanbolničko liječenje u terapijskoj zajednici, metodom podrške u grupnoj obiteljskoj terapiji, poticanju apstinencije zahvaćenog člana obitelji, uz stalnu prevenciju ostalih članova obitelji i čitave zajednice.

Univerzalnog lijeka za bolesti ovisnosti nema, dakle, jedini je lijek apstinencija od sredstava ovisnosti, te permanentna edukacija, s programima suzbijanja ovisnosti, uz kontinuirano provođenje niza organiziranih mjera, s ciljem smanjenja rizičnih ponašanja mlade populacije, kao i stvaranja novog društvenog ozračja, u kojem ljudi neće imati potrebu za bijegom iz realiteta.

Da bismo krenuli prema takvom društvu, potrebno je poticati pozitivne uzore, okrenuti se jedni drugima, a posebice našoj djeci. Djeca imaju pravo na bolje sutra, djeca imaju pravo rasti u zdravoj obitelji, upravo stoga treba jačati obiteljski sustav (emocionalni, socijalni, ekonomski) uz podršku cijele društvene zajednice.