Liječenje alkoholizma uz klub liječenih alkoholičara započeli smo u Hrvatskoj 1964. godine. Već je tada bio prihvaćen koncept liječenja i rehabilitacije kompleksnim postupkom (tzv. Hudolinov model), a koji je ubrzo prihvaćen i izvan granica Hrvatske (u Sloveniji, BiH, Makedoniji, a potom u susjednoj Italiji i šire). Godine 1965. godine osnovano je i prvo udruženje klubova liječenih alkoholičara. Od tada se program poslijebolničke skrbi za liječene alkoholičare ubrzano širi i počinje osnivanje klubova u tada postojećim općinama, u okviru mjesnih zajednica i radnim organizacijama.
Mada liječenje alkoholizma može početi već i u samom klubu liječenih alkoholičara (što je u našim prilikama još uvijek rijetko), ipak na klub se još uvijek gleda kao na dio programa koji se provodi nakon bolničkog liječenja, tj. kao na dugotrajnu poslijebolničku skrb za liječene alkoholičare i članove njihovih obitelji. Stoga su klubovi i dalje čvrsto ostali vezani uz institucije koje se bave liječenjem alkoholičara, a prije svega uz Kliniku za psihijatriju, alkoholizam i druge ovisnosti Kliničke bolnice "Sestre milosrdnice" u Zagrebu, koja je ujedno i Referentni centar za alkoholizam Ministarstva zdravstva Republike Hrvatske.
Čitav je program liječenja i rehabilitacije u klubovima liječenih alkoholičara zamišljen kao dinamičan program koji se stalno unapređuje prihvaćanjem novih ideja koje se javljaju na području alkohologije a koji se permanentno evaluira kroz supervizijske sastanke, mjesečne sastanke određenih područja te na kongresu klubova liječenih alkoholičara na kojima bismo se trebali dogovarati o daljnjim smjernicama u radu.
Godine 1975. godine počinje se u klubu liječenih alkoholičara raditi s kompletnom obitelji, što je dalo novu kvalitetu rada u klubu. Klub tako postaje obiteljska terapijska grupa - zajednica u kojoj ne bi smjelo biti više od 12 obitelji, a čim se dostigne navedeni broj obitelji, klub bi se trebao podijeliti u dva kluba, jer jedino tako klubovi mogu ostvariti svoju osnovnu ulogu kao mjesto gdje se ostvaruje apstinencija njegovih članova te provjerava razine postignute rehabilitacije i ostvarenja kvalitetnijeg zdravog življenja. Potrebno je naglasiti kako se u klubu provodi isključivo liječenje i rehabilitacija alkoholičara i članova njihovih obitelji, a da društvenu, političku i inu afirmaciju članovi postižu u radnoj organizaciji, mjesnim zajednicama, drugim društvenim organizacijama i sl. U područni klub liječenih alkoholičara obitelj se uključuje već za boravka članova obitelji u kojoj od institucija koje se bave liječenjem alkoholičara a takav obiteljski tretman obitelji nastavljaju barem idućih 5 do 10 godina. Rad kluba podložan je superviziji i to prije svega stručnjaka.
Klubovi liječenih alkoholičara u Hrvatskoj doživjeli su u svom dosadašnjem radu više transformacija te bilježimo njihov intenzivniji rast sve do 1986. godine kada u Hrvatskoj djeluje oko 500 klubova liječenih alkoholičara. Nakon toga jedno vrijeme njihov broj stagnira da bi pred Domovinski rat njihov broj počeo padati, što objašnjavamo ponajprije novonastalim ekonomskim odnosima i situacijom kada neka poduzeća prestaju s radom, a klubovi se u tim organizacijama gase. Na daljnje gašenje klubova utječe i ubrzana privatizacija poduzeća. Svima nam znana događanja koja su usljedila tijekom Domovinskog rata, s okupacijom područja (na kojima su do tada djelovali mnogi uspješni klubovi), razorena područja, pogibija ljudi, progonstvo velikog broja ljudi s okupiranih područja i sl. dovela su do daljnjeg gašenja klubova, posebno na navedenim područjima, ali i drugdje gdje klubovi ostaju prepušteni samima sebi jer su stručnjaci bili angažirani na drugim zadacima - posebno socijalni radnici.
Oslobađanjem zemlje i stvaranjem samostalne Republike Hrvatske morali smo započeti ponovno aktiviranje rada klubova liječenih alkoholičara, osnivanje novih klubova i njihovo umreživanje. Sigurno je da je sadašnji broj, 142 kluba u Hrvatskoj, premalen u odnosu prema potrebama, odnosno u odnosu prema broju alkoholičara koji je prošao liječenje kao i u odnosu prema tome koliki problem alkoholizam znači u Hrvatskoj, s velikim brojem ovisnika, ali još više onih s problemima koji proizlaze iz prekomjernog pijenja. Razvidno je stoga da je danas naš osnovni zadatak da svakom liječenom alkoholičaru i njegovoj obitelji omogućimo da budu uključeni u pripadajući klub kako bi nastavili sa svojom apstinencijom i ostvarivanjem kvalitetnijeg življenja. Gustoća klubova u Hrvatskoj je različita od područja do područja, pa tako najveći broj klubova imamo u Zagrebu, zatim u Međimurju, Slatini, Koprivničko-križevačkoj županiji, Rijeci, a najmanje u Slavoniji, Dalmaciji i Istri.
Klubovi liječenih alkoholičara danas djeluju zajedno s drugim područnim strukturama, gdje djeluju, npr. uz domove zdravlja, timovima primarne zdravstvene zaštite, timovima socijalne zaštite, školama, organima upravljanja i određenim pravnim subjektima, MUP-om i svim drugim institucijama koje se bave prevencijom, liječenjem i rehabilitacijom alkoholičara čineći tako teritorijalnu mrežu podrške liječenim alkoholičarima i njihovim obiteljima.
Klubovi liječenih alkoholičara čine danas zajedno s drugim područnim strukturama koje se bave prevencijom, liječenjem i rehabilitacijom alkoholičara teritorijalnu mrežu podrške liječenim alkoholičarima i njihovim obiteljima.
U klubu prije svega treba raditi stručna osoba koja je za to educirana, bez obzira je li riječ o liječniku psihijatru, liječnicima opće medicine, psiholozima, defektolozima, socijalnim radnicima, medicinskim sestrama patronažnog ili općeg usmjerenja ili paraprofesionalnim radnicima. Tamo gdje to nije moguće, potrebno je uvesti dostručnog djelatnika koji je stekao potrebnu izobrazbu za rad u klubu, a svakako je potrebno da rad takvog kluba bude stalno superviziran od strane nekog od stručnih djelatnika. Svjesni smo velikog terapijskog i društvenog potencijala koji posjeduju klubovi liječenih alkoholičara, a koji je zacijelo učinkovitiji ako je pod nadzorom stručnog djelatnika. Terapeuti su naime u klubu katalizatori ponašanja, rasta i dozrijevanja članova kluba obitelji kao cjeline. Tamo gdje nema stručnog ili dostručnog djelatnika, obitelj lako napušta klub jer taj klub ne nudi kvalitetne sadržaje.
Potrebno je da klubovi održavaju svoje sastanke tijekom čitave godine jedanput u tjednu u za to stalno određenom prostoru i uvijek u isto vrijeme, te da se o održanim sastancima vodi uredna evidencija i dokumentacija kao i o postojećem članstvu, što tako omogućava u svako vrijeme uvid u rad kluba i evaluaciju rada takvog kluba. Stručnu pomoć i profesionalnu potporu dobivaju kroz primarnu zdravstvenu službu, psihijatrijske službe i odjele pojedinog područja, klinika i bolnice, posebno preko Klinike za psihijatriju, alkoholizam i druge ovisnosti Kliničke bolnice "Sestre milosrdnice" u Zagrebu.
Svjesni smo poteškoća koje danas postojeći klubovi u Hrvatskoj imaju u svom radu. Prije svega to je pitanje nedostatnog stručnog kadra za rad u klubovima, nedostatak adekvatnog prostora za rad, ali i pitanje financiranja klubova koje je još uvijek različito od područja do područja i ovisi prije svega o snalažljivosti kluba. Financiranje tako dijelom ide preko zdravstva, socijalnih institucija, lokalnog županijskog budžetiranja sve do vlastitog participiranja kroz članarine i sl. kao i određenih donacija. S obzirom na to da klub održava apstinenciju bez potrebe znatnijih ulaganja i time optimalno štedi zdravstvena i društvena sredstva, upravo je neshvatljivo da programi klubova nisu bolje podržani od mjerodavnih zdravstvenih i socijalnih fondova.
Nadalje, poseban problem u radu kluba, koji će iziskivati preispitivanje pristupa i vjerojatno uvođenje novih metodologija u radu, jest i sve veći broj žena alkoholičara. U klub dolaze sve više i osobe koje uz alkoholizam imaju i drugih psihičkih poteškoća, poglavito osobe s PTSP-om i alkoholizmom. U klubu je i sve više mladih kao i osoba s kombiniranom ovisnošću, što sve dovodi do novih odnosa u klubu i potrebe dodatnih učenja kako bi se takvim članovima što učinkovitije pomoglo i osposobilo ih se za normalan zdrav život bez alkohola.
Zaključno bi se moglo reći da su se klubovi tijekom 36 godina postojanja razvijali i mijenjali, prateći promjene u društvu, s obzirom da su i sami društvene udruge. Bez obzira na sva događanja kao i ratne i poratne nedaće, klubovi su se održali, obnovili su svoje djelovanje i time su potvrdili opravdanost svojeg postojanja, svoju životnost. S vremenom su postali zreliji, odgovorniji, samostalniji, no slijed događanja je pokazao da je i dalje potrebna najuža suradnja s institucijama koje se bave liječenjem alkoholizma, dok se je suradnja s izvanbolničkim institucijama, koje se bave liječenjem alkoholizma, pokazala nedostatna. Vjerojatno će u budućnosti, dijelom i radi ekonomskih razloga, ponovo postati važni i oživjeti i izvanbolnički programi liječenja i rehabilitacije alkoholičara, kao nezamjenjivi dio terapijskih postupaka i jedino mjesto gdje se može na jeftiniji i djelotvorniji način organizirati i pružiti dugotrajna skrb i podrška alkoholičarima i njihovim obiteljima u promjeni ponašanja i usvajanju novog načina življenja obitelji bez alkohola.
Nužna je veća pomoć društvene zajednice.
Na kraju treba reći da je, da bi se postigli svi ti ciljevi, nužna veća pomoć društvene zajednice, kako bi se prevladale poteškoće s kojima se klubovi susreću u svom radu, a nužna će biti i pomoć svih institucija i pojedinaca koji se bave prevencijom, liječenjem i rehabilitacijom alkoholičara i obitelji.
Edukacija stručnih i dostručnih djelatnika, kao i potreba trajne edukacije svih članova kluba, mora i dalje biti primarna zadaća svih nas kako bi rad u klubu bio što učinkovitiji i kako bi pratio razvoj i zahtjeve struke na zadovoljstvo i dobrobit svih obitelji u klubu.
