Kako ispričati ukratko običnim riječima jedno poglavlje svog života, a da se emocije ne skupe u grlu i ne daju ti disati? Kako opisati osjećaje čovjeka koji već godinu dana uživa slobodu, nakon desetak godina proživljenih u zatvoru, kamo ga je nedužnoga gurnula sudbina?
Nije ni lako ni jednostavno, ali ova mi se usporedba učinila najprikladnijom, jer vjerujem, da se svi zatočenici vesele slobodi i da ih u životu održava nada, da će se jednog dana srušiti bedemi njihovog zatočeništva i da će doživjeti radost izbavljenja.
Upravo ta radost izbavljenja dogodila mi se prije godinu dana, kad je moj suprug konačno odlučio liječiti se od ovisnosti o alkoholu. Velika doza strepnje da ne odustane bila je u početku stalno prisutna, ali i nada da će uspjeti prebroditi krize i osloboditi se pogubnih napasti starog društva i navika.
Grupna terapija, koju u Rijeci provodi dr. Gudelj, bila je dosta zahtjevna, s obzirom na to da smo morali dva mjeseca putovati sat vremena od kuće i toliko natrag. Drugog izlaza iz tog pakla nije bilo, jer svi raniji pokušaji, da sam prestane piti, bili su kratkotrajni i uzaludni.
Bezbroj puta, nakon neprespavanih noći i dugotrajnih razmišljanja o tome kako pronaći izlaz, pitanje se postavilo samo. Zašto ne smoći hrabrosti i presjeći taj "gordijski čvor", jednostavno pobjeći iz već neizdržive situacije i negdje živjeti svoj život? No teško je učiniti taj korak, nakon skoro tri desetljeća proživljenih zajedno.
Razloga je bilo puno. Naša djeca, koju nisam željela razočarati, naša divna unučad, stari roditelji s obje strane i još puno toga što se godinama zajedno u životu stvorilo. Jedan dio moje svijesti govorio mi je, odlazi i uhvati život, drugi ostani.
Svu muku i trpljenje, očaj što je nestalo obiteljske prisnosti i topline, sram pred rodbinom i poznanicima, tijekom svih godina opijanja mog supruga, nadjačala je vjera i nada da će se nešto promijeniti i da će shvatiti da ga trebamo i da treba i on nas.
Da sam mogla vratiti vrijeme unatrag izbrisala bih sve ove godine utopljene u alkoholu, jer sam, iako na rubu sloma živaca, željela živjeti kao nekad - normalno. Razgovarati normalno. Raditi i planirati život normalno. Odlaziti kao nekad davno, rođacima i prijateljima normalno bez straha kakav će sjesti za upravljač automobila. Jer ništa više nije bilo normalno.
Umjesto razgovora, ružne riječi i psovke. Ljubav je nestajala pred odbojnošću i mržnjom. Nestajalo je ljudskog dostojanstva i poštivanja. Nestajalo je i zdravlje, psihičko i fizičko, a prijetila je i materijalna nesigurnost. Strah da će suprug zbog alkoholiziranja izgubiti posao, ugled i potpuno propasti kao osoba, naprosto me gušila. Jedino bih se na poslu isključila iz svega i ti trenuci izvan kuće su jedino donosili malo olakšanja.
Doktor me je na grupnoj terapiji pitao zašto sam tako dugo trpjela. Sigurna sam da su mi kršćanski odgoj i nada, koja te nikad ne napušta, davali snagu da sve to izdržim, a također i moć opraštanja.
Ipak, kad se čaša prelije, čovjek je suočen s odlukom koju mora donijeti, ili se naći na stranicama "crne kronike", ili pobjeći iz tog pakla samouništenja. Kad sam čvrsto odlučila poći drugim putem od dugogodišnje "kalvarije", zdravlje mog supruga se pogoršalo. Suočivši se s činjenicom da će ostati sam, napokon je shvatio da je jedini put k ozdravljenju - liječenje od ovisnosti o alkoholu.
Na grupnoj terapiji smo naučili da je alkoholizam bolest od koje boluje cijela obitelj, doslovno onaj koji se opija i članovi obitelji koji zbog toga ispaštaju i trpe. Zato godinu koja je iza mene uspoređujem s oslobađanjem i ozdravljenjem, iako u podsvijesti još uvijek negdje "čuči vrag" - recidiv, koji budi sumnje. Odlučila sam zajedno sa suprugom boriti se, ako nas ponovo takne to prokletstvo, da nam ne otme radost življenja koju smo uspjeli vratiti u naš dom.
Sretna sam što me nikada nije napustila nada i hrabrost da se borim protiv tako razarajućeg neprijatelja sreće - alkoholizma. Uspjela sam, zapravo, uspjeli smo zajedno, moj suprug i ja, na radost cijele naše obitelji.
Neizmjerno smo zahvalni svima koji su nam u tome pomogli. Nikada nije kasno za dobre odluke, ali je potrebna čvrsta volja i ljubav bližnjih.
