Kao i u protekla dva desetljeća, tako i u vremenu koje nam predstoji, nastojat ćemo ustrajati u pomoći alkoholičaru u njegovoj stalnoj borbi između društvenih norma, obiteljskih obveza i njegove vlastite ovisnosti o alkoholu.
Da taj posao nije nimalo lak, potvrđuje činjenica da je ključ uspjeha samo u tome ako svi sudionici toga procesa, kako članovi terapijske zajednice na Odjelu tako i obiteljske i radne sredine, ulože svaki svoj dio napora u svrhu postizanja zajedničkog cilja. Tako bi trebalo biti, ali je stanje najčešće takvo da na Odjel pristigne alkoholičar koji zbog lošeg psihofizičkog stanja nije više mogao dalje piti ili je "poslan" s posla, pa se pita: tko mi je "to" namjestio, ja ne pripadam ovdje, što želite od mene?
Vrlo često je terapijski tim u situaciji da tek treba nekome "napraviti" problem da bi se uopće moglo nešto rješavati. Proces motivacije zna biti vrlo težak i dugotrajan, pa kad dospijemo do toga da pacijent počinje sam sebe pitati: što ja radim ovdje u bolnici, dokle sam stigao i što zapravo želim, možemo svi zajedno reći -nešto smo postigli.
Međutim, takav pomak je nužan i u sredini u kojoj liječeni alkoholičar živi. Stoga su naša nastojanja i u motivaciji uključivanju obitelji i radne sredine u proces liječenja i rehabilitacije, a to znači promjena stavova i postupaka prema svom članu, odnosno, samo obostrano odgovorno ponašanje vodi u zdravlje i skladan suživot.
Važno je doći do uvida da je postati aktivni sudionik u vlastitom liječenju, osnovni preduvjet uspjeha. Dakle, nije bit u tome što mi želimo od tebe, nego što ti želiš od sebe.
U tom trenutku više nije upitno - piti ili apstinirati, nego uložiti svoju trijeznost u borbu za sve one vrijednosti koje smo godinama zanemarivali ili ih još nismo ni stekli. Vlastito dostojanstvo je nit vodilja koja nas stalno upozorava: ti to možeš nemoj stati. Možda je nesretan onaj koji nikad nije bio nesretan. Jer, ako prođemo kroz život bez borbe, nitko neće doznati što sve možemo, pa ni mi sami. Potrebne su nam provjere da bismo upoznali sami sebe. Nitko nije naučio što može ako nije bilo iskušenje. Čvrsto i snažno je samo ono stablo na kojega često nasrće vjetar, a ono pušta korijene dublje i jače.
Naša osobna vrijednost raste od trenutka kada počinjemo raditi kvalitetnije izbore u životu kako bismo zadovoljili svoje osnovne potrebe. Nema veće i ljepše pobjede nego što je pobjeda nad samim sobom.
Klub postoji zato da nam na tome putu bude lakše i da shvatimo kako nismo sami. On je jedini prijatelj koji nas uporno čeka uvijek u isto vrijeme i na istom mjestu i koji će uvijek iznova pomoći, razumjeti, potaknuti. On će se isto tako zabrinuti ako nas nema i potražiti nas. Trebamo samo pružiti ruku.
Ogledni klub Psihijatrijske bolnice Jankomir će i dalje biti povezan s matičnim klubovima redovitim sastancima, edukativnim, prijateljskim i stručnim druženjima, godišnjim skupštinama i izletima. I dalje će trajati suradnja sa Zajednicom klubova grada Zagreba, Alkohološkim glasnikom, Hrvatskim radijem i TV i ostalim javnim medijima, kao i sa svim institucijama i pojedincima koji žele pomoći onima koji su posustali, a isto tako i mi, svi zajedno, jedni drugima da u svome radu postanemo još učinkovitiji i kvalitetniji. I neka nas ne zaustave poteškoće, neuspjeh, otpori. U vremenu i prostoru u kojem živimo, pod bremenom koji nosimo, svaki od nas može nešto dati kako bismo svi zajedno postali bolji. U trenucima malodušnosti neka nas osnaže misli poput ove:
"Odlikom je velikog i plemenitog duha da ne brine za plodove dobročinstva nego za dobročinstvo samo, da i nakon loših iskustava i dalje traži dobrog čovjeka. Jer, što bi to velikog bilo u pomaganju drugih ako nas nitko ne bi prevario? Pravom je vrlinom činiti dobročinstva koja nam se neće vratiti i za njih plemeniti čovjek dobija nagradu u samom činu davanja." - rekao je veliki rimski filozof i pisac
Seneka.
