Liječenjem i rehabilitacijom alkoholičara bavim se dugi niz godina, jer sam to smatrao svojom dužnošću kada sam uočio dimenzije problema u povjerenoj mi populaciji - pretežno vozača profesionalaca.
Čim sam malo dublje zagazio u problem i pokušavao ga rješavati, nametnula se potreba da se uz liječenje pokuša s prevencijom. To u prvom redu stoga što su započinjana liječenja u pravilu bila prekasna, kada su već nastupila brojna oštećenja somatskog i psihičkog zdravlja.
Ovo je bio vrlo težak posao.
Međutim, kada smo u program suzbijanja poteškoća nastalih pijenjem alkoholnih pića utvrdili i prevenciju, naravno, shvaćenu po preporuci Svjetske zdravstvene organizacije (SZO) za sve kronične bolesti kao primarnu, sekundarnu i tercijalnu, tada sam tek shvatio i uvjerio se koliko je to težak i mukotrpan posao.
U primarnoj prevenciji konačno je i SZO preporučila, kao jedini sigurni cilj koji dovodi do smanjenja alkoholom izazvanih poteškoća pa i alkoholizma, sve aktivnosti koje idu k smanjenju potrošnje alkoholnih pića. Umjerenjaštvo je golema zapreka svim aktivnostima bilo primarno preventivnim, bilo sekundarno, što predstavlja rano otkrivanje i liječenje bolesti, a isto tako tercijalno preventivnim, jer alkoholičar nikada više ne može umjereno piti. Umjerenjaštvo kao koncept i alkoholizam bolest kao koncept predstavljaju kočnicu uspješnog liječenja alkoholizma. Zašto?
Još uvijek je opći stav u društvu da je piti dobro, a ne piti nije dobro, ali previše piti također nije dobro. Ali gdje je ta granica? Ovo je vrlo rastezljivo pitanje i od sredine do sredine postoje goleme razlike, pa nešto što se, recimo, u Splitu već smatra prekomjernim ili čak alkoholizmom, negdje drugdje, na primjer u nekim mjestima u bližoj Dalmatinskoj zagori, još uvijek spada u "normalno " odnosno umjereno pijenje. S druge strane, koncept bolesti dugo " čuva " alkoholičara od intervencije, jer ako bi kao definiciju alkoholizma bolesti uzeli onu od grupe eksperata SZO-e onda kada sve to nastupi, liječenje može samo skrbiti za već propali organizam u svakom pogledu . Ova činjenica bila je povodom da se sada više govori o alkoholizmu kao stilu življenja, koji treba početi mijenjati znatno ranije, prije nego su nastupili medicinski problemi. Pitam se koji bi onda to bio poželjniji stil življenja? Je li to umjerenjaštvo, ili što je to? Ili apstinencija? U ovim razmatranjima potrebno je prisjetiti se nekih činjenica. Dokazano je da 20 - 30% populacije ima naslijeđenu sklonost iz stila umjerenog pijenja prijeći u prekomjerno, što u određenim okolnostima opet u više od 50 % slučajeva prelazi u ovisnost odnosno alkoholizam. Dakle, kada roditelj ili netko drugi preporuči djetetu prvu čašu alkoholnog pića, daje mu, ako je muško, šansu od 15 - 20 %, a žensko 8 - 10% da postane alkoholičar, a novija stvarnost, masovna upotreba droge, nalaže i druga razmišljanja. Naime, poznato je da uživatelji droge svoj put u ovisnost vrlo često počinju alkoholom, a također je poznato da su djeca iz alkoholičarskih obitelji rizična populacija. Naravno, misli se na sklonost narkomaniji.
Druga važna činjenica je strahoviti nesrazmjer između rigidnih shvaćanja o upotrebi alkohola (već navedeni opće prihvaćeni stavovi) i naglog razvoja tehnike i moderne tehnologije s nadzvučnim brzinama u zraku a malo manjim na zemlji, što rezultira svakodnevnim teškim stradanjima u prometnim i drugim nesrećama. Svjetski podaci su: 20 % svih prometnih nesreća i 40 % onih sa smrtnimposljedicama uzrokovani su upotrebom alkohola. Ovdje bih naglasio upotrebu alkohola, a ne alkoholizam. Alkoholičari rijetko voze, jer su nesposobni, a i nemaju što voziti, jer su već ranije i ekonomski propali .
Današnja naša stvarnost , kada smo izašli iz strašnog Domovinskog rata s nepamćenim strahotama i doživljajima branitelja , što je rezultiralo velikim brojem duševnih poremećaja, koji su u više od 50 % slučajeva udruženi s alkoholizmom . Bolesnici s posttraumatskim stresnim poremećajem (PTSP - sindromom) svoju bol utažuju pijenjem alkohola, što ih uvodi vrlo brzo u ovisnost .
Malo koji "umjerenjak " nije se osvjedočio o blagotvornom euforizirajućem i anksiolitičkom djelovanju alkoholnog napitka, pa će isto tako malo koji zaboraviti upotrijebiti ga u te svrhe kada se ukaže potreba i prilika. Osobno sam se osvjedočio u praksi o nizu grešaka naše profesije. Kardiološkom bolesniku preporučeno pijenje konjaka kao lijeka, a za godinu dana, ranije apstinent, postaje alkoholičar. Slično je i s bolesnicima nakon Bilrotove operacije želuca. Imao sam slučaj bolesnika s alkoholnim neuritisom nervi optici i gubitkom vida, koji nakon liječenja dobije preporuku piti samo " bevandu iza jela ". Nakon nekoliko mjeseci dospijeva na Rab i nakon tromjesečnog liječenja meni otkriva tajnu "kada mi je liječnik rekao da mogu - shvatio sam da je to dobro i nastavio piti vino i to sve više i više".
Ovo što pišem moje je stručno i životno iskustvo i ne mogu nikako shvatiti nastojanje nekih liječničkih krugova, koji zagovaraju i preporučuju čak upotrebu alkohola. Mogao bih shvatiti donekle političare, koji i sami nadprosječno piju, novinare čiji stil življenja također prati duhan, kava i alkohol, a posebno proizvođače , jer im je to interes, ali da im se pridruže i zdravstveni djelatnici - to nikako, dapače, poslije svega što sam naveo, mogao bih nazvati vitium artis, jer se kosi s osnovnim načelom liječničke etike - primum non nocere. Neki u obranu svojih stavova kao argumente upotrebljavaju francuski pristup. Zbog toga navodim najvažnija saznanja u tom pogledu. Prije desetak godina Francuska je bila na čelu europskih zemalja po potrošnji alkohola po glavi stanovnika - s 15 litara čistog alkohola. Zbog velikih šteta po naciju, država je poduzela učinkovite mjere i to :
Velike poreze na alkohol, drastično smanjenje reklame i sponzorstva, te osobito rigorozne kontrole vozača u prometu. Rezultat je da je sada Francuska već postigla, zajedno s Austrijom i Italijom, veliko smanjenje potrošnje alkohola po glavi stanovnika, kao što je Svijetska zdravstvena organizacija prerporučila do kraja stoljeća, za 25 %.
Na kraju, ne vidim baš nikakvu potrebu zagovaranja pijenja pa bilo to i umjerenog, kada je to i onako toliko široko prihvaćeno, a čini se da je trend potpunog opuštanja u tom smislu.
Ne zagovaram zabrane, osim u induciranim slučajevima, kao alkoholičarima, duševnim bolesnicima, trudnicama i drugim medicinskim indikacijama, te za vrijeme vožnje, za vrijeme rada, pogotovo pri opasnim poslovima, ali i pri odgovornim poslovima itd.
Mislim da je zadaća svih - od roditelja, prosvjetnih i zdravstvenih djelatnika da u novih generacija svojim djelovanjem i primjerom omoguće razvijanje stavova i navika u smislu zdravog i kvalitetnog življenja, bez bilo kakvih sredstava ovisnosti
- bilo alkohola, duhana ili drugih psihoaktivnih droga.
