Uvod
Neosporni su dokaz i stavovi Svjetske zdravstvene organizacije o štetnim posljedicama duhana na psihofizičko zdravlje ljudi i cjelokupni ekološki sustav.
Posljedično tome, bolest pušenja duhana uvrštena je u X reviziju Međunarodne klasifikacije bolesti i ozljeda.
Zakon o zaštiti na radu sadrži članak o zabrani pušenja na radnom mjestu i radnim sastancima, ali on i dalje ostavlja otvorene mogućnosti izigravanja toga članka.
Jednostavan primjer za to je da se postojeći zakon izbjegne jednostavno stavljanjem naljepnice:" Ovo je mjesto za pušenje".
Što može učiniti djelatnik nepušač ako njegova nadređena osaoba na poslu (pušač) stavi takvu naljepnicu u svoju sobu u koju zove uposlenike na razgovor i pri tom, u skladu sa zakonom (naljepnica je tu), pred njima (nepušačima) puši.
Nadalje - za pohvalu su programi i tzv "škole nepušenja" (Da li se to naplaćuje?), to je u trendu - to je in. Ali, treba misliti temeljito i sveobuhvatno pa se nadalje nameće pitanje, dakle, što je s programom (programima) za psihijatrijske bolnice, poglavito - što je s tzv - zatvorenim psihijatrijskim odjelima gdje bolesnici (ljudi!) žive (borave) više godina, neki i duže od 10-ak (do smrti).
Što je s nepušačima uposlenicima (med. službom) na takvim odjelima? Jasno je da se nalaze u istoj mikro klimi, dakle i njihovo je zdravlje, zajedno sa bolesnicima odjela, ugroženo, (a trebali bi imati, zadržati naročito psihofizičko zdravlje u tako iscrpljujućim uvjetima).
Kako učiniti korak (i zadržati ga ) k progresu ako je nadređeno osoblje ovisno o duhanu? (Ovisnost je klasicifirana kao bolest!)
Kako da uposlenici nepušači u takvoj situaciji izbore uvid u svijest svojih pretpostavljenih? Kako se suočiti s neminovnom agresijom bolesnika pušača pri redukciji cigareta?
Već ovi upiti pokazuju kompleksnost problema.
1. Čini se da je potrebna jasna odredba, posebno naglašeno, koja se odnosi na psihijatrijske bolesnike (kao obveza prekida ovisnosti drugim sredstvima ovisnosti, pa i o duhanu), jer specifičnost duševnih oboljenja prešutno "daje za pravo" da se zatvaraju oči pred tim, te se tako stotine duševnih bolesnika se stalno marginalizira.
2. Potrebno je odrediti (dopustiti) Zabranu donošenja cigareta bolesnicima, od strane posjetilaca (rodbina, prijatelji), pa i od strane uposlenika3. Pri tome treba uvažiti da bolesnici koji više godina borave na psihijatrijskom odjelu osim duševnog poremećaja (različitog oblika i intenziteta) imaju, kao i ostala populacija, niz tjelesnih bolesti i ozljeda, dakle, bolesti su različite, naročito to dolazi do izražaja jer više godina borave na psihijatrijskom odjelu. Radi se o čestim fizičkim ozljedama koje sami sebi nanesu, slučajno ili od strane drugog subolesnika, u epilepsiji, kardiorespiratornim, cirkulatornim, dijabetesu, tuberkulozi pluća, zaraznim bolestima, te se stoga taj tzv "kronični bolesnik", bilo sam, ili u grupi ostalih subolesnika ponajčešće, naizmjenično tijekom više godina, nalazi u veoma "akutnoj kliničkoj slici" bilo psihičkog ili fizičkog zdravlja. Podrazumijeva se i njihovo nezadovoljstvo socijalnim statusom.
4. Stoga je jasan primjer težine problema, kako većini psihotičnih, nekritičnih, kroničnih shizofrenih bolesnika s obiljem agresije upozoriti na štetnost pušenja, oduzeti im naviku i uglavnom jedino zadovoljstvo, kako spriječiti posjetioce da ne "podmićuju" bolesnike cigaretama. Bolesnik pri posjeti "uposli svoj um i ruke cigaretom, pri tom posjetu ništa ni ne pita i svi su sretni. Pitanje komunikacije! (Doviđenja do sljedeće šteke)
5. Da bi se mogao ostvariti program prekida ovisnosti o pušenju na tzv. kroničnim psihijatrijskim odjelima potreban je maksimalan dodatni psihofizički napor uposlenika u smjeni.
6. Program
Program prekida ovisnosti o pušenju na kroničnim psihijatrijskim odjelima pretpostavio bi uz dovoljan broj uposlenika, po odredbi (pušači) ili s motivacijom (nepušači) da se postupno provede prekid ovisnosti o duhanu na način:
- dnevna količina cigareta bila bi 10 komada (po jednom bolesniku) koje bi se dijelile bolesnicima u vremenskim razmacima tijekom dana. Dakle, bolesnici ne bi smjeli na zatvorenom psihijatrijskom odjelu imati kod sebe svoje cigarete.
Dakle uposlenici bi dobili nadzor nad ponašanjem ovisnika o pušenju i sukladno tome broj cigareta bi se postupno smanjivao ili neko vrijeme ostajao na istom.
Da bi se takav program mogao provoditi, potrebno je uvesti i više tekućih pripravaka između obroka, kako bi se njihova pažnja i napetost time ublažile.
Potrebno je omogućiti više radnih terapeuta, te osigurati materijalna sredstva i prostor (djelatnika) radi provođenja okupacione terapije.
Nezaposlen um je "đavolja" radionica.
Potrebno je osigurati materijalna sredstva za izradu odvojenih, tzv. "pušionica" na odjelima gdje bolesnici imaju zajednički dnevni boravak, kako ne bi bolesnici nepušači bili izloženi štetnom utjecaju duhanskog dima kao i uposleni nepušači. (Pitanje njihove zaštite na radu). Naljepnica "Ovo je mjesto za pušenje", ili "Ovdje je dozvoljeno pušenje" ukoliko se stavi u dnevni boravak odjela ili, primjerice, u prolazni hodnik neke ustanove, općine, ruga se svrsishodnosti zamisli i zakonu kako spriječiti štetne posljedice duhanskog dima na zdravlje ljudi.
