Dragi naš Branko Antić!!
Teško mi je u ovom trenutku napisati sve o Tebi, jer pred mojim je očima još uvijek bolna slika tvoje drage majke koja je bila toliko shrvana od prevelike tuge za tobom, zbog iznenadne i nagle Tvoje smrti i stalno ponavljala suznih očiju: "Nema više moga Brace, Braco, moj Braco."
I zato mi je teško u ovome trenutku napisati nešto o Tebi, jer zapravo nešto napisati o Tebi ipak bi mogla samo Tvoja obitelj koja te je i najbolje poznavala. Ali zašto baš tvoja obitelj, a ne netko drugi?
Zato, naš dragi Branko, jer spadao si u onu grupu ljudi koja je mislila za dobrobit drugih, a nikako na sebe. I kao takva osoba, Ti si izgarao za njih, a pogotovo za one svoje prijatelje koji su u mladim danima proživljeli isti što i Ti, s tom razlikom da si se Ti uspio riješiti svoje slabosti i tako izašao na pravi životni put. Ti nikada nisi zaboravio ljude kojima je trebala Tvoja pomoć da bi održali svoju apstinenciju i tako pobijedili svoju slabost.
Životni put koji je završio tako naglo ipak se neće prekinuti, jer tvoja požrtvovnost za tvoj dragi klub, u Domovinskome ratu i nakon toga nikada neće biti zaboravljena, dragi naš predsjedniče kluba.
Sa zahvalnošću.
