Klub liječenih alkoholičara "Maksimirska naselja" broji 10 obitelji i 5 samaca. Sastajemo se svakog ponedjeljka u 17,30 sati na Bukovčevu trgu 3. Razgovaramo i pomažemo jedni drugima u rješavnju problema vezanih uz alkoholizam. Osjećali smo kako se nešto mijenja u našem raspoloženju, u našem ponašanju prema alkoholu. Patili smo od nečega, ali nismo znali od čega, a bolest se razvijala potajice, sasvim neprimjetno.
U Klubu pomažući sebi, pomažemo i svojim članovima u rješavanju svakodnevnih problema, što znači da nalazimo put u kvalitetniji život bez alkohola.
Nastojimo u klubu za svakog člana stvoriti osjećaj pripadnosti grupi posve trijeznih ljudi, koji je nadasve važan, jer svi mi imamo poteškoća sami sa sobom, sa svojom predodžbom o trijeznosti. Smatramo se pomalo manje vrijednima jer ne smijemo piti, no vlastitim očima u klubu vidimo trijezne ljude, koji žive kvalitetnim životom i već su prevladali osjećaj manje vrijednosti. Tu bi se čovjek morao vratiti čovjeku. Jer kad smo se udaljili od sebe (počeli prekomjerno piti, zapustili ljubav, prestali cijeniti sebe i druge), od drugih, bez obzira na razloge, trebamo se vratiti u svoju vrijednost, vratiti u svoj mir, sreću i zadovoljstvo.
U klubu svaki pojedinac može, ako to želi, jasno sagledati sebe i svatko se snalazi onako koliko je bio iskren prema sebi i drugima. Bodrenja i prijateljstva u našem klubu ima dovoljno, ovisno koliko tko želi uzeti za sebe. Katkad su riječi nepotrebne. Stisak ruke, doticaj ramena katkad su sasvim dovoljni. Meni osobno trebalo je puno prosvjetljenja da shvatim tajanstvenu vezu koja postoji između nesreće i rakije. U klubu i na grupama razvijamo prijateljstvo, prijateljstvo posebne vrste, koje se nigdje drugdje ne susreće. To je prijateljstvo iznad svih drugih prijateljstava.
U klubu radimo s puno poštovanja. Ne hvalimo se previše, jer poštujemo one koji su živjeli u sivilu godina, bez velikih podviga. Ne plačemo da bismo izazvali sućut.
Ne dajemo savjete jer imamo povjerenja da će proklijati vlastita mudrost.Nastojimo raditi s puno razumijevanja. I prije nego što netko prestane govoriti, znamo kako će priča završiti. Ako smo uzbuđeni, mir razoružava našu osvetu. Ako netko ponovno recidivira, iznova ćemo ga primiti bez puno zapitkivanja. Vrata se opet otvaraju u 17 sati i 30 minuta. Klub nam je VJERAN. Ako privremeno odemo da bismo poletjeli vlastitim krilima, klub ne kaže ništa. Kad se nakon neuspjeha vratimo, ne slušamo pažljivo objašnjenja jer ih poznajemo. Ne znam ni za jedan slučaj da bolesnik ne bi prestao piti ako uporno dolazi u klub i posjećuje grupe. Morali bismo biti aktivni, veseli i puni humora. Ne zaboraviti nasmiješiti se, čime će zbunjenost novog člana postati podnošljivijom.
U Klubu pomažemo da svi mi ostanemo s obje noge na zemlji, stabilni i sigurni u sebe. Mene osobno sastanci prisiljavaju da se sjetim, drže me u strahu, slušam ljude kako iznose svoje priče i dugo pamtim pojedinosti o tome kako je netko skrivao piće, netko potpuno izgubio samopoštovanje, ponos i nadu. Pojedinosti me vraćaju u stvarnost i pomažu mi da osjetim zahvalnost što sam pronašla drugačiji način života. Tako je i s onima koji se bore i s onima kojima to ne uspijeva prvi put. Gledam ljude u prvim tjednima apstinencije, ljude koji su preplašeni i očajni i nimalo sigurni da će im sastanci pomoći. Oni koji upotrijebe poslije svu snagu i volju, uspiju proći najgori dio stadija jer shvate što je nada.
Imamo ljudi koji su recidivirali, ponovno počeli piti, pa se vrate poraženi, slomljeni i poniženi. Svi se onda uključimo i trudimo se da po tko zna koji put ostanu trijezni.
Kao dostručni djelatnik i višegodišnji apstinent, nastojim da svi u Klubu budemo jednaki: i inženjeri, i primarijusi, i suci, i doktori. Svi smo mi samo obična skupina ljudi s istom dijagnozom, s istom bolešću, koji smo činili iste gluposti. Znali smo da za tu bolest, dok smo pili, hrabrost ne služi ničemu, volja ne služi ničemu, nasilje prema sebi, mržnja prema sebi, novac, inteligencija, znanje, diploma ne služe ničemu. Dok smo bili u to uvjereni - pili smo.
Kad smo se u to uvjerili - nastavili smo piti.
Život nam se činio kao prazna školjka. Obitelj sa svim svojim vrijednostima više nije postojala, jedino sjećanja na prošla vremena i sretne trenutke ostaju u uspomenama nas, tada tako nesretnih ljudi. Uništili smo svoje samopoštovanje i kod sebe stvorili osjećaj bezvrijednosti. Nakon toga smo se povukli u sebe i postali pomalo depresivni, a to je najdublji oblik boli. Zato, u zajedništvu u klubovima, moramo otvoreno pokazati svoje osjećaje drugima, što znači podjeliti ih s njima. Ako smo to u stanju, prebrodit ćemo krize.
Zato nije sramno potražiti pomoć ako patimo toliko dugo da nam je poremećen svaki normalan način života. Tu su terapeuti koji su za to školovani i koji su nam uvijek pri ruci u tako teškim situacijama.
Život mora teći dalje i to ni na koji način ne obezvrieđuje osobu koja se s takvom situacijom susreće.
Od srca zahvaljujemo svom neumornom terapeutu prim. dr. Darku Breitenfeldu, na njegovim nesebičnim dolascima, i do tri puta mjesečno. Njegovo golemo zalaganje i doprinos za naš klub pomogao je mnogim obiteljima u Maksimiru, jednom od prvih područja u Zagrebu kad je riječ o klubovima liječenih alkoholičara.
