PRIČA IZ ŽIVOTA

To mjesto u meni je oduvijek izazivalo emocije srdžbe, zatim bijesa, a na kraju očevu preranu smrt. Ne znam koliko sam vremena tamo stajao, molio se, plakao i negdje duboko u duši osjećao bol i bijes. Mrak je već uvelike prekrio neveliki brežuljak gdje su počivale mnoge znane mi i neznane duše. Poluosvijetljenim putem uputio sam se prema velikim, željeznim vratima, koja su bila ulaz i izlaz na to mjesto, koje je u meni uvijek iznova budilo neobjašnjive osjećaje.

Na samom izlazu, iz razmišljanja me trgnula automobilska sirena i škripa kočnica. Netko je već projurio pored vrata i onda se naglo zaustavio, te počeo divljački trubiti i žestoko se vraćati unatrag. Zbunjeno sam stajao i čekao razvoj događaja, kad je iz automobila izašao visoki i jaki muškarac, zazivajući me imenom i krenuo prema meni, ne krijući zadovoljstvo iznenadnog susreta. Bio je to moj prijatelj iz djetinjstva, a u autu su sjedila još trojica. Nakon kraćih pozdrava pozvali su me u obližnju gostionicu, da se malo ispričamo i prisjetimo doživljaja iz djetinjstva. Htio sam uzeti coca-colu, ali su istovremeno sva trojica graknuli na mene: "Pa nećemo, valjda, uz sok proslaviti ovaj iznenadni susret. " i naručili su četiri piva. Nakon kraćeg uvjeravanja popustio sam njihovoj želji misleći kako ću se što prije izvući iz društva i krenuti prema gradu. Bez obzira na moje protivljenje i objašnjenje kako sam u žurbi, naručili su još jednu turu. Iznenada me obuzeo osjećaj krivnje i počela me peći savjest, jer sam znao da me doma čekaju supruga i djeca, a isto tako sam znao da supruga odmah primijeti kada popijem i jedno piće, te joj to pokvari dan, ma koliko ja to pokušao sakriti. Nakon četvrtog piva uspio sam ih nagovoriti da krenemo. Ostavili su me na autobusnoj stanici i otišli u drugi lokal, iako su i njih čekale supruge i djeca. Gledajući za njima, osjećao sam se nekako prazno. Sjeo sam na klupu jer je do polaska autobusa ostalo još dosta vremena. Razmišljao sam o proteklom danu gledajući guste oblake koji su već odavno prekrili sunce. Razmišljao sam kako sam opet prevario suprugu i djecu, te o svome ocu i o našem životu. Osjećao sam se tupo. Maleni trg u središtu mjesta osvjetljavale su četiri velike neonske lampe svjetlucavo plave boje. Moju pažnju privukla su dva velika reflektora zlatnožutog sjaja, koja su obasjavala veliki posjed, na kojem se nalazila stara crkva i omanja kapelica. Gledajući iz daljine u tamu kapelice, nešto me neodoljivo privlačilo u kapelicu. Laganim koracima uputio sam se preko ceste, popeo se preko nekoliko stepenica i nekoliko metara svježe pokošene trave. Zastao sam ispred kapelice i pogledao u unutrašnjost. Dva malena svjetla bacala su svoje snopove na nevelik kameni oltar, koji je bio prekriven bijelim platnom s crveno izvezenim slovima. Iza oltara stajala je Marija s nježno plavom haljinom i kipom djeteta u naručju. Uhvatio sam se rukama za velika crno obojena željezna vrata i lagano se spustio na koljena. Gledajući u lica tih kipova osjetio sam veliki sram, znao sam da sam opet zabrljao. Suze su same tekle mojim licem, a ja sam se molio za sve što mi je palo na pamet, za oca, majku, suprugu, djecu, za sebe. Molio sam se da se promijenim, da postanem bolji, da ne završim kao moj otac, da prestanem piti, da mi se vesele supruga i djeca. Ne sjećam se koliko sam vremena tako proveo, ali se sjećam osjećaja u tom trenutku. Kroz tijelo kao da su mi prolazilli topli trnci, a gledajući u kip Majke Božje kao da sam čuo riječi: "Idi, sine bit će ti oprošteno". Odlazeći jednim od zadnjih autobusa, još sam dugo gledao malu kapelicu, i staru crkvu kako se kupaju u svjetlosti reflektora. Nakon tog događaja oko godinu dana sam izbjegavao alkohol, a onda sam valjda opet stavljen na kušnju. Sada sam u Kliničkoj bolnici "Sestre milosrdnice" na liječenju i apstiniram već mjesec dana. Nadam se da je moje druženje s alkoholom samo ružna prošlost, da ću se izlječiti od alkoholizma uz pomoć medicinskog osoblja, supruge i djece, a malu kapelicu posjetit ću prvom prilikom, ovaj put potpuno trijezan i sa svojom, sada već sretnijom suprugom i djecom

U svakom se hvala očituju ljubav i pouzdanje.

Hans Wallhof