ODNOS CRKVE PREMA OVISNOSTI

Krešimir Krušelj, Klub " Kustošija Centar "

Da bih saznao kako crkva može djelovati na ljude, osobito mladež, da ne postanu ovisnici o svim vrstama droga, razgovarao sam sa svećenikom jedne zagrebačke župe. Imao sam sreću i zatekao ga u radu s učenicima osmoga razreda. Rado je pristao na razgovor. Evo što sam čuo:

" Crkva se oduvijek zalagala za sretnu i zdravu obitelj, to je naš posao prije svega. Učimo mlade ljude zdravo i pošteno živjeti, ukazujemo na loše i nezdrave navike, koje mogu odvesti u ovisnost i bolest općenito. Na žalost, naš trud često nije dovoljan, jer se veliki problem nalazi u obitelji. Ovdje, u crkvi, nastojimo ih učiti dobru, a u obitelji često vide suprotno. I tako nastaju problemi..."

Nakon ugodna razgovora, župnik me uputio da se obratim na Kaptol, časnoj sestri Ancili Vujković, koja se godinama bavi ljudima s problemom ovisnosti, pa će mi moći nešto više reći o temi koja me zanima.

Ugovorio sam sastanak i u određeno vrijeme časna me je ljubazno dočekala i ugodno iznenadila. Saznao sam da već godinama tijesno surađuje s terapeutima i psihijatrima u Kliničkoj bolnici "Sestre milosrdnice", te da tamo godinama radi s ovisnicima o drogama. Sestra Ancila izrekla mi je puno zanimljivih zapažanja. Evo, otprilike, onog bitnog: "Mi to radimo drugačije, iako poštujem suvremeni način liječenja u bolnici. Kod ovisnika se radi, zapravo, o bolesti duha, kojeg treba liječiti molitvom. Da bi čovjek uspio mora najprije znati što hoće, da li vjeruje u pomoć Isusa, hoće li piti i biti bolestan ili ne, jer trećeg puta nema. Mi ljude ne učimo samo apstinirati, već kako se osloboditi ovisnosti, jer svaki je ovisnik zapravo zarobljenik i ne vidi izlaz. Treba mu pokazati put i podsjetiti ga na petu Božju zapovijed - "Ne ubij!" Nije mi bila jasna veza između pijenja, ovisnosti s jedne strane te ubojstva s druge stane, pa sam ju zamolio za pojašnjenje. "Da, to mnogi ne razumiju. Uzimanjem alkohola i svih drugih droga ubijamo sami sebe. Nije ubojstvo samo fizičko oduzimanje života, nego je to sve što svjesno uzimamo a šteti našem životu, tj. zdravlju.

Postoji svijest i podsvijest. Svjesni smo samo trećinu onoga što znamo i zato se treba zapitati zašto pijemo - da nas ne opterećuje da ne mislimo o grijehu kojeg smo učinili ili ga sada činimo. Jesam li griješio? A odgovor je - da. Zato treba čovjeka osloboditi grijeha tako da započne ispoviješću, bez obzira o kojoj se religiji radi. Treba vjerovati u to da se uspjeti može, ali i odlučno odgovoriti samom sebi na pitanje - želim li uspjeti? Kad to riješimo, onda više ništa ne bi trebalo predstavljati problem. Dakle, ne želim griješiti značilo bi ne želim piti, drogirati se i tome sl., jer na taj način ubijam samoga sebe. U tome mi može pomoći Bog ako znam da mi On bezuvjetno prašta. "

Mogao bih još puno toga napisati o dojmovima iz našeg razgovora, no za to bih morao imati puno više prostora. Kao zaključak mogu reći kako je jasna činjenica, s kojom se slažu svi moji sugovornici, a ta je da uzrok svakog problema ovisnosti počiva unutar obitelji te ako je bolestan jedan njen član, bolesna je cijela obitelj. A kako reče i sestra Ancila - da bismo mogli pomoći ovisnicima i njihovim obiteljima važna je međusobna suradnja crkve i državnih institucija. Da ne bude rivalstva, jer nije toliko važno tko provodi liječenje, koliko je važno da svi skupa i želimo i hoćemo pomoći onima koji to trebaju.