Prošla je još jedna godina od zadnje godišnje skupštine, jedne od 35. godina u kojoj smo bili zajedno, u kojoj je došlo mnogo novih osoba, a također i otišlo, neki na vječna počivališta, a neki su mislili da im nismo potrebni.
Nismo potrebni! Tako su mislili kada su odlazili. Mi možemo sami! Tako su mislili kada su potonuli u glib i prestali misliti. Najčešće su se vraćali iz tisuću i jednog razloga, vračali se i priznavali da smo im potrebni, da mogu ustrajati samo u društvu istih i uz našu nesebičnu potporu.
Nemojmo se zavaravati, nismo jaki, nismo heroji, samo smo ljudi, često gubitnici. Zar o tome ne govori podatak da je priličan broj članova samaca? Samaca, a samoća ubija polako ali sigurno. Samci? A zašto? Jesu li prije bili samci a tek onda ovisnici, ili su pak najprije bili ovisnici a onda postali samci?
Zašto? Jer imaju svoju čašu otrova koja ih u potpunosti ispunja, koja im zamjenjuje roditelje i braću, koja zauzima mjesto supružnika i djece, koja je zamijenila sve prijatelje i znance, koja je važnija od radnog mjesta pa čak i od života.
Raspadale su se obitelji u očaju, djeca su tonula s mržnjom i traumama, osipali se prijatelji u nepovrat, a oni nisu imali vremena za njih jer ih je tako neodoljivo zaokupila njihova jedina ljubav - čaša otrova.
Ovdje u ovoj dvorani mnogo je onih koji apstiniraju jednu, pet i mnogo više godina i o sebi vjerojatno razmišljaju kao o junacima, kao o herojima i čitavom svijetu žele to obznaniti. I jesu heroji, jesu junaci, no njihovo je herojstvo izniklo na suzama njihovih najbližih, na patnji i stidu njihove djece, na ironiji njihovih prijatelja, to neka nikada ne zaborave.
Na tom dugačkom i krvavom putu do junaštva prošli ste uvjerenja da možete sami, optužbe da vas okolina ne razumije, da ste nepravedno optuženi alkoholičar do iznalaženja tisuću razloga za ustrajnost, ne priznavajući nikom, pa čak ni sebi, da vas alkohol drži u svojoj vlasti, čini od vas što god želi, s njim niste čovjek, a "čovjek, to zvuči gordo", rekao je Gorki.
Ni ova skupština nije sazvana da bismo vam punili glave brojkama koliko je članova došlo, koliko otišlo, koliko je bilo recidiva, koliko problema, koliko lijepih i korisnih trenutaka. Sastali smo se radi druženja, radi razmjene iskustava s ostalim klubovima diljem Lijepe naše i zato, dobro nam došli.
Obraćam se ovom prilikom obiteljima, osobama koje su zajedno s vama prolazile taj teški put. Reći da je bilo teško, bilo bi malo i škrto. Bilo je tu odricanja, poniženja, suza i krvi, stida i skrivanja, bježanja od obitelji i samoga sebe, optuživanja drugih i sebe, donošenje odluka i isto tako njihovih odbacivanja, bio je to dio života, košmar bez početka i kraja, bez svrhe, prazan i bolan. I pobijedili ste! Pobijedila je vaša ljubav, ljubav veća od boli, sveznajuća, nesebična, opraštajuća.
Hvala vam.
Svojom prisutnošću dajete na znanje svojim najmilijima da nikada i ni u kakvoj situaciji nisu sami, da ste tu da im pomognete i ponesete svoj dio odgovornosti. Lijepo je imati nekoga kome možeš reći "oprosti", "pomozi mi" ili "volim te", od tih jednostavnih riječi i sitnica sastoji se život ma kakav on bio.
Nalazimo se u Mjesecu borbe protiv ovisnosti droge, alkohola i pušenja. Ovaj put osvrnut ću se na problem alkohola. Poražavajući su rezultati koji govore o broju ovisnika. U Hrvatskoj je registrirano 100.000 alkoholičara i oko 300. 000 neregistriranih, što znači da je oko milijun ljudi posredno ili neposredno žrtva alkohola, što je gotovo četvrtina ukupnog stanovništva Hrvatske ili, ako vam se više sviđa cijeli jedan Zagreb s okolicom.
Ovo je zastrašujući podatak, i društvo bi moralo na primjereniji način reagirati na taj gorući problem.
Krivi smo svi mi, i oni koji jesu i oni koji nisu, jer liječenog alkoholičara prihvaćaju s rezervom, nepovjerenjem, omalovažavanjem. Za neke je vredniji čovjek koji ustraje u poroku od onog koji mu se odhrvao. Alkohol kao ni jedna bolest etiketira čovjeka za cijeli život. Za nekog se kaže da je prebolio upalu pluća, slomljeni kuk ili drugo i ljudi mu se dive kao nadčovjeku, ali ako je tko prebolio alkohol, on zauvijek ostaje liječeni alkoholičar, on zauvijek ostaje manje vrijedan.
Zašto? Zar je to bolest različita od ostalih?
Samo mi, svi mi, možemo s vremenom promijeniti način razmišljanja. Kako? Edukacijom.
Kako prihvatiti činjenicu da je među ovisnicima sve više žena i djece? Kako prihvatiti činjenicu da se dobna granica nesmiljeno spušta i da smo često puta nemoćni, jer razlozi su veći od nas.
Tko je tomu kriv? Naravno, krivaca ima više, ali je svakako jedan od njih neefikasna država koja nema zakonske regulative o točenju i kupnji alkohola malodobnicima, o njihovom prepuštanju samima sebi u školama bez edukacije. Ne mislite li da se mladima mora otvoriti put u budućnost sigurnu, bogatu i perspektivnu, u kojoj neće biti mjesta za bježanje u zaborav koji nudi alkohol.
No današnja vlast bavi se sama sobom i nema vremena ni želje spustiti se problemima malog čovjeka, pitati ga što želi.
Sa željom da na ovakvim skupovima vidim sve one ljude koji danas glačaju šankove, sve one mlade ljude koji trunu po kafićima i pijankama zaželjela bih ovom hvalevrijednom skupu još mnogo uspjeha, i završila starom kineskom poslovicom".
Put od tisuću milja počinje jednim korakom" a ja bih dodala, učinimo taj korak.
