Ako je tako, može li se zaključiti da jedan dio ljudskog razuma teži zlu i autodestrukciji.
Pitanja stara, odgovori davno pronađeni. Čovjek u ovom stoljeću zna više, ali se teško mijenja.
Strah od jučer, strah za danas i sutra. Ima li nade za one koji odluče napustiti bivše živote i krenuti u neke nove, apstinencijske?
Sve je teže dati prave odgovore danas kad gotovo svi športski događaji imaju podršku tvornica piva, a naša djeca imaju novu reklamnu kraljicu piva.
Inaugurirana je da hrvatskoj djeci i mladeži razbije monotoniju uvijek istih šablona i stereotipija, koji im se serviraju.
Bit će bolje... Kada? Pitaju oni.
Tada nastaje tajac, a ovi drugi žurno izbjegnu odgovor, ili dodaju:
"Na mladima svijet ostaje".
"Hvala lijepa na ovom i ovakvom svijetu", rekoše mi najmlađi članovi terapijske zajednice Kluba liječenih alkoholičara Doma zdravlja Samobor (najmlađi član rođen je 1974. god.).
Nastojim ih naučiti da mijenjaju stil života, da mijenjajući sebe, mijenjaju i svijet oko sebe. Svrha je učenja zadovoljavanje potreba za novim orijentacijama radi svladavanja svijeta koji se uvijek mijenja, samo čovjek uvijek želi ostati isti, iako svjestan da je zarobljen u svojoj ovisnosti. Često se u terapijskoj zajednici događaju krizne situacije, kao i u obitelji, a posljedica su otvorenih komunikacija, jer čovjeku je najbolnije sagledati samog sebe. Evaluacija rada u terapijskoj zajednici je teška, ali apstinencija i napredak u realnom životu, vezano uz stupanj samopouzdanja koji se stječe u terapijskoj zajednici, postignuće je koje nema cijene.
S obzirom na to da u našem klubu - terapijskoj zajednici imamo sve više liječenih mladih alkoholičara, a povećao se i broj žena, što je općenita pojava, postavlja se pitanje ne teži li cijelo društvo postati terapijskom zajednicom. Upravo smo svjedoci teške situacije u zdravstvu. I dok se svi bave kalkulacijama i potrebnim materijalnim sredstvima, potrebno je upitati što je sa zdravljem ove nacije.
Ako pođemo od definicije Svjetske zdravstvene organizacije:
"Zdravlje je potpuno tjelesno, duševno i društveno blagostanje, a ne samo odsutnost bolesti i iznemoglosti."
Najčešće se čuju odgovori, mi nismo toliko bogati, svatko je sebi skrivio ovisnost (Manus manum lava), a kakva je stvarnost, za one koji su u realitetu sve teža, ali i tu se može dosta toga učiniti.
Za mlade ljude autoriteti kao predstavnici vanjske sile i bivaju introjektirani, a oni tada ne djeluju prema svojim zahtjevima i zabranama, samo iz straha od kazne okoline ili identifikatora. Upravo stoga potrebno je učenje i promjena ponašanja, a samim time mijenja se i način života. Budući da je u obitelji, i općenito u društvu, ustanovljen ovakav način i poredak tako se procesom identifikacije odvija istovremeno i antagonistički proces, drugim riječima, mlada osoba ne želi projicirati nositelje autoriteta, dapače nastoji poistovjetiti autoritete sa svojim stavovima. Takva projekcija služi za izmicanje kritici, tada se uočava da povjerenje mladih u moral, mudrost i snagu autoriteta nema veze s realitetom. Karakter na taj način posreduje između nagona i društveno poželjnog ponašanja, jer karakterne odlike iako su racionalne ipak potječu od strasti. Što mladi čovjek danas osjeća dok je u sukobu sa samim sobom? Razmišlja li koliko vrijedi zajednici? Razmišlja li da sve što je čovjek smislio teži zadovoljenju osjećajnih potreba, te ublaživanju boli, jer osjećaji su pokretači ljudskih stremljenja.
Ipak, ovim promjenama u društvu, često negativnim, mijenjaju se i odnosi i obziri spram ovisnika, naročito liječenih alkoholičara, zbog praktičnog mišljenja da se ne učini ništa, a na ljudske odnose taloži se mraz nerazumijevanja i stigme.
U terapijskoj zajednici Kluba liječenih alkoholičara Doma zdravlja Samobor i mladi se mogu pozitivno identificirati sa starijim članovima, koji apstiniraju od jedne godina do 22 godine. Nažalost, iako još nisu, zapravo, započeli živjeti, postali su ovisnici. Nastojimo ih mijenjati, ali da to ne shvate kao mučnu dužnost, nego kao vrijedan dar. Vrlo je malo ljudi, koji su dosta samostalni da vide slabosti i gluposti svojih suvremenika, a da sami ne budu zahvaćeni time.
I rijetki usamljenici često izgube hrabrost, radeći na ovom području, suočeni s nemilosrdnošću i i upornošću onih koji teže samo sankcijama ili racionalizacijom koja izvanredno služi za skrivanje realiteta, u smislu da se nekažnjeno promakne cenzuri, suprotstavljajući se svakoj promjeni koja bi mogla ometati stečevine. Ukratko, to je svemoć tradicije. Jedini koji mogu ovo promijeniti, jesu mladi. Zato njima i posvećujemo ovaj mjesec borbe protiv ovisnosti, njima ne želimo otuđenost, koja dovodi do apatije; cinizma i regresije.
Želimo da ne izgube sami sebe.
Želimo im reći da čovjek čovjeku i nije stvar (homo homini res), da iz takvih stavova dolazi do dehumanizacije u odnosima, nema podrške drugom, samo prazna usamljenost i tjeskoba. Tako se remeti sustav vrijednosti što dovodi do bolesti. Treba i htjeti i moći oprostiti, jedino se tako mogu rješavati nesporazumi u obitelji i društvu.
Riješit ćete se mita: "Bez muke nema!!!!" U to su vas uvjerili upravo oni koji vam "kradu" onih nekoliko zadnjih, s mukom zarađenih kuna, da bi vas "usrećili" svojim proizvodima.
Volite sebe, morate imati ljubavi da biste ju mogli davati.
Sve počinje u obitelji, a kad se uzdignete iznad svega, na mjesto koje vam pripada, sjetite se da ste slobodni. Njegujte apstinenciju, usprkos onoj ruži s trnjem iz reklame o pivu.
Oni drugi, koji na žele promjene, i tako će kad-tad saznati za Sijena, boga frigoijskog, s kojim zajedno jašu.
