Zovem se Zdenko, rođen sam 1966. godine. Živio sam deset godina u braku sa suprugom u kojem nam se rodila kćer Karmela, ali zbog mog alkoholizma moja se obiteljska zajednica raspala. Sada živim kod roditelja. Bivša supruga je krojačica pa, osim posla u poduzeću, imala je posla i kod kuće. Redovito ih posjećujem, jer smo supruga i ja ostali u dobrim prijateljskim odnosima, a kćer je preko vikenda kod mene.

Počeo sam piti umjereno kad sam se zaposlio. Prvi sam se put opio na maturalnoj zabavi. Otišao sam u vojsku, u onu bivšu, i tada je započelo. Izlasci u grad svakoga vikenda završavali su pijanstvom. Iz vojske sam se vratio ljeta 1986. godine. S prijateljima sam obilazio lokalne kafiće i disko klubove od jutra do jutra. U to vrijeme sam upoznao buduću suprugu i nakon dvije godine hodanja smo se oženili. 

S posla sam se vraćao sve kasnije jer mi nije bilo dosta pića pa sam obilazio neugledne gostionice gdje bih ostajao do kasno u noć, a nakon toga ravno na posao. Nakon rođenja naše kćeri malo sam manje pio da se očistim, a nakon nekoliko mjeseci ponovo po starom. 

Supruga je prigovarala a ja se nisam osvrtao na to. Počeo je rat. Prijavio sam se. Mjesto - istočna Slavonija, a tamo je bilo rakije da se možeš u njoj kupati. Ne znaš koju bi demižonku prije otvorio. Stanovali smo u jednoj kući. Nakon buđenja najprije piće pa onda umivanje Nakon povratka postao sam agresivniji, ali još uvijek podnošljiv. 

Supruga mi je rekla da se idem liječiti, što sam ja odbijao. I tako je to išlo do prošle godine kad smo se razišli. Dugo me je i trpjela. To moram sada priznati kad sam trijezan. 
I na kraju, zašto sam na liječenju.

Sve je počelo na staru godinu. Već u jutarnjim satima spustio sam se niz brijeg u bazu (birtiju). Tamo je već bilo moje društvo i rundu po rundu do podneva. Nakon toga smo otišli kod jednog pa kod drugog i tako sve do navečer. Došao sam kući, okupao se, i otišao s već dogovorenim društvom čekati Novu godinu na Trgu bana Jelačića Probudio sam se u stanici za triježnjenje. U sedam sati došao sam kući i legao spavati. 

Poslije prospavane noći odlučio sam se na bolničko liječenje.  

Suprug i ja poznavali smo se dvije godine prije nego što smo stupili u brak. I prije braka kao i poslije u braku jednako je pio. Tada smo imali obadvoje po 22 godine, tako da tada tomu nisam pridavala veću pozornost. Malo- pomalo, to me je počelo smetati. 

Sve je češće izbivao vikendom iz kuće, jer je s društvom odlazio piti, kao i s posla kad se vraćao pijan. Kada je primao plaću također je izbivao iz kuće jer se išlo na piće poslije posla. To se odrazilo što nije donio cijelu plaću kući. Nakon dviju godina braka rodila se naša kći Karmela. 

Bila sam zaokupljena djetetom i u to doba, bar ispočetka, dolazio je doma trijezan. Prepoznala sam, pogotovo po očima, da je pio jer su mu bile natečene i krvave. Na moja pitanja zašto je pio odgovori su bili uglavnom "to mi je od vjetra i prašine", ili jesam li ja normalna on nije pio. 

Kad smo izlazili s društvom, uvijek bi se napio, kao i ostalo muško društvo. To mi je s godinama počelo strašno smetati jer tada nije htio plesati, samo je sjedio i pio. I kad smo odlazili s djetetom na nekakav dječji rođendan i ovisili o gradskom prijevozu nije imao nikakve odgovornosti. 

Ja sam bila tu i mogao je slobodno piti, a na moja "gunđanja", kako je on to zvao, da više ne pije, odgovori su bili: nisam puno popio. Kad sam mu predložila da ide na liječenje i da ću ja ići s njime, rekao mi je da moram ja ići jer nisam normalna. 

Zadnje dvije godine braka nisam htjela s njim izlaziti jer me je nervirao što je pio. Jednostavno ga nisam mogla gledati kako pije. Nestalo je i ono malo ljubavi što je ostalo.

Zato svima savjetujem: ostavite se pića i čuvajte i pazite svoje supruge i svoju djecu. Ne znate kako je nama kad vas vidimo takve, pijane i agresivne.